Koliki je životni vijek novina!? Pamte li se tekstovi, autori, fotografije, ili su već dan nakon izlaska bivši? I kako u svemu tome stoji novinska fotografija, čita li itko ona mala slova uz nju gdje piše tko joj je autor ili se taj podatak onako nesvjesno preskoči!? Pitanja su gotovo pa filozofske naravi, ali nikakve dileme nema oko toga zašto se novinske fotografije Radiše Mladenovića pamte, makar su snimljene ima i koje desetljeće. Zato što su dobre! No, valja biti iskren pa priznati kako nisu sjajne fotografije jedini povod razgovoru s dojenom. Malo je ljudi valjda i na svijetu koji i sa svoje 94 godine okolo idu s fotoaparatom oko vrata. Povod je, nažalost, i izgorena zgrada Vjesnikova nebodera. Fotografirati fotoreportera Radišu Mladenovića uz Vjesnikovu zgradu prije nego je nestane skroz i zauvijek, činilo se već samo po sebi pričom.

– Kako vam je vidjeti zgradu u kojoj ste proveli više od dvije trećine života ovako devastiranu – pitamo Radišu.

– Nikako – kratko će i s tugom Radiša.

RAME UZ RAME

Fotografija našeg Dade uostalom sve govori, ova na kojoj su rame uz rame Radiša i zgrada pred rušenje. Sjeli smo zato razgovarati kod Nikole Dragaša, u ugostiteljski objekt što zid dijeli s kuglanom kuglačkog kluba Medveščak, i to ne bez razloga. Na nekim od najupečatljivijih Radišinih fotografija glavni lik je upravo proslavljeni kuglač, najbolji što ga je imala i ova i ona država.

Foto Davor Kovačević

– Šjor Nikola, jesu li najbolje fotografije što ih imate, a da su uz kuglanje vezane, one Radišine?, pitamo Dragaša.

– Ima dobrih, na to će šeretski Dragaš.

Pritom priča kako se evo sprema neke od tih fotografija preseliti iz Zagreba u rodnu kuću što je uređuje u Zemuniku Donjem. Ideja mu je da makar jedan zid kuće priča priču o velikoj karijeri, kako fotografijom, tako i trofejima.

– Zatvarate krug, štono bi se reklo, velimo.

– Kako se ono kaže, otkud si došao, tamo ćeš se i vratiti – smije se Dragaš.

Foto Davor Kovačević

Ma, zašto je Radiša tako rado objektivom lovio Dragaša?

– Zato što su Sportske novosti mene stipendirale, na to će Dragaš.

– Znači, prvo je bilo po zadatku, a onda ste postali prijatelji, velimo.

– Postepeno sve, skoro uglas će obojica.

Dva prvaka su se jednostavno morala sresti, a otkada su se srela, evo se i druže. A i nije da je u Radiše ikada bilo one invalidne podjele na male i velike sportove.

– Meni su to uvijek bili isti sportovi. Mali ili veliki, ja sam uvijek radio isto. Čak su mi ti takozvani mali bili i draži, jer bih to zabilježio kao pojedinac, a kad je bilo nešto veliko onda tu nije bio samo Radiša, već njih pet, šest, sedam – kaže Radiša.

Evo se Dragaš spominje jedne fotografije koju bi rado da ima i u rukama, ne samo u glavi. Čini mu se da je to bilo 1960., ako ne godina gore-dolje, kada je Josip Broz Tito za Novu godinu došao u Zagreb, pa jutrom bez pratnje svratio na Trg bana Jelačića.

– Slučaj je htio da sam baš tad išao u kino na matineju i našao se na trgu, taman da auto pored mene stane. U Večernjem listu je izašla slika mene kraj njega, a ja sam ga za svoje veselje samo malo »taka« kaputa. Sad bi trebalo po sliku u arhivu – smije se Dragaš.

– Ja imam njegovu sliku s Tuđmanom, dodaše Radiša, pokazujući na Dragaša.

– Zapravo, ja sam služio svim predsjednicima, konstatira Dragaš.

Foto Davor Kovačević

OSTVARENI SNOVI

Kad smo već kod »imanja« i »nemanja«, pitamo Radišu ima li nekih sportaša, nekih sportova, da ih žarko želi snimiti, a evo nije.

– Više i ne, iskreno će Radiša.

I ne čudi to kad je Radiša pred objektivom imao najveće, Pelea recimo. I kad ima sliku Pelea potpisanu. I kad je vidio kako Pele u Maksimiru klincima objašnjava kako se škaricama puca. Sve je svoje dječačke snove Radiša ostvario. A tek mu 94.

