Jutra. Podcijenili smo jutra, onaj mir što ga nose, tišinu što se da čuti samo zarana dok se svijet još nije rasanio posve. Pa umjesto da jutrom slušamo tišinu dok srčemo prvu kavu, hvatamo se mobitela i palimo sve prijemnike redom da ne bi bilo da smo što propustili dok smo spavali. Valja se čim prije informirati pa da znamo što je bilo, jer svijet nema pametnija posla nego obnoć mijenjati pravila igre. Da je pameti, šutnuo bi se mobitel i televizor i radio daleko, makar ujutro.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković ima zašto sijati od sreće, makar nije da ne sjaji on i inače udobno usidren u stolcu predsjednika Hrvatskog sabora. Kad god rukometaši učine kakav vrijedan rezultat na velikim natjecanjima, on sjaji i jače. Njihovi uspjesi i njegov su uspjeh, dokaz da to što je trenirao onomad davno baš rukomet nije bilo promašeno. Pa ako je nekad i bilo sitne frustracije jer se više vole i cijene nogometaši, košarkaši, sad sve sjeda konačno na svoje. Rukomet je in, svake godine početkom godine. Onda bude out sve do siječnja dogodine. I jest, lijepo je gledati kako islandski, a naš, selektor vješto brodi s hrvatskom gajetom. O, da nam ga je bilo i ranije dovabit, a ne da nam Gospa s nebesa mora i o rukometu voditi brigu k’o što je za jednog od bivših selektora morala. Pošteno je i drhtati dok naši momci na mišiće dobivaju utakmice, crpeći valjda one zadnje atome snage iz vlastitih rezervi, rezervi za koje nisu ni znali da ih imaju. Poslije takvih večernjih sijela zaspe se i lijepo i lako, no onda se jutrom otvore portali i sve ode dovraga i bestraga. Jer na portalima su snimke iz svlačionice rukometaša.

Slavi se pobjeda. Pleše Linđo. Smije i skače. Sitno se pjeva ona ‘ako ne znaš što je bilo’, ma to se da razumjeti i kao prčevitu poruku Šveđanima koji eto nemaju razumijevanja za tu vrstu nostalgije u našeg pjevača, baš kao ni za svete temelje njegova opusa. A onda mlado momče rukometno povede pjesmu prepunu spomena golubova. Golubova!? Golubova! »Ovo je neka ljubavna«, pomisli neuk čovjek da to mora biti nalik onoj Ive Robića kad pjeva o golubovima i kaže: »I gledam, gledam ih kako mi mašu, ko ruže, najljepše ruže nad mojim gradom.« Ili ona u kojoj se spominje golubica bijela. Ili pak ona ‘moja Jube, moj golube?« Kad ono, eto ti podno snimke stihova koji, među ostalim, kažu: »Pomoli se, onda dalje kreni/ Na ovom su mjestu pali golubovi bijeli/S ognjem pakla tu su se sreli/Ostala su polomljena krila/A bili su za dom spremni.« Za dom spremni golubovi? A ne recimo za golubarnik, ili gnijezdo, ili, zašto ne, za onu ljubav koja je do jučer praktički isključivo u pjesmi bila dana golubovima i gdjekojoj lastavici, dok smo junaštvo prepuštali sokolovima. Koga i kako može inspirirati spreman golub i za što je, bože prosti, spreman!? Čudni su interesi pjevačevi, pogotovo u zadnje vrijeme, sve sama zoologija i botanika u pjesmama. Zoolog, a ne pjevač, pogotovo kad se s visoka ispričava zmijama i drači zbog nezakonite gradnje.

Podno teksta o golubovima i rukometašima razvila se diskusija. Što ako rukometaši osvoje medalju, pa požele svečani doček, a onda i da im pjevač pjeva!? Što će tad gradonačelnik Zagreba Tomašević? Hoće li, štono bi se reklo, imat muda da dosljedno zabrani event na Trgu, ili neće!? Podno teksta boj. Jedni uživaju što se komunjare prže na laganoj vatrici, drugi poručuju kako bi najbolje bilo da je doček u novoizgrađenom objekt u Čavoglavama, treći spominju masnu zaradu, četvrti tvrde da je ovo prvi put kako je pjevač čestitao rukometašima, peti vraćaju ove druge u Jugoslaviju… Golubove ne spominje nitko. U nikoga tuge makar malo što smo i golubove iskoristili u ideološke neke svrhe. Evo novinari pitaju Jandrokovića što ako požele momci Thompsona na Trgu. On kaže da im treba udovoljiti i pritom sjaji. A praktički na istom tom Trgu bana Jelačića, samo malo dalje od konja i sata pravi život, a ne ovaj nakaradno izmišljen za sitnozubo prepucavanje i veliku zaradu, piše priče bez sretnog završetka za koju pjevač i društvo u kutu ni malo zainteresirani nisu.

