Ove godine riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca pridružuje se obilježavanju 120. obljetnice rođenja hrvatskog skladatelja i dirigenta Borisa Papandopula.

Za 23. veljače u sklopu Festivala Papandopulo najavljen je koncert »Komorni Papandopulo« s njegovim komornim skladbama, a 25. veljače na programu je »Simfonijski Papandopulo«.

Nedavno je u povodu obljetnice u KD-u Vatroslava Lisinskog u Zagrebu predstavljena monografija autorice Erike Krpan te otvorena izložba posvećena Papandopulovu životu i bogatom opusu.

Na predstavljanju je istaknuto da iza 500 stranica monografije stoji 13 godina rada. U monografiji objavljenoj u izdanju HDS-a i Cantusa, uz ostalo, opisano je Papandopulovo odrastanje od Zagreba, Splita, Rijeke do sarajevskih godina, naveden popis njegovih skladbi razvrstanih prema vrstama, kao i dirigentski repertoar.

Urednica monografije Sanda Vojković napomenula je da u svijetu postoje Papandopulova djela koja će se tek otkriti s vremenom, kao i skladbe koje još nisu izvedene.

Vojković je i autorica izložbe koju je priredila prema materijalima iz knjige. »Kad je riječ o izložbi, moja je zamisao, možda i zbog vremena u kojem živimo, ali i zbog same osobnosti Borisa Papandopula, bila istaknuti njegovu iznimnu ljudskost. Nemoguće je na četrnaest panoa prikazati jedan tako bogat život i više desetljeća stvaranja, poučavanja i djelovanja«, istaknula je.

Riječ je o jednom od najznačajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, čiji opus pripada vrhu hrvatske umjetničke glazbe. Boris Papandopulo rođen je 25. veljače 1906. u Njemačkoj, u Bad Honnefu.

Potomak je ugledne obitelji Strozzi (baka Marija Ružička-Strozzi, ujak Tito Strozzi), koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos.

Rođen, odrastao i odgojen u obitelji koja je oduvijek bila tijesno povezana s muzikom i kazalištem, glazbi se posvećuje vrlo rano. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Blagoja Berse.

Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču kod Dirka Focka. Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo te dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu, zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu, potom u Zagrebu zborovođa Kola, dirigent i ravnatelj Opere.

Poslije Drugog svjetskog rata ravnatelj je Opere u Rijeci (1946. – 1948. i 1953. – 1959.), a od 1948. do 1953. djeluje kao operni dirigent i profesor u Sarajevu. Karijeru nastavlja u Zagrebu ponovo kao dirigent zagrebačke Opere (1959. – 1968.), a zatim i splitske (1968. – 1974.). Bio je i stalni gost dirigent kazališta Komedija u Zagrebu kao i Simfonijskog orkestra u Kairu. Papandopulo je djelovao i kao glazbeni pisac, publicist, kritičar, pijanist i korepetitor, a vrhunce glazbeničkog djelovanja dosegao je kao skladatelj.

Važno je istaknuti Papandopulovo djelovanje vezano uz Rijeku. Bio je direktor riječke Opere u razdoblju od 1946. do 1948. prvi put i tada je ravnao izvedbama 16 glazbeno-scenskih djela te 22 koncerta, a od 1953. do 1959. drugi put, kada je ravnao izvedbama 25 glazbeno-scenskih djela i 19 koncerata.

Ravnao je prvom predstavom Opere i baleta novoosnovanog Narodnog kazališta u Rijeci, Zajčevom operom »Nikola Šubić Zrinjski«, 2. studenoga 1946. godine.

U riječkom je kazalištu praizvedena njegova opera »Rona« te balet »Dr. Atom«. Za svečano otvaranje obnovljene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca skladao je 1981. godine kantatu »Mantinjada« čijom izvedbom je sam ravnao.

Pod njegovim je ravnateljskim vodstvom riječka Opera procvala, pridonio je i cjelokupnom, a posebno kulturnom, životu grada razvijajući operni i koncertni repertoar, skladajući i nastupajući kao dirigent i pijanist, ali i kao profesor i predavač.

Podsjetimo, orkestar riječke Opere pod vodstvom dirigenta Villea Matvejeffa snimao je u lipnju 2016. u HNK-u Ivana pl. Zajca »Treći koncert za klavir i orkestar« te »Koncert za violinu i orkestar« Borisa Papandopula, svoje prvo međunarodno diskografsko izdanje, za njemačku diskografsku kuću CPO Classic Produktion Osnabruck.

