Čudni su puti Gospodnji. Da nisu, ne bi se potpisnik ovog teksta za praćenje sad već povijesno važnog dočeka brončanih rukometaša na Trgu bana Jelačića, iliti središnjem trgu glavnog grada svih Hrvata, dvaput sjetio ni manje ni više do pokojnog gradonačelnika Bandića. I to s posvemašnjom zahvalnošću. Dobro, za prvo sjećanja je uvelike kriva i načeta prostata, aktualna prehlada i činjenica da je dan od dočeka bio hladan taman toliko da tjera svako malo na mokrenje, no to ne umanjuje spomenuti spomen, već baš naprotiv. Jer, da nije onog javnog zahoda uz Europski trg, jednog od onih što ih je navodno Bandićeva vlast debelo preplatila, bilo bi i ajme i kuku, i kud ću i što ću. Ovako, imalo se gdje poći barem prije početka dočeka i trenutka kad su svi novinari zgurani iz improvizirane ograde da ne smetaju nikog i nikome. Ovako, božeprosti, obavila se mala potreba u društvu jedno deset pripadnika policijskih snaga taman da se se čovjek osjeća nikad sigurniji dok rješava problem koji, realno, zna biti najveći ikad kad vas zadesi. Sve taman tako da se zahvali bivšem gradonačelniku na tom vizionarstvu da dovede u red taj javni wc, pa što je koštalo da je koštalo. Isplatilo se. Drugi moment kada je na um pao Bandić bio je u sred koncerta, no o tom potom i pođimo redom.

Zapravo i nema tu nekog reda, a i izredali su se manje-više svi koji su se imali želju svrstati amo ili tamo, od političara do ustavnih znalaca. To s tumačima Ustava posebno je suspektno, jer kad toliko stručnjaka o nečem što bi trebalo biti posve egzaktno imaju toliko različita mišljenja, onda ili nešto s tekstom Ustava nije kako valja, ili s ustavnim stručnjacima. Da politika tu ne vidi dalje vlastita nosa i interesa bilo je jasno svakom tko je za izjavu uz binu pitao ministra turizma i sporta Glavinu. Nema tu, vele, priča ako ti ministar, dok mu se čelo žari, kaže da će ovo biti spektakl i da je ovo jedino normalno, pa te još u čudu pogleda kad se usudiš kazati da ti ništa nije drago što se očito opako zaratilo. Nema rata, ima spektakla, rezon je ministarski. Skoro pa tjedan nakon ostaje čovjeku jedino da se sudari sa silnim svojih dvojbi, a ima ih nakon dočeka koliko vam drago i sve su veće i sve razbarušenije kako vrijeme odmiče.

Evo, recimo, to kako svi, i lijevi i desni, konstatiraju da su sve maske pale. Maske. Zvuči dobro u vrijeme karnevala, samo u karnevalsko doba maske se stavljaju, a ne skidaju. Tko je to kakvu masku uopće imao na glavi!? Stipe Mlinarić nije. On je, avaj i kuku, vazda isti. Ni Bulj nije. Premijer!? Tome se mogu čuditi samo oni koji nikada nisu vidjeli da ima maski s dva lica, da je jedno za po doma, a drugo za vani. Upitno je jedino zbog čega ih premijer mijenja svako malo kad mu ionako nitko ništa ne može. Tomašević!? Čovjeku možeš zalijepiti kojekakvu etiketu, ali ne i onu da nije pokazao dosljednost. Jest, glavinjao je u doba od hipodroma, ali sad je ostao vjeran sebi i zaključku Gradske skupštine makar ga koštalo. A bome, dosljedni su bili i rukometaši na svom inzistiranju da im ili pjeva Thompson ili nema dočeka.

Drugo oko čega se iscrpiše svi analitičari redom je izračun kome je sumanuti kraval s dočekom donio najveću korist. Plenkoviću koji se umilio ovima desnije od sebe desna i pokazao da ima dana kad se »Čavoglave« ne moraju pjevati, a da svejedno sve bude potaman biračkom tijelu. Tomaševiću koji se umilio ovima lijevo, baš kao da im nije bio jedina opcija i prije, makar nije uspio pokazati da je jači od Vlade u vlastitu gradu, što bi bilo logično kad su mu već građani Zagreba dva mandata legitimno dali. SDP ne treba ni spominjati, jer da nije Bauka koji zna u dvije rečenice sročiti ono bitno i sarkastično i duhovito u isti mah, pamtila bi se samo nemuštost šefa stranke. Do izbora dvije godine i koji mjesec, a kažu, izborna utrka već počela. Tko je ijednu atletsku utrku na duge pruge gledao ikada u životu, zna da onaj tko prvi potegne na kraju jedva kroz cilj prolazi.