– Što je tajna vašeg dobrog raspoloženja, dobre volje, dobre forme, pitamo.

– Morate se družiti s dobrim sportašima i dobrim ljudima. I onda ste uvijek dobre volje i veseli. To vas drži, daje recept za dug i zdrav vijek naš sugovornik.

Rođen je on daleke 1932. Od 1954. živi i radi u Zagrebu, najprije kako urednik i fotoreporter Narodnog sporta, pa Sportskih novosti, a kasnije SN revije, Sprinta i Sport magazina. Je li profesija fotoreportera onomad bila više na cijeni?

– Je, bila je. Kako dalje ide, sve je to slabije i slabije. Evo sada organiziraju svjetsku izložbu fotografija u Splitu, prva nagrada je 500 eura. Spremam se nazvati i reći da neću sudjelovati na izložbi ako su tako podcijenili fotografiju. Ne može nagrada biti tolika, a svaki autor potroši samo toliko na materijal za izložbu – rezolutan je Radiša.

Vratimo se mi ljepšim temama, recimo onoj crno-bijeloj fotografiji na kojoj se vide samo noge i kopačke nogometaša, sve redom blatnjave, a ispred njih i blatnjava lopta. Za Svjetsko prvenstvo u nogometu što je onomad davno održano u Münchenu ta je fotografija korištena za plakat. Ne samo to, nego su ga pred početak tog SP-a zvali iz ambasade u Frankfurtu da mu prenesu kako organizator pita mogu li fotografiju sa slike pozlatiti. Pa su je i pozlatili!

– A meni je na pamet pao naziv te fotografije – »Iz blata do zlata«. Inače je naslov fotografije »Teren sposoban za igru«, priča Radiša.

Bome, zna se on igrati i riječima u velikom stilu. Tako mu se, primjerice, izložba fotografija zvala »Pisanje svjetlom«. Ali, pisat’ tekstove nije poželio nikada.

– Valjda i kamera piše, mudro će Radiša.

Kamera je Radiši bila suđena, jednako kao i kuglanje Dragašu. Kaže tako Dragaš kako je rođen tamo gdje su boće, da je s 15 već igrao s odraslima koji su brzo shvatili da s majstorom imaju posla, a kad se došao školovati u Zagreb, otkrio je kuglanu jer boća nije bilo. Sve poslije je za povijest. Radiši su, pak, fotoaparat praktički tutnuli u ruke, onaj koji je u Beogradu u redakciji Borbe stajao kod tajnice da ga koristi ‘ko treba. Dogodilo se to kada je kao mlado momče dolazio na praksu u redakciju, ali za majstora za preciznu mehaniku, ne za fotoreportera. Prvo snimanje nije bilo sportsko, već delegacije neke što je došla u posjet redakciji Borbe. Prva sportska bila je atletika.

– Jeste li odmah shvatili da je to posao za koji ste rođeni, pitamo.

– Majstor me nagovorio na to. Kada sam došao u fotoodjel nekim drugim poslom, zamolio me da mu pomognem. I počeo sam ja te slike sušiti, a on meni kaže: »Ostavi ti tu preciznu mehaniku i dođi za fotografa«, prisjeća se Radiša.

Priznaje da mu je bilo zanimljivije pratiti kako slike nastaju nego u ruci imati odvijač.

Foto Davor Kovačević

– Ali, znali biste i danas po kući popravit’ štogod, šalimo se.

– Bih, ali ipak sam ja izučio za preciznu mehaniku, smije se Radiša.

STOTINKA SEKUNDE

Da mu sportska fotografija bude život, kriva je navada majstora, svake vrste pa i novinske, da subotu i nedjelju imaju za sebe. Tako je vikendom Radiša išao na sportske događaje, to ga je zanimalo i tu je i ostao. Pa kad je ugašeno izdanje Borbe u Zagrebu, Radiša se preselio u Narodni sport i ostao u Zagrebu.

– Smije li fotoreporter navijati za koga, biti navijač, pitamo.

– Ne! Ne smije. Ako si navijač, pa kad ekipa za koju navijaš zabije gol, ti se veseliš, a ne snimaš. A ja sam na radnom zadatku i ne mogu biti navijač. Ja sam tu da registriram taj gol i to veselje, a ne da se veselim. Neki moji kolege su bacali aparate kad bi gol pao, ali slike gola onda nema, uči Radiša.

– A što je onda najvažnije za snimiti dobru sportsku fotografiju, zanima nas.