Papandopulov je »Koncert za violinu i orkestar« završen 1943. godine i smatra se jednim od najvrjednijih djela 20. stoljeća napisanih za violinu i orkestar. U Rijeci je prvi put izveden 1969. pod ravnanjem maestra Papandopula i u interpretaciji violinista Josipa Klime, upravo uz orkestar riječke Opere – podsjetili su u »Zajcu« tim povodom.

Ovako je Papandopulo kazao u razgovoru za Novi list 1965. godine: »Veliki grčki filozof Platon u svomu djelu ‘Država’ rekao je: ‘Što je u državi bolja muzika, bolja će biti i država!

Stoga je u staroj grčkoj državi omladina obavezno morala učiti muziku jer u njezinu svakodnevnom životu zaista nije bilo ni jednog važnog i značajnijeg događaja koji ne bi bio popraćen muzikom.

Pored gimnastike stari su Grci njegovali muziku u najvećoj mjeri jer su je prosuđivali s etičkog aspekta. U odgajanju omladine oni su muzici namijenili bili naročitu funkciju koja je široko obuhvaćala socijalno i političko područje, jer su vjerovali da u glazbi leži sugestivna moć, koja u čovjeku s jedne strane može da razvija odlučnost, muževnost, hrabrost i radinost – ali ga s druge strane opet može nagnati i na lijenost, mekoputnost i mlitavost. Prema tome, oni su dakle već dobro znali razlikovati dobru i lošu muziku…«

Skladajući velikim intenzitetom gotovo šest desetljeća, Papandopulov opus sadrži oko 440 djela i jedan je od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću.

Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu (simfonije, simfonijske pjesme, suite i dr.), koncertantnu (velik broj solističkih koncerata) i komornu glazbu (od toga 6 gudačkih kvarteta, »Concerto da camera« i dr.), solističke skladbe (posebno za glasovir, s poznatom »Contradanzom«), glazbeno-scenska djela (opere, balete) i kantate, filmsku glazbu (»Bakonja fra Brne« F. Hanžekovića, 1951; »Pustolov pred vratima« Š. Šimatovića, 1961.), sakralne skladbe (»Hrvatska misa u d molu«, »Muka gospodina našega Isukrsta«, »Osorski requiem« i dr.) te skladbe za glas ili zbor (»Ljubavne pjesme«, »Svatovske«, »Dodolice« i dr.).

Kako je istaknuto u natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, visoka razina skladateljskoga zanata i trajna znatiželja prema novomu omogućile su Papandopulu da nadvlada estetičke i ideološke rascjepe svojega doba.

Premda je isprva deklarativno pristajao uz nacionalni stil i folklor, Papandopulov je skladateljski izričaj u osnovi antiromantičarski i neoklasicistički. Njegov virtuozni neoklasicizam, specifična novobarokna motoričnost i ponekad hindemithovska zvukovnost najbolje se očituju u skladbama kao što su »Sinfonietta« iz 1938. ili pak »Concerto da camera« iz 1929.

Uporaba folklora u njegovu opusu nikada nije ostala na razini pukih harmonizacija pučkih napjeva, nego je rušila tradicionalne forme i stvarala slobodne ciklične oblike (zborski ciklus »Svatovske«, 1924., ili pak »IV. gudački kvartet«, 1950.).

Pritom je posezao za arhetipskim slojevima i različitim tradicijama (dalmatinsko pučko crkveno pjevanje, osmoglasnik ili gregorijanski koral). To je posebno vidljivo u »Slavoslovijama za soliste, zbor i orkestar« (1927.) ili u »Muci gospodina našega Isukrsta za muški zbor« (1936.).

Otvoren za nove glazbene pojave, Papandopulo je rabio i dodekafoniju (»Osam studija za klavir«, 1956; »Konjanik«, 1961; »Koncertna muzika«, 1965.). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1968.). Preminuo je u Zagrebu 16. listopada 1991. godine.

»Boris Papandopulo je – ne uzimajući u obzir promjene koje su se događale između dvaju svjetskih ratova – živio u četiri države, u četiri politička sustava, a zamalo je doživio i petu državu.

Svakom se sustavu prilagodio onoliko koliko je bilo potrebno da sačuva umjetnički integritet, jer cijeli njegov životopis svjedoči da je glazba uvijek bila ispred svih drugih životnih pitanja«, naglašavaju Erika Krpan i Sanda Vojković.