»Rad je ono što me ispunjava, ali isto tako i ono što svatko od nas može svojim radom učiniti za umjetnost. Nagrade i priznanja su lijepa stvar, ali to nije najvažnije«, rekla nam je legendarna norveška i europska glumica Liv Ullmann koja je na dodjeli ovogodišnjih Europskih filmskih nagrada primila Europsku nagradu za životno djelo pa dodala: »Dvaput sam bila nominirana za Oscar i nisam ga osvojila pa su mi moje bliske prijateljice jednom ostavile poruku u hotelskoj sobi na jastuku: ‘Za nas si ti bila najbolja.’ Zar to nije vrednije od bilo kakve nagrade? No moram reći da mi ova nagrada Europske filmske akademije mnogo znači, jako sam ponosna što sam je primila.«

Liv Ullmann gotovo je sinonim za skandinavski film i kazalište. Njezin profesionalni put započeo je krajem 1950-ih, a međunarodna slava i status europske glumačke ikone došla je nakon sudbonosnog susreta s legendarnim švedskim filmašem Ingmarom Bergmanom sredinom 1960. Njihova kemija na platnu i izvan njega rezultirala je nekim od najvažnijih europskih i svjetskih filmova 20. stoljeća kao što su »Persona« (1966.), »Sram« (1968.), »Krici i šaputanja« (1972.), »Scene iz bračnog života« (1974.), »Licem u lice« (1976.) i »Jesenja sonata« (1978.). Pored velike glumačke karijere Liv Ullmann se dokazala i kao redateljica potpisavši niz filmova koji istražuju složene ljudske odnose i unutarnje psihološke sukobe. U karijeri duljoj od šest desetljeća osvojila je više od 50 nagrada i priznanja, dvaput je bila nominirana za Oscar za najbolju glumicu, a njezina ostavština na filmu i kazalištu ostavila je neizbrisiv trag.

S Liv Ullmann razgovarali smo u Berlinu istoga dana kada je u večernjim satima primila Europsku nagradu za životno djelo, a iako je napunila 87 godina, legendarna je glumica i dalje izuzetno vitalna, elegantna, puna energije i pronicljiva.

Norveška kinematografija

Možete li usporediti vrijeme 60-ih godina prošlog stoljeća kada ste zakoračili u profesionalnu glumačku karijeru i današnju kinematografiju i svijet u kojem živimo?

– To je neusporedivo, tada je svijet bio potpuno drukčiji u svakom pogledu. Tada nismo bilo svjesni da je film i naša ostavština, naše rune. Prije tisuće godina ljudi – ili praljudi jer ne znamo jesu li izgledali kao mi danas – u planinama su klesali rune kojima su opisivali svoj »društveni« život i tadašnji svijet. Čovjek se i danas umjetnički izražava samo u drukčijim oblicima pa tako i filmom. Ako će za 100 godina ovaj svijet još uvijek postojati, postojat će i filmovi koji predstavljaju tko smo i što smo bili prije 100 i više godina, a što smo 100 godina u budućnosti. To je jedna velika razlika. Nitko tako nije razmišljao 1960-ih.

Norveška kinematografija u posljednjih desetak godina doživljava pravu renesansu. Norveški filmovi postali su konstanta na najvažnijim filmskim festivalima u svijetu, a norveški filmaši i glumci pretplatili su se na nagrade i priznanja. Čini li vas to ponosnim?

– S obzirom na to da sam odavno u glumačkoj mirovini pa nikome nisam konkurencija (smijeh), slobodna sam reći da podržavam sve norveške filmove, autore i glumce. I ne mislim samo za nominirane za ovogodišnje Europske filmske nagrade već općenito. Naravno da sam sretna što je norveška kinematografija posljednjih godina procvjetala i niže uspjehe, ali ja ću uvijek reći da smo svi mi Europljani i da radimo europske filmove jer je to kultura koju predstavljamo.

Suradnja s Bergmanom

I vaš unuk Halfdan Ullmann Tøndel uspješan je norveški scenarist i redatelj čiji je dugometražni prvijenac »Armand« bio norveški kandidat za Oscar 2024. godine. Razgovarate li s unukom o filmovima? Savjetujete li ga?

– Jeste li gledali »Armanda«? Jako volim taj film koji govori kako je osjećati se drukčije i ne uvijek razumjeti što se s tobom događa. Mislim da je to važan film i da je on izuzetno talentiran. Nadam se da će snimiti još mnogo dobrih filmova. Kad je bio mlađi, gledali smo skupa stare filmove kao što je »Čudo u Milanu« Vittorija De Sice, a onda bismo i raspravljali o njima. To me vratilo u vrijeme kad sam bila tinejdžerica i obožavala gledati filmove u kinu.

Sjećate li se trenutka kad ste prvi put shvatili da se želite baviti glumom?