– Poznavanje sporta i koncentracija. I ne slušati ove koji grickaju koštice okolo i pripovijedaju. Jer, u stotinku sekunde padne gol i ako nisi spreman prođe, ne može se ponoviti, ističe Radiša.

Sportski fotoreporter mora biti koncentriran sto posto, ponavlja Radiša, koji god sport da je u pitanju. Jer, sekunde su to kad se zabije gol, ili koš, ili kad Nikola Dragaš iz dlana pusti kuglu.

– A u vas jedan film, a ne k’o danas, velimo.

– Danas je lako biti fotoreporter, imaš motor pa pustiš, smije se Radiša.

– A jeste li kritični prema današnjoj sportskoj fotografiji, pitamo ga.

– Ne, nisam! Nisam. Dobre se fotke objavljuju. Prije su, inače, u redakcijama grafički urednici bili karikaturisti. I bili su ljubomorni na to da fotografija dobro ispadne, jer kako će kraj toga njegova karikatura izgledati. Tako da je fotografija bila u drugom planu. Imali ste tako genijalne fotografije veličine taksene marke i onda normalno da ne izgleda dobro, objašnjava Radiša.

Dug je niz onih koje je Radiša majstorski ovjekovječio svojim aparatom. Mnoge fotografije koje pamtimo njegovih su ruku djelo, od Dražena Petrovića s globusom u ruci do Đurđice Bjedov koja izlazi iz aviona okićena Olimpijskom medaljom, od Kreše Ćosića kako dubi na glavi do zagrljene braće Boban.

– Rado su s vama svi surađivali, a svi velikani, velimo.

– Sa svima sam bio dobar. Jedino s Nikolom nisam bio dobar, ha, ha, ha, kazuje Radiša.

– Bit će da je to zato što ste bili pravi profesionalac, primjećujemo.

– Novinar mora biti profesionalac, ne smije biti ničeg navijačkog, rezolutan je Radiša.

VIŠE OD GOLOG SPORTA

A bit će da su sportaši cijenili činjenicu da je Radiša znao prepoznati motive koji su i više od golog sporta. I to su, složili su se svi oko stola, one prave fotografije.

– Dok sam bio u Sportskim novostima i dok je šef bio Vladimir Orešković, imali smo zadnju stranicu koju sam ja uveo i koja se zvala Cakice. Na tu zadnju stranicu su išle simpatične fotografije, recimo brod koji se prevrnuo u Savi i slično. Ta zadnja stranica je s tim malim fotovijestima bila tako prepoznatljiva da su ljudi prvo gledali zadnju stranicu, a ne naslovnicu, priča Radiša.

Foto Davor Kovačević

S druge strane, pitanje je li mu neki sport, ili neki sportaš ili sportašica ipak mrvu fotogeničniji, pokazalo se skoro pa posve promašenim.

– Za mene je svaki sportaš, bilo vrhunski bilo amater, fotogeničan. Mene zanima njegovo lice, gledam njegov izraz u toku borbe, poručuje Radiša.

Ako je tako, onda je bilo za očekivati da će na pitanje je li bilo nekog zadatka na koji je baš nevoljko otišao, odgovoriti ovako: »To se nije dogodilo. Posao je posao.« Nije Radiša, kaže, imao svoga novinara, onog koji će s njim na sve terene, ovako kako za Novi list to često rade Dado i Pave. Na buni se on ni na novinarsku pošalicu kako s fotoreporterima nije lako, kako su na svoju ruku.

– Poznam fotoreportere koji su bili pravi i na utakmici i za naći se poslije toga, sjesti se, ili doći u kafić kod Nikole. Nama je uvijek bilo vrlo interesantno i jako duhovito i dobro to »treće poluvrijeme«, smije se Radiša.

– E toga danas fali, nema se što nego priznati.

– Sigurno fali, ne sumnja Radiša.

Praktički sve svoje uratke poklonio je, donirao Radiša Hrvatskom športskom muzeju. Makar…

– Još od Nikole imam tri, četiri slike, kazuje Radiša.

E da, Radiša i Dragaš.

– Kada je prvi put postao svjetski prvak u Splitu, slikao sam ga na dočeku u Zagrebu. Među njima je bio i pokojni mu sin, i na toj slici on sina nosi u naručju. A kada je osvojio svoju zadnju medalju na Svjetskim prvenstvima i opet doček. Vlak dolazi u Zagreb, ja dođem na stanicu, a tamo sada sin s društvom nosi tatu, pomalo sjetno će Radiša.

