Operni spektakl »Ivana Orleanska« u riječkom HNK-u režirala je Emma Dante, poznata talijanska redateljica. Da je riječ o jednoj od najzanimljivijih i najoriginalnijih protagonistica kazališta današnjice, svjedoči i vijest objavljena proteklih dana: na prijedlog Willema Dafoea, direktora Venecijanskog bijenala za područje kazališta, Emmi Dante dodijeljen je Zlatni lav za životno djelo, a prestižna nagrada Venecijanskog bijenala bit će joj uručena tijekom 54. Međunarodnog kazališnog festivala u lipnju u Veneciji. U povodu predstave u Rijeci razgovarali smo s redateljicom »Ivane Orleanske«.

Dobitnica ste Zlatnog lava za životno djelo za područje kazališta. Što vam znači ovo priznanje?

– Ova nagrada za mene znači iznimno mnogo. Ona predstavlja radost ubiranja plodova dugogodišnjeg rada. Nakon tolikog truda i ulaganja, primiti ovako važno priznanje jako je emotivno. No to nije samo moja nagrada – ona pripada i svim ljudima koji su me tijekom godina pratili, podržavali i vjerovali u moj put. Upravo zato je doživljavam kao zajedničku i zbog toga posebno lijepu.

Nagradu ste dobili za rad u kazalištu, međutim vi ste i filmska redateljica. Što je za vas kazalište, a što film? Dijelite li ih u vašem umjetničkom stvaranju?

– Zlatni lav za životno djelo prije svega je priznanje za moj kazališni rad. U filmu sam radila vrlo malo i razlika između filmskog i kazališnog stvaranja je velika: riječ je o dvama posve različitim procesima i pristupima. Ipak, u svojoj suštini moj je rad uvijek isti – u središtu su glumci i glumice. Njihova prisutnost i odnos s njima za mene su najvažniji element svakog projekta.

Kazalište i film

Do sad ste režirali brojne opere. Predstavlja li vam režiranje opera drukčiju vrstu izazova od režiranja dramskih predstava? Koje su razlike?

– Film, naravno, zahtijeva snažnu tehničku komponentu i uključuje vrlo složen sustav s velikim brojem suradnika i autorskih glasova. Kazalište i film razlikuju se, ali se i susreću, jer ih u oba slučaja vodim istim autorskim pogledom.

Godine 2007. u Rijeci je na Međunarodnom festivalu malih scena gostovala vaša predstava »Vita mia« skupine Sud Costa Occidentale iz Palerma. Na Eurokazu u Zagrebu također je prikazana vaša predstava »mPalermu«. Što je danas s tom skupinom i kakvim se predstavama bavi?

– Radim s istom kazališnom družinom već 25 godina. Većina ljudi koji su sudjelovali u mojim ranijim predstavama i danas su sa mnom. Zajedno smo izgradili čvrst, prepoznatljiv put i razvili vlastiti izražajni jezik. To je kontinuitet u koji duboko vjerujem. Većina ljudi koji su sudjelovali u tim predstavama još je uvijek sa mnom. To je vrlo čvrsta, strukturirana skupina s kojom sam izgradila jedan jasan put, sastavljen od izražajnih kodova koji su naši. Dakle, da, nastavljamo zajedno.

Pročitala sam o vama: »Tijelo je u srcu njezina kazališta, usidreno u našoj ljudskosti, kako bi otkrilo napetosti i ludilo bića.« Slažete li se s time?

– Često se kaže da je tijelo središte mog kazališta i u potpunosti se s tim slažem. Zahvaljujem na toj definiciji jer se u njoj jako prepoznajem. Tijelo je naš najvažniji instrument izražavanja – nositelj emocija, iskustava i vremena. Kazalište je prostor u kojem tijelo slavi život, ali i pripovijeda o ljudskosti u svim njezinim oblicima: ljepoti, krhkosti, ružnoći, pa i užasu. Smatram da se kazalište nikada ne smije povući pred teškim temama, jer čovjek u sebi nosi i dobro i zlo, a kazalište ima zadatak to razotkriti, a ne skrivati.

Ivanin lik

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci postavilo je vašu predstavu »Ivana Orleanska«. U kojem smislu vam je ovo djelo režijski bilo inspirativno?

– »Ivana Orleanska« bila je predivan susret jer je to djelo prožeto velikom melankolijom. Žena koju sam prikazala u toj predstavi zasigurno je drukčija od ostalih: ima snažan poziv i nevjerojatnu vjeru. Kao i sve osobe koje vjeruju tako duboko, ona nažalost završava tragično, jer je njezina vjera vodi do krajnjih granica. Ivana se ne zaustavlja i ne povlači, ide ravno prema svome cilju i sve čini iz ljubavi. Njezina duhovnost i vjera jako su me se dojmile i nadam se da se u predstavi osjeti ta njezina ljubav, ta duhovnost, kao i ljubav prema prirodi, domovini, prema svemu. Ona je lik izražen na vrlo snažan način.