Praktički na istom tom trgu gasi se robna kuća. Gasi se Nama, Narodni Magazin. Rekli bi cinici, kakav narod, takva mu i robna kuća. Kad se ugasi, ionako više u našem jeziku neće biti potrebe za pojmom robna kuća, jednostavno će nestati iz upotrebe u zemlji u kojoj robnih kuća više nema. A nekad je bilo da u robnoj kući, da u Nami nema što nema. Sve se moglo kupiti u Nami, onako kako se sve moglo kupiti u Primi, ili Dalmi. Prve pokretne stepenice bile su u našim robnim kućama. Nasmijane prodavačice bile su robnim kućama. Majke, bake, susjede, prijateljice tu su odradile čitav radni vijek, ili su do zadnjeg trena vjerovale da će tako biti. Tu se zaljubljivalo, ženilo i udavalo, sklapala kumstva, kadikad i rastajalo od stola i postelje, ali ne i od Name. I kako je Zagreb imao Namu, tako je svako pošteno mjesto u nas imalo svoju robnu kuću, adresu neku gdje te mati šalje da kupiš recimo patinu za cipele, ili konac i iglu, ili prvu ploču, bilo što da ti je drago makar ti i ne trebalo. Zato ovih dana, dok traje valjda zadnje akcijsko sniženje ikada u Nami, starije gospođe stoje u redovima ne bi li kupile još nešto što će ih podsjećati na mladost. Ili na to da je mnogošto nepovratno prošlo. Nije Nama, nisu naše robne kuće zaostajale ni malo za svjetskim megadućanima, da jesu ne bi dva velika rata preživjela Nama. A onda su došle pretvorbe i druga čudesa tog slobodnog tržišta i to se preživjeti ne da.

Danas se kupuje drugačije, na periferiji u šoping centrima. Emocija je zadnje na pameti onima koji su bacili oko na sjajnu zgradu u kojoj je Nama u Ilici poslovala. A bome, čak ni takva zgrada nije bila dovoljno zanimljiv vab gradu i državi da iskoristi pravo prvokupa i kupi Namu da bi nama ostala, da narod ima magazin. Spašavat se mora štošta, tko bi se još i Namom gnjavio, s posve konkretnim ljudima, s poviješću, s dobrim nekim sadržajem što gradove i čini da su gradovi, a ne samo kulise. Neki će novi gazda doći među lijepe zidove u Ilici, možda bude najbolji na svijetu, ali to teško da će to ikada biti to. I koliko god dugo da je trajala priča s Namom, nema toga kome je stalo, a da za ovakav kraj može biti spreman. Nisu ljudi golubovi iz pjesme pa da su spremni, koliko god ta spremnost u golubova bila krajnje suspektna. A nisu zaposlenice i zaposlenici Name ni poput novog ministra financija Ćorića da kroz život idu uvjereni da nisu za bacit’ ni nakon četiri, pet pokušaja da bude valjanim ministrom. Bazen s kadrom za ministra je nikad prazniji, priznade to, makar slučajno, i sam premijer. Presuši onako kako recimo presuši bazen s dobrim košarkašima. Zato Ćorić nije za bacit. Narodni magazin je zato za otpis. Odnarodili smo se ionako odavno.

Elem, Nama će na bubanj, pjevač je i dalje kost koja nam je bačena da se marno oko nje glođemo, a Ćorić nije za bacit taman da i opet bude ministar i da ispuni svoju davnu želju pa skrbi o državnim financijama. Samo mijena u nas stalna jest. A kad je tako, onda je lako blistati u siječnju ukoliko rukometaši gaze sve pred sobom na kakvom prvenstvu. I nije problem gorjeti u ognjici sve do zadnje sekunde baš svake utakmice. Problem je sutradan ne dati jutru da razveseli tišinom. Vrag ne da mira pa nas tjera da i opet posegnemo za kakvim izvorom informiranja, a tamo vidiš snimke iz svlačionice i momke kako najprije plešu Linđo, a onda pjevaju o golubovima. »To mora da je neka ljubavna«, pomisli naivac neinformirani, uvjeren da to onaj naš Mandić ima neku djevu koja jedva čeka da se kući vrati pa da su k’o taubeka dva. A onda pročitaš stihove i shvatiš da nikada više jata neće biti kao što je bilo Mirzino. Golubovi pa spremni!? Bit će za to da nam na golublji način pokažu koliko smo sretni.