RIJEKA U OBJEKTIVU

Nakupilo se tu uspomena svake vrste. A i tehnologija se kroz godine mijenjala. Nema Radiša s tim problem, jednostavno, kaže, svako vrijeme nosi svoje. Je li vrijeme kadikad dovelo pred njegov objektiv riječke sportaše!? Dakako da je. I nije se puno mislio Radiša što će nam izdvojiti.

– Bio sam u Rijeci kada je NK Rijeka igrala kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu protiv Slobode iz Tuzle. Imali su pripreme na Platku, a Rijeka je uzele u pomoć Vladimira Bearu da im pomogne za tu utakmicu. U Tuzli je bilo 3:0 za Slobodu i oni su mislili da je gotovo. Kad u uzvratu 4:0 za Rijeku i Rijeka otišla u Prvu ligu, priča Radiša prisjećajući kako ima negdje i slika njegova na kojoj je Beara na klupi Rijeke.

– A imate li kakav savjet za ovu mladost koja se bavi sportskom fotografijom, pitamo Radišu.

– Genijalci su, imaju talenta, hvali Radiša mlade kolege.

Manje je, međutim, zadovoljan kvalitetom današnjeg sporta, onaj koji je Pelea gledao izbliza.

– Dobar je sport, ali previše je taktike. Nije to više duhovito za gledanje, pa da se veseliš, lijepo to sumira Radiša.

Grijeh bi, međutim, bilo ne spomenuti da, nije samo sport bio Rradiši na meti njegova objektiva.

– Sve što je bilo slikovito mene je interesiralo. Zagorski bregi, zalasci sunca, sušenje morskog psa kao bakalara… Bio sam tako na utakmici NK Trnja, ne znam ni s kim su igrali. Sjedim u kafiću i gledam željeznu ogradu. I vidim kako se vrabac po toj žici igra. Ja aparat i »tup, tup«, slikam ga. Fenomenalna je slika ispala, naziva »Vrabac akrobata«, veselo će Radiša.

Dalo bi se tu vesti koliko vam drago, jer svega se on sjeća, a opet iluzorno je i pomisliti da se ovako duga i plodna karijere da prepričat’ u malo teksta. Red je zato bio pred kraj pitati samo jedno: »Kako ćete proslavit sto godina života, stoti rođendan!?«

– Što se mene tiče, možemo početi od sutra, od srca se nasmijao Radiša.

– Bolje da on nastavi to pomalo, smije se i Dragaš.

VIŠE OD TISUĆU RIJEČI

Tjerani svakodnevicom učinilo se nama u jednom trenu da svoj vedar duh i vitalnost Radiša mora dugovati tome što za radnog vijeka nije imao posla s politikom. I pogriješili smo. Bilo je i takvih zadataka. Ali, ističe on nešto drugo, to da sportska fotografija i o politici najbolju priču priča. Pita nas tako znamo li koje su fotografije prve odavde otišle u svijet, uz vijest da je umro Tito, a onda i onu da je umro Tuđman. Prva je ona s Poljuda i utakmice Hajduk-Zvezda, a druga ona na kojoj Tuđman u Dinamovoj loži grli Prosinečkog. I to je to, istina kako fotografija uistinu govori tisuću riječi.

NOGE MOJE MAME

Možda ću ja sad pogriješiti, ali manje je žena na vašim fotografijama –- učinilo nam se.

– Nije tako! Ima ih! – promptno reagira Radiša.

Pritom se jedne posebno spominje.

– Imam jednu vrhunsku sliku s Kupa nacija rukometnih ženskih reprezentacija u Varaždinu. Jedna je rukometašica došla s klinkom i ostavila je u publici dok se svira himna. Ali kad je himna krenula svirati, klinka dotrčala iz publike i uhvatila se mami za nogu. Naziv te fotografije je »Noge moje mame« – priča Radiša.

APARAT OKO VRATA

Radiša nam je došao s aparatom oko vrata, s Nikonom kojih je najviše i promijenio, makar je počeo s Leicom »naftašicom«. Još uvijek njega vuče fotografiji cijelo biće. Baci li Dragaš kadikad kuglu?

– Kako ne! Kad si nešto radio 50, 60 godina… Pa neću sad zaboraviti pisati – šali se Dragaš.

– Bome, ja već svoj rukopis slabo razumijem – priznajemo.

– Malo jesu iskrivljene slova, il’ su veća, ali kako vama slova znače radi posla, tako meni kuglanje znači radi zadovoljstva – sa smiješkom će Dragaš.