VENECIJA Iako se projekcija filma »mother!« (da, upravo tako, s malim početnim slovom i uskličnikom), iza kojeg stoji Darren Aronofsky, prometnula u najiščekivaniji događaj ovogodišnje Mostre, autor teksta koji čitate nikad nije bio autorov veliki fan, smatrajući njegove filmove najobičnijom eksplozijom estetiziranog manirizma i bombastičnog vizualnog delirija. Jer Aronofskog možemo voljeti ili mrziti. Sredine nema.

To se dogodilo i na novinarskoj projekciji »majke!«, koju je polovica dvorane Darsena na venecijanskom Lidu izviždala i popratila urlicima negodovanja, dok je ostatak dvorane bio u transu. Priča je to o jednom piscu (Javier Bardem) i njegovoj eteričnoj ženi (Jennifer Lawrence), čija imena nikad nećemo otkriti. Uselili su se u raskošnu seosku vilu koju su obnovili kako bi je pretvorili u svoj »mali Raj«. Jedne večeri na njihova vrata će pokucati neočekivani gost (Ed Harris), koji je negdje načuo da iznajmljuju sobu. Ubrzo mu se pridružuje i njegova demonska žena (Michelle Pfeiffer), a potom i njihovi sinovi, čiji će dolazak rezultirati smrću jednog od njih nakon svađe oko testamenta

Tijela u plamenu 

Oni će uzurpirati njihov prostor za organizaciju karmina, kad ga počinju ispunjavati njihovi brojni uzvanici, pretvorivši njihovu svakodnevicu u totalni onirički kaos, kao da se sve to događa u junakovoj podsvijesti. I tek kad se sva ta nepozvana i nepoznata rulja povukla iz njihove kuće, kao što se buđenjem iz našeg tijela povlači san, nakon kraćeg predaha u kojem nam naša bezimena heroina najavljuje trudnoću, slijedi nova porcija kaosa u Dolby surroundu. Tada će na njihova vrata nahrupiti piščevi obožavatelji i predstavnici sedme sile, pretvorivši interijer vile u paklenu uličnu bojišnicu, specijalci uključeni.

U svom tom kaosu ona rađa, iako će beba na kraju završiti na rukama razularene rulje. Imamo tu i jedan poludragi kamen pronađen na zgarištu njihove kuće (početak filma je ustvari njegov kraj) te prijeteće krvave pukotine na podu. No to je tek dio autorove pompozne simbolike koja balansira negdje na pola puta između Kubricka (»Isijavanje«) i Polanskog (»Rosemaryna beba«). Jer film je to u kojem je autor podario demonima, noćnim morama i osobnim slabostima neku vrstu pomahnitale tjelesnosti.

Poput Aronofskyjeva komada koji započinje i završava tijelom u plamenu i u najnovijem filmu respektabilnog Kiyoshija Kurosawe »Sandome no satsujin« (Treće ubojstvo) imamo tijelo koje gori. Na mjestu na kojem se dogodilo (prvo) ubojstvo ostat će zgarište u obliku katoličkog križa. Policija otkriva da je žrtva vlasnik tvornice, dok je za zločin optužen njen bivši radnik Misumi, kojem nad glavom visi smrtna kazna. Brani ga prestižni odvjetnik koji ga posjećuje u zatvoru (glumi ga japanska pop zvijezda Masaharu Fukuyama, koji je dosad prodao 20 milijuna ploča). No svaki put Misumi mu daje drukčiji iskaz. Tako će u jednoj verziji uzrok smrti biti novac koji je ubojici trebao da bi pokrio dugove. Potom će u novoj verziji u čitav slučaj uplesti tvorničarevu kći. Odvjetnik čak biva primoran da u društvu partnera otputuje u snijegom okovani Hokkaido kako bi složio mozaik satkan od laži i istine. Sve to Kurosawa elaborira kranje strpljivo, korakom omamljene kornjače, kao da mu se nigdje ne žuri.

Stroj za ubijanje 

I dok Aronofsky igra na simboliku i politiku pompoznog, izvrsni »Brawl in Cell Block 99«, u režiji S. Craiga Zahlera, njegov je krajnji antipod. Zahler ima iza sebe kultni western horor »Bone Tomahawk« i sada se prebacuje na prison-movie retoriku kojoj je podario nevjerojatnu dozu lucidnosti. Ne, u njegovu komadu nećete naći hiperstilizirane slike ni manirističke koreografije, već sirove kadrove s polomljenim kostima, prolivenom krvi i oguljenim zglobovima. Pritom njegov zatvorski univerzum balansira negdje na pola puta između Edwarda Bunkera i novog indonežanskog akcića (šifra: »The Raid«).

Naravno, junakov silazak u pakao popločan je kristološkim sfumaturama, mučeništvo uključeno. No uspinjanje Vincea Vaughna na Zahlerova robusna autorska leđa predstavlja glumčev dobrodošli odmak od serije holivudskih mainstream komedija, pri čemu ga je autor pretvorio u stroj za ubijanje, shrvan ranama prošlosti, koja nam je ostala vječni misterij. No iza svake polomljene kosti, koliko god to bilo bizarno, kriju se nevjerojatni sentimenti i nježnosti čovjeka zabrinutog za svoju obitelj.