Slavni američki glazbenik Ralph Towner umro je 18. siječnja u bolnici u Rimu. Imao je 85 godina. Bio je glazbeni inovator, umjetnik jedinstvenog senzibiliteta, sjajan instrumentalist posvećen spontanim izvedbama, koji je uvijek zvučao svježe, razigrano, intrigantno, uzbudljivo, produhovljeno. Bio je majstor slobodne improvizacije, djela zasnovanih na slobodnoj formi, avangardnog jazza, minimalizma. Toliko je dobro usvojio tehniku i glazbeni jezik koji zahtijeva brze reakcije, da je mogao brzo donositi odluke koje će note ili akorde upotrijebiti u trenutku izvedbe te se upuštati u nepredvidive situacije. Osim toga, za njegovu glazbu kažu da je mistična.

Towner je razvio osoban zvuk. Za razliku od većine jazz gitarista, on je izbjegavao pojačala i velike pozornice te je, neovisno o tome je li nastupao sam ili sa suradnicima, davao prednost malom i komornom ambijentu u kojem dinamika i interakcija s glazbenicima i publikom više dolaze do izražaja. Bio je poznat kao obožavatelj akustične svirke koji je svirao klasičnu i dvanaestožičanu akustičnu gitaru, što je rijetko u jazz kontekstu. Naime, nakon što mu je saksofonist Paul Winter poklonio 12-žičanu gitaru i tražio ga da je svira u njegovom sastavu, Towner nije odustajao od sviranja tog glazbala, na početku improvizirajući u duhu renesansne glazbe, a poslije i u širem kontekstu. Ipak, početkom osamdesetih Towner je počeo eksperimentirati s glazbenim sintetizatorom Prophet 5 koji je donio novu dimenziju u kreiranju njegove glazbe, kako za samostalne projekte, tako i za sastav Oregon. No, ti su izleti u neakustičnu glazbu bili diskretni i rijetki.

Osim toga, bio je svestran glazbenik. Iako je bio klasično obrazovan glazbenik, njegov interes sezao je u sve žanrove. Također, bio je multiinstrumentalist: gitarist, pijanist, klavijaturist, trubač i udaraljkaš, kao i skladatelj, aranžer i vođa benda. Iako je bio vrhunski pijanist, nikad nije svirao solo glasovir kao što je svirao solo gitaru, koja je bila najzastupljenija u njegovom stvaralaštvu. Zapravo, zanimanje za džezistički pristup sviranja glasovira jako je utjecao na njegovo sviranje gitare. Iako je bio američki glazbenik s afinitetom prema jazzu, u njegovom se stvaralaštvu osjećala bliskost s europskom estetikom, ne samo klasične nego i folk glazbe. Osjeća se to u njegovom skladanju koje je ponekad nadahnuto istočnoeuropskom klasičnom glazbom, primjerice stvaralaštvom Béle Bartóka. Dobar primjer je njegova skladba »Slavic Mood«. Ponekad je pisao djela u nepravilnim mjerama. Njegove su izvedbe nerijetko bile protkane i istočnjačkom te brazilskom glazbom.

Za svoj inventivan glazbeni učinak dobio je brojne nagrade i priznanja. Primjerice, njegova najpoznatija skladba, »Icarus«, pratila je let misije Apollo. Također, astronauti Apolla 15 nazvali su dva lunarna kratera po dvjema Townerovim skladbama: »Icarus« i »Ghost Beads«.

Veličanstven improvizator

Unatoč statusu zvijezde, Towner je tijekom cijelog života bio posvećen učenju, istraživanju novih zvukova, traganju za kompatibilnim suradnjama. Posebice su bile zanimljive njegove suradnje s drugim gitaristima od koji je svaki stilski drukčiji i dolazi iz različitog kulturološkog kruga, primjerice s Amerikancima Larryjem Coryellom i Johnom Abercrombijem, Brazilcem Egbertom Gismontijem, Austrijancem Wolfgangom Muthspielom i Australcem Slavom Grigoryanom. No, najviše je uživao u suradnji s kontrabasistom Garyjem Peacockom.

Izvan glazbenog posla Towner je bio jednostavan, pristupačan, dobar prijatelj. Kao glazbenik otvorenog uma, uvijek je bio otvoren, spreman na razmjenu mišljenja, bez fige u džepu, zahvalan sugovornik. Zbog svoje blage naravi, dobrote, srdačnosti i uljudnosti, ali i toplog pristupa glazbi kojom je dirao srca slušatelja, bio je omiljen među ljudima diljem svijeta, stvarao je neraskidiva prijateljstva i utjecao na širenje pozitivnih vibracija.

