Izgleda da je »povijesno« povećanje plaća zaposlenima u javnom i državnom sektoru iz proljeća 2024. godine bilo upravo takvo kakvim ga je premijer Plenković i nazvao – povijesno, jer se dogodilo jednom u povijesti i tko zna kada će opet. Vlada radije ne bi više uopće podizala ni plaće ni koeficijente, no kad su sindikati nedavno zaprijetili, ponudila im je rast od minimalnih jedan plus jedan posto (1. srpnja i 1. prosinca) uz obrazloženje da proračun ne može podnijeti više od toga. Ni povijesno povećanje plaća iz 2024. državna blagajna nije podnijela baš najbolje jer je odmah nakon odluke izdana državna obveznica kako bi se financirao trošak težak milijardu i 630 milijuna eura. Državni proračun posljedice osjeća i danas s deficitom od gotovo 3 posto BDP-a koji nam »pleše po rubu« mastrihtskih kriterija.

Činjenica je da su plaće u javnom sektoru desetljećima kaskale za onima u privatnom i da ih je trebalo povećati, pa ih je Vlada povećala mjesec dana pred parlamentarne izbore koje je predsjednik Milanović, podsjetimo, u inat Vladi raspisao usred radnog dijela tjedna, u srijedu, i prema procjeni HUP-a nanio štetu gospodarstvu od oko 80 milijuna eura, premda su neki analitičari trošak procjenjivali na više od 100 milijuna. Plaće u javnom sektoru tada su prestigle one u privatnom na što su iz udruge poslodavaca poručili da povećanje plaća u javnom sektoru nije rezultat produktivnosti, nego političkog dekreta. Kada se zbroje obje odluke, ispada da je netrpeljivost premijera i predsjednika porezne obveznike stajala ukupno milijardu i 710 milijuna eura, iako je 244 tisuće zaposlenih u javnim i državnim službama profitiralo od prepucavanja između dvaju zagrebačkih brda.

Sindikatima ovaj put ne ide na ruku činjenica da iduće dvije godine na vidiku nema nikakvih izbora pa je teško za očekivati da će vladajući biti široke ruke kao u predizbornim kampanjama, a ne moramo strahovati ni da ćemo na birališta na dan kad bismo trebali ići na posao. Uz to, nema ni para u proračunu koji će jedva podnijeti i siječanjsko usklađivanje mirovina od mizernih 2,1 posto, s kojim će prosječna mirovina, koju inače ne prima 60 posto umirovljenika, porasti za čitavih 14 eura. I to tek u travnju.

Tako je nakon velebnih 1,63 milijarde eura od prije dvije godine, Vlada za ovu godinu sindikatima ponudila tek 278 milijuna eura, iako su sindikati svoje zahtjeve prepolovili na 800 milijuna s 1,6 milijardi koliko bi proračun koštao njihov zahtjev za rastom plaća od 12 posto. S Vladinom ponudom, manjom od stope inflacije, sindikati nikako nisu zadovoljni pa će na današnjem sastanku odlučiti što i kako dalje, a kažu da nije isključena ni mogućnost štrajka. Nekim je sindikatima Vladina ponuda toliko neprihvatljiva da nisu htjeli niti izlaziti sa svojim prijedlogom, iako vjeruju Vladi da nema novca u proračunu, ali »ne baš toliko« jer su i prošle godine, kažu, u Vladi tvrdili isto pa se opet odnekud iznašao novac.

Ipak, svi se nadaju dogovoru, a resorni ministar Piletić je obećao da će na užem kabinetu Vlade pokušati iskamčiti još malo para. Sindikati pak poručuju da im se ne žuri i da odluku o kolektivnom sporu ili štrajku mogu donijeti kad hoće, odnosno ako ne budu zadovoljni ponudom. I prošle je godine bilo natezanja oko rasta osnovice i iznosa za topli obrok pa su sindikati državnih službi prihvatili Vladinu ponudu, a javnih službi nastavili s pregovorima i ispregovarali nešto bolje uvjete od čega su koristi imali i sindikati državnih službi.

Ni Vladi ni sindikatima nisu u interesu štrajkovi ni bilo kakvi oblici pritiska, ali su pritisak i prijetnja štrajkom jedino oružje kojim sindikati raspolažu. U Vladi su zasad čvrstog stajališta, iako nas iskustvo uči da će s vremenom popustiti i izaći s novim prijedlogom, ali koji će i dalje biti manji od sindikalnih zahtjeva. Sindikatima je stoga najbolje da pričekaju iduće izbore jer će tada dobiti sve što traže, a ako se kojim slučajem u izbore umiješa Milanović kako bi se opet zainatio Vladi, možda dobiju i više nego što su zahtijevali.