ZADAR  Još malo i obilježit će se dvije godine od sudbonosnog dana za hrvatski sport, posebno za rukomet. Tog 29. veljače 2024. godine Dagur Sigurdsson postao je novi izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Upravo one koja je na tada održanom Europskom prvenstvu u Njemačkoj završila tek 11. pod vodstvom Gorana Perkovca. Naravno, u društvenim kuloarima nije moglo bez vječne hrvatske sumnje u nekoga, kao ni bez glavnog pitanja tih dana: »Pa što će nam stranac izbornik, kao da nemamo dovoljno naših ljudi…«. I tako je s malenom skepsom društva Dagur Sigurdsson stigao na vruću klupu Hrvatske, koja je za samo nekoliko mjeseci išla na Olimpijske igre u Pariz. Dok se u društvu s podignutom obrvom gledalo prema Islanđaninu, najviše iz razloga jer nisu znali tko je taj »lik«, a europsko zlato i olimpijska bronca s Njemačkom, kao i oživljavanje rukometa u Japanu, gdje je proveo sedam godina, nisu im bili dovoljni, oni koji ipak duže prate rukomet tvrdili su da je Sigurdsson najbolje što se moglo dogoditi Hrvatskoj.

A onda deveto mjesto na Olimpijskim igrama, što je bilo kao »as na desetku« kritičarima, kojima u Hrvatskoj, hvala Bogu, ne treba puno da se uzbude. No, Dagur je to sve mirno proživljavao i samo zatražio malo vremena. Srećom, dovoljno pametni ljudi u ključnim instancama hrvatskog rukometa dali su mu vremena. Srebro sa Svjetskoga prvenstva 2025. godine i nedavno osvojena bronca na Europskom prvenstvu, dvije godine dočekivanja sportskih heroja i rukomet ponovno punim plućima živi u Hrvatskoj. Teško je zaboraviti prošlogodišnje riječi prekaljenog islandskog stručnjaka da mi Hrvati nismo normalni, kao i one ovogodišnje da smo ludi za medaljama. Ruku na srce, čovjek nije u krivu.

Medalja

– Mislim da je ovaj doček bio prilično sličan onom prošlogodišnjem. Stvarno sam sretan što je došlo toliko ljudi, posebice u Zadru, jer nije bilo lijepo vrijeme. Ovo je prekrasna stvar glede Hrvata, znate kako pokazati svoju podršku. Sretan sam zbog momčadi, rezultata, kao i što sam mogao s Klaricom ponovno biti u Zadru.

Za razliku od prošlogodišnjega dočeka, kada se na licu izbornika moglo vidjeti ushićenje zbog svega što se događa, ove godine ono je malo izostalo. Međutim, sreća je ponovno bila na visokoj razini.

– Prošle godine nisam imao pojma kako će to izgledati. Svi u reprezentaciji su mi najavljivali da ste vi Hrvati malo posebni po pitanju sportskih uspjeha, međutim, očekivao sam da ću popiti kavu s gradonačelnikom i da je to je to. Ipak, završio sam na pozornici. Ove godine sam znao što će se dogoditi, tako da nisam bio iznenađen, ali je i dalje jako ugodno.

Sedam pobjeda u devet utakmica omjer je s kojim su hrvatski rukometaši završavali posljednja dva velika natjecanja. Jedina razlika u toj statističkoj kategoriji je kovina iz koje je nastala medalja koja sjaji oko vrata. Upravo stoga mnogi smatraju da je to pogodan teritorij za usporedbu dviju medalja, no sportaši jasno ističu – medalja je medalja.

– Ne bih rekao da je ova medalja teža. Na oba natjecanja bili smo nekoliko puta stjerani u kut i nismo imali mogućnosti izgubiti više niti jednu utakmicu. Tako da nije bilo ni teže ni jednostavnije doći do ove bronce. Smatram da je bilo jednako kao i prošle godine, pritisak je bio isti. Nakon poraza od Švedske svaka sljedeća utakmica bila nam je ključna. Čak i u prvoj utakmici imali smo takav pritisak kada smo gubili pet-šest golova od Gruzije. Imali smo i jako tešku utakmicu protiv Nizozemske, tako da je cijeli turnir bio jako težak. Lako je mogao otići na drugu stranu – objašnjava Sigurdsson, objašnjavajući kako je funkcionirati u spartanskom ritmu u malo više od dva tjedna.

– Puno ljudi možda i precjenjuje sam posao izbornika. Puno više ovisi o tome kako se igrači pripreme za sve napore koji ih očekuju. Naravno, imamo svoja pravila i kulturu unutar momčadi, sustav kojim igramo, međutim, mentalno i fizički gotovo sve ovisi isključivo o igračima.

Konkurencija u kojoj se Hrvatska dva puta zaredom popela na postolje je nevjerojatna. Svjestan je toga i izbornik.

Emocije

– Borimo se protiv jako dobrih momčadi. Danska je možda najbolja na svijetu ikada. Iza Danske dolazi barem deset reprezentacija, Njemačka, Francuska, Španjolska, Island, Švedska, Hrvatska…, koje bez problema mogu pobijediti jedna drugu i vrlo je teško sa sigurnošću najaviti kako će završiti njihove međusobne utakmice. Upravo zato morate spojiti cijela dva tjedna, cijeli turnir, da biste na kraju bili na postolju, a to je vrlo, vrlo teško.

Stavljanje razuma ispred srca nešto je čime se Hrvati većinom ne mogu pohvaliti. Jer ih emocije i želja često odvedu do toga da »izgore«. Upravo se zato hladna islandska glava i vruće hrvatsko srce doimaju kao savršena kombinacija.

– Da, slažem se. Mislim da moj mentalitet i mentalitet momčadi tvore jedan savršeni spoj. Kada se sve zbroji i oduzme, od Duvnjaka, Karačića i Pešića, koji su se oprostili nakon Svjetskoga prvenstva prošle godine, do Šipića, koji nije bio tu zbog ozljede, odradili smo vrhunski posao. Imali smo svojih problema na ovom putu, ali svaki igrač koji je bio pozvan odazvao se i odradio svoju ulogu. Nije to bilo samo na natjecanju, nego i na pripremama. Trenutačno imamo 25-30 igrača na raspolaganju na koje ćemo računati u bližoj budućnosti, iako su i ovi dečki koji su u reprezentaciji prilično mladi. Sretan sam što imam igrače koji su spremni dati sve za reprezentaciju, za dres Hrvatske, što su svi ponosni da imaju mogućnost biti dio tog kolektiva, ali i što ih obitelji jako podržavaju na njihovom putu – govori izbornik.

Bilo kako bilo, volimo se mi Hrvati »uvući pod kožu« ljudima i nerijetko prenijeti svoj mentalitet na druge. Stekao se dojam da smo to učinili i sa Sigurdssonom, koji je javno tijekom utakmica znao eruptirati od emocija, a ni žuti karton nije bio rijetkost. Ipak, izbornik ističe da ga još nismo »pohrvatili« na taj način.

– Ovakav sam još od vremena kada sam bio igrač. Privatno gledajući, emocionalna sam osoba, zbog toga smatram da se dobro povezujem s Hrvatima. Uvijek želim pobijediti, dat ću sve od sebe da pobijedim, vi Hrvati ste isto takvi, jako ste srčani i uvijek ste sto posto u svakoj utakmici, na svakom treningu. Tako da pokazana strast na natjecanju nije bila ništa novo – zaključio je Sigurdsson.