Foto Davor Hrvoj

Towner je bio autor originalnih skladbi; napisao je desetke stilski raznolikih glazbenih djela. Svoj skladateljski potencijal osvijestio je još na početku karijere. Osim što je izvedbe vlastitih djela dokumentirao na svojim – nerijetko su sve skladbe na albumima isključivo njegove – i albumima sastava Oregon, ona su i na repertoaru drugih glazbenika. Primjerice, svirao ih je veliki jazz saksofonist Stan Getz. Naime, iako nije primarno jazz glazbenik, taj je žanr uvijek bio prisutan u njegovoj karijeri, na ovaj ili onaj način. Jedan od njih je sviranje jazz standarda koje je usavršavao svirajući s velikanima jazza. Osim skladbi iz velike američke pjesmarice, svirao je i snimio skladbe jazz glazbenika koji su utjecali na formiranje njegove glazbene estetike, primjerice »Re: Person I Knew«, »Waltz for Debby« i »Blue in Green« Billa Evansa, »Nardis« Milesa Davisa, »Witchi-Tai-To« Jima Peppera i »Goodbye Pork Pie Hat« Charlesa Mingusa, naravno sve u svojem prepoznatljivom stilu, božanstveno improvizirajući. Towner im pristupa s poštovanjem, uvažava melodiju, ali ih stavlja u kontekst suvremenog jazza s primjesama klasike. Veliki jazz umjetnik Charles Mingus je upravo Townerovu izvedbu skladbe »Goodbye Pork Pie Hat« proglasio svojom omiljenom. Uzbuđenje sviranja jazz standarda osjetio je i svirajući s legendarnim Sonnyjem Rollinsom. Iako je ta suradnja bila kratkog vijeka, za njega je bila od iznimnog značaja.

Isključivo akustične gitare

Ralph Towner je rođen 1. ožujka 1940. u malom gradu Chehalis u Washingtonu, u glazbenoj obitelji. Njegova majka bila je učiteljica klavira, a otac trubač. Uz njih odrastao je u poticajnom i osnažujućem okruženju koje je poticalo slobodno glazbeno eksperimentiranje i izražavanje. Počeo je svirati u dobi od 6 godina, razvijajući se u mladog multiinstrumentalista. Naime, od početka je stekao afinitet prema sviranju trube, roga i klavira. Od 1958. do 1963. studirao je na Sveučilištu u Oregonu kao student umjetnosti, a kasnije je promijenio smjer u skladanje. Tada je još uvijek bio orijentiran prvenstveno na sviranje klavira. Tek kao dvadesetdvogodišnjak počeo je svirati klasičnu gitaru koja je tek kasnije postala njegovo glavno glazbalo. Od 1963. do 1964. i od 1967. do 1968. studirao je klasičnu gitaru na Bečkoj glazbenoj akademiji kod majstora gitare Karla Scheita. Marljivo je vježbao transkribirajući djela renesansne glazbe za lutnju i slušajući djela Albana Berga, Antona Weberna i Igora Stravinskog, slavnih skladatelja u čiju se glazbenu filozofiju zaljubio.

Po povratku u SAD, zaokupili su ga drugi glazbeni žanrovi te se vratio jazzu s kojim se upoznao još u djetinjstvu, slušajući ploče u roditeljskom domu. Primjerice, svirao je u jazz klubovima, a djelovao je i kao diksilend trubač. Početkom i sredinom 1960-ih bio je pod snažnim utjecajem brazilske i afričke glazbe. No, još uvijek je najviše svirao klavir i tako zarađivao za život. Tada je bio očaran izvedbama trija klavirista Billa Evansa s kontrabasistom Scottom La Farom i bubnjarom Paulom Motianom. Fascinirao ga je Evansov harmonijski koncept. Kako bi produbio razumijevanje za njegovu glazbu, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih počeo je surađivati s glazbenicima koji su svirali s Evansom, uključujući flautista Jeremyja Steiga, basista Eddieja Gómeza, Marca Johnsona i Garyja Peacocka te bubnjara Jacka DeJohnettea. Upravo je njihov pristup sviranju, kao i elemente brazilske glazbe, želio primijeniti na sviranje klavira, ali i klasične gitare što je, kao i korištenje isključivo akustične gitare, ostao njegov zaštitni znak tijekom cijele karijere. Tako je izgradio vlastiti, prepoznatljiv stil koji je obilježilo improviziranje na klasičnim i 12-žičanim gitarama.

Neponovljivi Oregoni

Godine 1968. Towner se preselio u New York i priključio tamošnjoj jazz sceni. Za razvijanje njegovih glazbenih stavova i smjer u kojem će se kretati njegova karijera, važna je bila suradnja sa saksofonistom Paulom Winterom u čijem je sastavu Paul Winter Consort svirao. Sudjelovao je u stvaranju kultnog Winterovog albuma »Icarus«, ključnog ostvarenja world music i fusion glazbe, koji je bio nagovještaj onoga što će se kasnije nazvati new age glazbom. Upravo je u tom sastavu stvorio bliska prijateljstva i glazbena partnerstva sa svojim najdugovječnijim suradnicima: Glenom Mooreom, Paulom McCandlessom i Collinom Walcottom, s kojima je 1971. utemeljio sastav Oregon.