Rukometaši su zato dobili što su htjeli, ali ako ovom momcima nije jasno da su se dali upregnuti u kola politike onda im nema pomoći. Čast njihovim trudima na prvenstvu, uistinu je bilo veliko, ali ne treba ni pitati da li znaš što bi bilo da su u kakvoj Njemačkoj poželjeli da im pjeva ovaj ili onaj pjevač, da Švedsku i ne spominjemo. Doček mu dođe kao lijepa gesta zahvale, uvjetovati je ičim je najblaže rečeno nepristojno. Ništa, međutim, nije žalosnije nego kad pročitaš da neki od njih, a godište su 1990. i neko, žude da se Hrvatska vrati Hrvatima. Čija li je trenutno, mili Bože!? Bit će da su ih ti povampireni antihrvati potjerali i da rukomet igraju, i da ga igraju u jakim nekim europskim klubovima. Nogometaši su slično divanili nekad davno, također u jednom trenu željeli Thompsona, pa im je Bandić ištekao struju. Odonda je HNS radio na tome da se ogrne svjetskim nekim pokrivalom, taman da se ne želi više ništa već odradi svoje na pozornici i pođe kud koji. Nadoći će to, vjerojatno, i rukometašima. Ostaje na koncu računica laka, ako je itko profitirao onda je to Markan, Marko Perković Thompson. On i onaj mladi domaći brend čiji jaknu nosi, pa se sada na jaknu čeke i desetka dana kad je naručiš.

Markan… Može čovjek voljeti i ne Thompsonova imenjaka Livaju koliko mu drago, ali divno je zapravo kako je Livaja promovirao do jučer zamrlu, a junačku inačicu imena Marko – Markan. E pa, za opjevana dočeka prvo su se na pozornicu popeli rukometaši, a onda se dogodilo sve. Oni pripadnici sedme sile koji nisu uprli pogled na pozornicu imali su sreće gledati kako iz kavane Johann Franck izlazi pjevač. U sredini on, sitnih očiju i mrka pogleda što naokolo motri da nema koje sumnjivo lice, a oko njega stasiti momci koji paze da mu nitko blizu ne može, baš kao da ograda nije sama po sebi dovoljna da se obožavateljice ne bace pjevaču oko vrata. Falio je samo svilen plašt kojim se teškaši zaogrnu pred borbu i glazba iz Rocky filma i to bi bilo to. Čast brončanima, ali taj dolazak na pozornicu i slijepcu bi otvorio oči. Markan je onaj koji diktira tempo, ovako ili onako, sve se dogodilo samo zbog njega. Zato se i nije bilo za čuditi kad nije zapjevao »Čavoglave« i kad je lišio masu veselu da zaurla onaj stih vrijedan dvostruke konotacije. Nije Markan odavno sam u ovoj igri, mašinerija je to koja pazi na sve i koja dobro zna kad je i zašto je vrijeme za koju pjesmu, a onda i to kako to naplatiti. Neće se jakne mladog brenda prodavati ako se improvizira, neće dvorane puniti, neće Markan biti jezičac na nekoj imaginarnoj vagi ako se išta prepusti slučaju. Pjevat će se sporni stihovi kad odluči menadžment da je vrijeme. U Zagrebu, ako treba i ako ništa drugo, od dočeka do dočeka, što će ovu našu zemlju u svjetskim okvirima učiniti posve posebnom.

Samo, što ćemo sa svijetom kojem je sve što se oko dočeka događalo izazvalo samo osjećaj posvemašnje nemoći i nelagode. Tko o njima vodi računa i pita li ih itko išta, ili ih se samo proziva jer se ne busaju u prsa junačka, ne traže pjevačev blagoslov i ne misle da je doček al pari dočeku Svetog Oca, pa uza sve vole sport kao takav. I još misle kako je u redu kad Danci za nagradu što su zlatni pođu na palačinke. Ima eto svijeta koji bi da je ova zemlja jedna obična pristojna zemlja, ni manje ni više. Ima svijeta koji s pravom smatra da smo džaba krečili ako će Thompson biti mjera svega. Samo, njih se ne pita ništa, ako ih se već i ne plaši svim lošim stvarima što su ispuzale van iz kutije koja je silom otvorena.

Otvorila se. I opet će. Pa će maske i dalje padati, a analitičari će analizirati tko je profitirao. A Markan će snimiti novi album, jer, kako reče u kameru In magazina Nove TV, ima on još štošta za reći. Pjesmama dakako, stihovima svakojakih konotacija, pa kad uz ogradu hoda da su okolo njega samo snažni momci koji paze da mu se prići ne može. E da bar još ona tema iz Rocky filma zasvira, pa da je svima jasno kako je poslije svaga iznad svega, Markan.