– Sjećam se toga jako dobro. Imala sam 16 godina i kad bih otišla u kino ili kazalište, osjećala sam da tamo pripadam. Bila sam jako sramežljiva, i još uvijek sam sramežljiva, ali sam osjećala da želim biti dio tog svijeta iako to moji roditelji nisu odobravali. Nisam možda tada još bila svjesna da ću postati glumica, ali već s 13 godina sam počela izvoditi male dramske prizore uz gramofonske ploče, pričala bih priče dok je svirala glazba a ljudi bi me pozorno slušali. Tada sam već polako počela shvaćati da pripadam tom svijetu, da bi u godinama koje su slijedile gluma postala moja životni poziv.

Ingmar Bergman bez sumnje je najvažnija figura u vašoj glumačkoj karijeri. Kako ste ga upoznali i kako je počela vaša suradnja?

– Kad sam upoznala Bergmana, moja je glumačka karijera već bila u zamahu, već sam bila snimala filmove i nastupala u kazalištu, čak i ostvarila uloge u stranim produkcijama. Kad smo se upoznali, imala sam 24 godine. Bio je to fantastičan osjećaj jer on je bio nevjerojatan redatelj. Upoznali smo se na ulici, s nama je bila Bibi Andersson koja je s Bergmanom također snimila niz filmova. I dok smo tako neobavezno čavrljali, pitao me jesam li zainteresirana glumiti u jednom njegovom filmu koji priprema. Naravno da sam odmah pristala, taj film je bio »Persona«. Tako je počela naša suradnja i mnogo više od toga.

Bergman je s još četrdeset drugih europskih redatelja osnovao Europsku filmsku akademiju prije trideset i osam godina. Je li s vama razgovarao o važnosti jedne takve institucije kao pandanu Oscarima, Hollywoodu i američkoj kinematografiji?

– Možda jest, iskreno ne sjećam se (smijeh), od tada je prošlo gotovo četiri desetljeća. Čini mi se da je danas, više nego ikada u međunarodnoj povijesti, politika postala prevelik čimbenik kad je riječ o filmu i umjetnosti. Živimo u vremenima otkazivanja, zabrana, gušenja slobode govora… Ponosna sam što nismo direktno uključeni u ratove kojima svjedočimo, osim u pomaganju onima koji su napadnuti i zlostavljani. Mislim da je jako važno da umjetnici i filmaši svojim djelima govore o današnjoj realnosti i da mislimo na to da postoje drugi, i da su ti drugi dio onoga što smo mi.

Rođena u Tokiju

Juliette Binoche, predsjednica Europske filmske akademije, govoreći o Bergmanu izdvojila je film »Sram« kao jedan od najvažnijih trenutaka vaše karijere. Kako gledate na taj film danas, gotovo 60 godina nakon što je snimljen?

– Mislim da je Bergman zbog tog filma bio nepravedno optuživan da je zanemarivao užase koji se događaju u sukobima i ratovima. Optuživali su ga da mu nije stalo, a mislim da taj film govori upravo u užasima rata, ali iz drukčije perspektive i zbog toga sam jako ponosna na njega. To je priča o dvoje običnih ljudi koji se potpuno promijene zbog onoga što im se dogodi i to ne na dobar način. To je neka vrsta refleksije o tome kako sve ono loše čime smo okruženi utječe nas nas i kako nas transformira kao ljude. Volim taj film.

MORTEN KROGVOLD

Znate li da je prošle godine na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary Stellan Skarsgard javno nazvao Ingmara Bergmana nacistom koji je gajio simpatije prema Hitleru? Kako biste to komentirali?

– Stellana Skarsgarda izuzetno cijenim kao glumca. I nastavit ću ga cijeniti. Bergman nije bio nacist. Ne znam što je radio i govorio u svojoj mladosti, ali ja ga vrlo dobro poznajem i znam da nikada nije zastupao nacističke ideje. Nikada. A to ne može znati ni Stellan Skarsgard jer je mlađi od mene, ali svatko ima pravo na svoje mišljenje. Stellan Skarsgard je jednom rekao da ne voli raditi u Norveškoj jer hrana baš nije dobra. Mislim da on samo previše priča u svojim javnim nastupima.

Pratite li suvremene filmske trendove? Gledate li nove filmove?

– Ne znam kad netko postaje suvremen (smijeh), ne bih rekla da sam neki suvremen tip. U posljednjih 20-ak godina bilo je filmova koje volim i cijenim, a imala sam i lijepih trenutaka kao glumica: radila sam kazališnu predstavu s Cate Blanchett i snimila film s Jessicom Chastain. Divim se tim glumicama i to su za mene bila nezaboravna iskustva.

Rođeni ste u Tokiju, odrasli u Kanadi i Norveškoj, živjeli u SAD-u. Gdje je danas vaš dom?

– Nakon gotovo 50 godina života u SAD-u vratila sam se u Norvešku. Vratila sam se i zato jer sam izgubila američku vizu koju sam prije 40-ak godina godina dobila preko International Rescue Committee organizacije za pomoć izbjeglicama gdje sam imala mjesto počasne potpredsjednice i bila uključena u humanitarne programe. Trump je organizaciji ukinuo sredstva za rad pa sam tako i ja ostala bez vize. Možda je i bolje da sam otišla, to više nije Amerika u kojoj bih htjela živjeti.