Bio je to jedan od najdugovječnijih sastava na svjetskoj glazbenoj sceni, s kojim je snimio tridesetak albuma. S tim sastavom ostvario je kreativan, osebujan, eklektičan glazbeni pristup zasnovan na spoju jazza i psihodelije s europskom i indijskom klasičnom, ali i tradicijskom glazbom raznih naroda. Poput njega, svi spomenuti glazbenici bili su sjajni improvizatori i skladatelji. Izvodili su uglavnom skladbe članova sastava. Svi od reda bili su i virtuozni multiinstrumentalisti. Towner je svirao gitaru, klavir, trubu, francuski rog, sintisajzere i udaraljke, Paul McCandless saksofon, obou, klarinet, bas klarinet i engleski rog, Glen Moore kontrabas, violinu, klavir i flautu, a Collin Walcott sitar, tablu, udaraljke, klarinet, violinu, gitaru, klavir i marimbu. No, to je tek dio glazbala koja su bila zastupljena u njihovom stvaralaštvu. Čak pedesetak su ih svirali u raznim razdobljima djelovanja. Nakon što je Walcott 1984. poginuo u automobilskoj nesreći, njegovo je mjesto zauzeo tablist Trilok Gurtu ili je sastav djelovao kao trio, te mu se u kratkom razdoblju priključio udaraljkaš Arto Tuncboyaciyan. Od 1997. stalni je član bio bubnjar i udaraljkaš Mark Walker. Svirajući u tom sastavu Towner je ostvario suradnje s uglednim glazbenicima i orkestrima, primjerice s bubnjarima Elvinom Jonesom i Jackom DeJohnetteom te violinistom Zbigniewom Seifertom. Zapažena je bila suradnja Oregona s Moscow Tchaikowski Symphony Orchestrom uz koji su snimili i 2000. objavili dvostruki album »Oregon in Moscow«, koji je ansamblu donio četiri nominacije za Grammy. Godine 2015. Towner je sa sastavom Oregon nastupio u Maloj dvorani »Lisinski«, u sklopu ciklusa Jazz.hr HDS-a.

Suradnje s uglednicima

Uspjeh prvog albuma sastava Oregon, »Music Of Another Present Era« iz 1971., omogućio je Towneru da krene u samostalnu karijeru tijekom koje je ostvario suradnje s mnogim kreativcima kao što su Bill Bruford, Miroslav Vitous, Dave Holland, Michael Brecker, George Mraz, Vince Mendoza, Trilok Gurtu, Maria Joao, Pino Daniele, Chuck Israels i mnogi drugi. Presudno za njegovu popularnost bilo je snimanje za album »I Sing the Body Electric«, drugo diskografsko izdanje sastava Weather Report iz 1972. godine.

U istom razdoblju je, zahvaljujući Daveu Hollandu, upoznao Manfreda Eichera, producenta tada nove izdavačke kuće ECM. Njihova je suradnja obilježila njegovu samostalnu karijeru, koja se uspješno razvijala usporedno s djelovanjem sastava Oregon. Gotovo sve svoje samostalne albume, ali i mnoge u suradnji s drugim glazbenicima, snimio je upravo za tog izdavača uz kojeg je više od pola stoljeća vezao svoju diskografsku karijeru. To mu je omogućilo opušteno razvijanje glazbenih zamisli i daljnja istraživanja zvukova. Osim toga, zahvaljujući suradnji s Manfredom Eicherom dobio je priliku za snimanja i koncertiranja s nekima od najinovativnijih glazbenika. Za ECM je snimio tridesetak albuma, od kojih su neki proglašeni remek-djelima. Od toga, čak je 8 albuma snimio solo, baš kako se zagrebačkoj publici predstavio krajem 1970-ih, nastupivši u sklopu Muzičkog salona u Kinu Studentskog centra, ali i karlovačkoj 2019. na 13. Međunarodnom etno jazz festivalu u Starom gradu Dubovcu. No, puno više Towner je snimao s drugim glazbenicima koji su djelovali pod okriljem tog izdavača. Zahvaljujući tome u raznim je formacijama ostvario suradnje s uglednim glazbenicima, između ostalih s Keithom Jarrettom, Janom Garbarekom, Garyjem Burtonom, Garyjem Peacockom, Eddiejem Gomezom, Eberhardom Weberom, Kennyjem Wheelerom, Marcom Johnsonom, Jackom DeJohnetteom i Paolom Fresuom.

Početkom 1990-ih Towner se preselio u Italiju, najprije u Palermo, a zatim u Rim, gdje je proveo ostatak života.