Kako ste pristupili liku Ivane?

– Lik Ivane sam gradila polazeći od njezine sposobnosti da voli i da vjeruje u pravdu, da vjeruje u borbu kako bi postigla mir i svome narodu dala ono što zaslužuje. Ona je žena koja se žrtvuje. Krenula sam od njezina osjećaja žrtve, od ljubavi prema domovini, prema kralju u kojega je i zaljubljena, prema ocu – unatoč tome što je on vrlo negativan lik. Zamišljala sam Ivanu okruženu cvijećem i prirodom; uvijek sam mislila da je ona neka vrsta ženskog svetog Franje, žena koja zna razgovarati sa prirodom, životinjama, cvijećem i biljkama. Iz toga sam krenula, i zato je veliko stoljetno stablo, gdje ima svoje viđenje, za mene najvažnije mjesto na sceni.

Glazba kao kirurg duše

U jednom ste razgovoru rekli da je u srži vaših predstava uvjerenje da »nas glazba uči pronaći svoje duše«. Možete li to objasniti?

– Da, glazba nas uči pronaći vlastitu dušu – to je istina. Ne bismo mogli živjeti bez glazbe. Mi smo bića koja trebaju zrak da bi disala, kisik, ali trebamo i glazbu da bismo živjeli. Svaki put kad se bavim operom, glazbenim kazalištem, dramskim kazalištem ili filmom, glazba me uvijek prati. Ona stvara atmosferu i iz mene izvlači vrlo duboke stvari. Glazba služi upravo tome: da kopa unutar nas i pronađe ono čega se možda i bojimo, ono što smo skrili čak i od samih sebe. Duša, ne samo u pozitivnom, nego i u negativnom smislu. Da bismo upoznali vlastite boli, moramo kopati u sebi, a glazba je u tome izuzetno moćna. Glazbu doživljavam kao kirurga duše – preciznu i nemilosrdnu, ali nužnu.

Bizetova »Carmen«, koju ste režirali u milanskoj Sca­li, izazvala je negodovanja i polemike. Kako danas gledate na to?

– Opera »Carmen«, kojom sam započela svoj operni put, bila je jedno od najljepših iskustava moje karijere. Bila je prva ljubav, trenutak u kojem sam i sama mnogo toga shvatila jer je pojačala sve ono što sam dotad radila. Ne znam je li šokirala publiku, ali sigurno je izazvala snažne reakcije: bilo je polemika oko režije, vrlo nasilnih negodovanja, ali i velikih ovacija. Mnogi su snažno pohvalili redateljsko rješenje. Bio je to spektakl pun emocija, kako za one koji su ga stvarali, tako i za one koji su ga gledali i slušali – jer je sadržavao sav koncentrat interpretativne snage. Bio je to, moram reći, izuzetno snažan trenutak u mojoj karijeri.

Što ćete sljedeće raditi – u teatru, na filmu?

– Trenutačno se ponovo posvećujem kazalištu i započinjem istraživanje svijeta Luigija Pirandella. Radit ću na »Šest lica traži autora« i još jednom njegovom tekstu. Želim se dublje posvetiti djelu tog velikog autora koji je, uostalom, Sicilijanac, pa je duboko povezan s mojom kulturom i mojim korijenima.

Biografija

Rođena u Palermu, Emma Dante u svojem radu istražuje teme obitelji i marginalizacije kroz poetiku napetosti i ludila, ne lišenu dodira humora. Dramatičarka i redateljica, diplomirala je 1990. godine na Nacionalnoj akademiji dramske umjetnosti »Silvio D’Amico« u Rimu. Godine 1999. u Palermu je osnovala kazališnu družinu Sud Costa Occidentale, s kojom je osvojila nagradu Scenario 2001 za projekt »mPalermu« te nagradu »Ubu« 2002. godine. Rad na filmu uključuje naslove »Via Castellana Bandiera« (2013.), »Le sorelle Macaluso« (2020.) i »Misericordia« (2023.).

Godine 2007. objavila je knjigu »Carnezzeria: Trilogia della famiglia siciliana« s predgovorom Andree Camillerija, a 2008. izlazi njezin prvi roman »Via Castellana Bandiera« koji osvaja nagradu »Vittorini«.

Dana 7. prosinca 2009. režirala je Bizetovu »Carmen« (dirigent Daniel Barenboim) na otvorenju kazališne sezone u milanskoj Sca­li. Među njezinim novijim opernim produkcijama ističu se »La Bohème« za otvorenje sezone 2022. u Teatru San Carlo u Napulju, »Ifigenija na Tauridi« u Teatru Fraschini u Paviji (dirigent Diego Fasolis), otvorenje sezone 2022. u Teatru Massimo u Palermu s operom »Sicilijanske večernje« (dirigent Omer Meir Wellber), otvorenje sezone 2023. u rimskom Teatru dell’Opera s novom produkcijom »Razgovora karmelićanki« (dirigent Michele Mariotti), kao i prva produkcija opere »Rusalka« u povijesti milanske Scale.