Što oči vide, ruke naprave – kaže za sebe i svoje nebrojene vještine 54-godišnji Anto Vardić iz Majara pokraj Đakova, dok, čuvajući svoje stado ovaca, znalački, brzo, rutinirano plete čarape. Od kupovne ili domaće vune, svejedno je. Šokačke, kako kaže, “čorape”, bosanske, obične, muške, ženske…

Štrika ih i od domaće vune svojih ovaca, zna vunu i presti, kuha, mijesi rezance, pravi pite, peče kolače – “cifrane” i od dizanog tijesta… Uzgaja stotinu ovaca, svinje, 80 komada živadi, radi 25 jutara zemlje, sadi “bašću”… Ljudi počesto ne razumiju širok dijapazon interesa tog osebujnog Majarca, no on ne mari, to je njegov način života i opstanka.

Dug izbjeglički put

Taj živopisni 54-godišnjak, rodom iz okolice Jajca, koji je prošao dug izbjeglički put od Bosne preko Slovenije, Njemačke…, do malog, mirnog Majara u Općini Levanjska Varoš, vrti svoj film; nakon smrti majke, živi sam i od svojih deset prstiju. Kod njega podjele na muške i ženske poslove nema, pa štrika dok čuva ovce, ali i kasnije, dugo u noć, a pod njegovim pletaćim iglama nastaju čarape koje odlaze ne samo po Slavoniji, nego i u Australiju, Irsku.

– Šokac iz Slavonije, što živi u Australiji, naručio je 20 pari, a dečko iz Rijeke, što živi u Irskoj, svake druge godine naruči da mu naštrikam 20-30 pari – kaže pletač Anto kojeg su zbog štrikanja čarapa nazvali Anto Čarapica. Za predenje vune kaže kako nije jednostavan posao.

– Treba vunu oprati, očijati… Neki ljudi hoće čarape baš od domaće vune jer su toplije, noge se u njima manje znoje, tu je i cirkulacija, ako imaš neko oboljenje – kaže Anto. Zovu ga i KUD-ovi da nabave tradicijske čarape. Kaže, ženske šokačke crvene su 35, a muške 30 eura. Par onih za svaki dan, za u, kaže Čarapica, čizme pa na klanje, stoji 10 eura.

– Ne vidim čitat’, kad dobijem pismo – odem u komšiluk da mi ga pročitaju, al’ kad štrikam – nema problema, ruke same rade. Sadim krompir, luk, tu su i janjići, bude i jaja od kokoši… Borim se, radim…, dok čuvam ovce – štrikam. Da to ne radim, ne bi ovaca iščuv’o – kaže Anto.

Još uvijek neoženjen

Još uvijek je neoženjen, a kakva vrijedna ženica dobro bi došla i za srce i dušu i za imanje. Bio je Čarapica i u Ljubav je na selu, no ljubav u tom TV showu pronašao nije. Ipak, ne predaje se, ma koliko puta njegovi životni izbori i rezoni ne nailazili na razumijevanje okoline. Jer, on ima svoj mikrosvemir. No, u potrazi za srodnom dušom lani u svibnju ispriječila se provala i krađa u njegovoj kući.

– Iš’o sam pomoć’ klat’ janjiće u Trnavu i Varoš i, dok me nije bilo, provalili su mi u kuću, razbili mi vrata i pokrali me. Čak su mi i sve meso iz ‘ladnjaka izvadili van. A, bilo j’ u njemu junetine, pilića… Došla je bila i policija… – prepričava nemio događaj iz svibnja 2025. godine, kada je, osim u njegovu, provaljeno i u kuće u Paučju, Milincu…

– Bio mi je ovo najtužniji Božić zbog toga – kaže Čarapica.

Čuvao novac za Janjevo

Anto dodaje kako su mu provalnici odnijeli ono što je špar’o za – put u Janjevo, na Kosovu, da ondje pronađe ženu za ženidbu.

– Čuv’o sam novac da idem u Janjevo, da tamo nađem snašu, jer tamo su žene dobre, vrijedne, vjernice katolkinje. I kolega je treb’o ići sa mnom – otkriva Anto iduću postaju na kojoj planira pronaći bračnu družicu. I to ne preko interneta, društvenih mreža, nego odlaskom na lice mjesta, u hrvatsko selo na Kosovu. A za to treba i novca, kaže.

Nakon provale i krađe sada opet treba ušparat’ za put u Janjevo. Za pronalazak ljubavi, za pronalazak životnog i bračnog druga, pa kaže:

– I dalje planiram ići u Janjevo. Po snašu. Isplest ću joj i donji veš. Samo neka kaže boju.

U Majaru najljepše

Anto Čarapica kaže kako je nakon dugog izbjegličkog puta, a prethodno je, dodaje, bio ranjen, u Majar stigao iz Njemačke, gdje su boravili oko tri godine. U Majaru su Vardići kupili imanje i Anto se tu skrasio. “U Majaru mi je najljepše, ne bi’ više nikuda iz njega iš’o”, kaže 54-godišnjak, o kojem se u okolici pronio glas zbog njegove osebujnosti.