Pobuna je moja velika i radosna, pjevali su nekoć Termiti. Možda su im se ovi stihovi motali po glavama baš dok ih je fotografirao Nikola Petković čija je izložba otvorena u Muzeju grada Rijeke – Kockici.

Petković je, premda ga ne pamtimo kao glazbenog izvođača, jedno od ključnih imena riječke punk i novovalne scene s konca 1970-ih i početkom 1980-ih.

Kako je na otvorenju naglasio Velid Đekić na čiju je inicijativu nastala izložba, kako vrijeme odmiče, Petkovićeva uloga s godinama postaje sve značajnija: danas je vrlo jasna važnost njegove uloge kao dokumentarista bez kojeg bi se sada teško rekonstruiralo tadašnje herojsko razdoblje gradske, pa i ne samo gradske alternativne kulture.

Među šezdesetak izloženih fotografija, sebe su kao subjekte mogli prepoznati brojni posjetitelji izložbe, pa i sam ravnatelj Muzeja Mladen Urem koji je svirao u Istočnom izlazu. Prije nego su mnogi građani pristigli sjetno promatrati fotografije i dijeliti anegdote, Petković nam je ispričao svoju perspektivu riječke punk scene, kako su nastale neke od najpopularnijih fotografija i gdje je danas ta »radosna pobuna«.

NOVA ENERGIJA I ZVUK

Vi ste, na neki način imali sreću pripadati generaciji koja je uspjela iznijeti cijeli punk pokret u Rijeci. Što vas je, kao tada mladog čovjeka, prvotno privuklo toj sceni?

– Obzirom na to da sam ja ipak nešto stariji, ne puno, svega nekoliko godina od tadašnjih mladih pobunjenika, mi smo zapravo odrasli više na rocku, psihodeliji, bluesu i slično. No kada su se pojavili pankeri, recimo Parafi sa svojim prvim nastupom, a nakon toga i sve ostalo, mi smo to objeručke prihvatili. Bilo je aktualno, mladenačko, svježe, buntovno, jedna sasvim drugačija priča od onoga što je dotad postojalo.

Do tada se, barem u Rijeci i na prostoru Hrvatske i Jugoslavije, vrtio jedan mainstream rock koji je de facto proizašao iz šezdesetih i koji se zapravo nije puno mijenjao. Već tada bio je poprilično tradicionalan i krut, nije nudio nešto osobito atraktivno mlađim generacijama. Naravno, bilo je i ambicioznih grupa, ne možemo sve svesti na tzv. »gažere« i bendove koji su nastupali po hotelskim terasama, ali pojavom punka postalo je jasno da se radi o novoj energiji i novom zvuku.

Kako se ta nova energija pretočila u konkretno djelovanje, u medije, okupljanja i formiranje riječke scene?

– Mi smo tada bili mladi studenti i srednjoškolci i cijela ta generacija mladih ljudi počela je pisati o temama koje su ih zanimale. Tako smo se priključili omladinskoj emisiji Bura i omladinskom listu Val, koji su nam bili platforma za angažman, budući da nismo svi svirali u bendovima.

Kako sam se već tada bavio fotografijom, pronašao sam u tome svoj prostor djelovanja i počeo snimati. Isprva je to bilo tek praćenje za Val, ali kako se razvijao naš odnos s glazbenicima, prijateljstva, susreti na istim mjestima poput Palacha, Kontinentala i slično, sve je to postajalo prirodnije. Moram spomenuti Gorana Lisicu, koji je izuzetno važna figura. Ne samo da je pisao o glazbi u Valu i uređivao glazbeni dio Bure, nego je bio osoba koja je uključivala sve oko sebe. Ljude iz kazališta, likovne umjetnosti, dizajna, stripa, fotografije… Sve je to počelo nekako zajednički »disati«.

U razdoblju od otprilike 1978./79. do 1981. bio sam stalno prisutan. U to sam vrijeme već diplomirao prvi stupanj na Pomorskom fakultetu, ali sam 1981. morao ići ploviti, zatim na vojni rok, pa je nastupilo moje odsustvo. Ipak, kad god bih se vraćao kući, zahvaljujući tim dečkima ponovno bih se aktivirao i sudjelovao, jer me sve to veselilo. Sve je proizlazilo iz prijateljstva.

Tri Kralja – Predrag Kraljević i fotke Nikice Petkovića

DOKUMENT VREMENA

Kada i na koji način fotografija postaje vaš glavni oblik sudjelovanja u toj sceni?

– Fotografije koje su izložene najvećim su dijelom snimljene u tom razdoblju. Bend Transformatori su nešto kasnije, oni su drugi val riječkih mladih glazbenika, i uključio sam ih jer su mi fotografski bili zanimljivi. Suštinski, riječ je o istoj priči: mladi ljudi koji pokušavaju stvoriti vlastitu glazbu, tada vrlo aktualnu, s osloncem na industrial punk. Izložbu sam pokušao koncipirati tako da ne dominira koncertna fotografija, jer ona zna biti monotona, nego da se kontekstualizira početak scene: kako su ti mladi živjeli, kako su nastajali fotosessioni, kako su se glazbeno formirali. Mnogi nisu znali svirati, ali su imali želju, i to je bilo ključno.

I ja sam bio fotoamater i nikada se nisam profesionalno bavio fotografijom, ali su te fotografije kasnije korištene u antologijama i knjigama jer su dokument vremena. Primjerice, tu su fotografije Damira Krizmanića – Krize i Ivana Miškovića Miška, koji su, iako nisu bili glazbenici, bili sastavni dio scene. Miško je bio crtač stripova, dizajner plakata, prepoznatljivo lice Palacha i Kontinentala. Kriza je pak godinama sustavno bilježio događanja u Palachu, kronološki pratio koncerte i cijeli taj život scene, što ja nisam uspio u toj mjeri.

Sve su to ljudi koji su činili scenu. Tu su i fotografije Ivana Moleka, Gorana Lisice Foxa, fotografija iz 1979. kada smo kao reporteri Vala išli na koncert u Zagreb. Kada su se javljale potrebe za promotivnim materijalom, radili smo fotosessione kako smo znali: krenuli bismo iz Kontinentala, improvizirali na licu mjesta. Tako su nastale i serije s Istočnim izlazom na Mrtvom kanalu, snimane u sat, sat i pol, kroz igru i razvoj ideje u hodu. Sve je to kasnije korišteno za albume, primjerice Termita. Fotografije su bile režirane ili spontane, ali uvijek s pokušajem da se zabilježi duh vremena.

Što za vas znači punk fotografija? Je li to samo prikaz pankera ili pak nešto više?

– Moj je pokušaj bio zabilježiti duh vremena. Dvojio sam oko toga hoće li fotografije biti crno-bijele ili u boji, ali sam odlučio zadržati ono kako je snimano, bez naknadnog stiliziranja. Treba imati na umu i tehničke uvjete: nije bilo autofokusa, visokih ISO vrijednosti, rasvjeta je bila improvizirana. Često su to bile obične kućne žarulje. Fotografiranje je bilo snalaženje, baš kao i sama scena.

Kako ste se osjećali na sceni kao fotograf i dokumentarist? Jeste li ikad ozbiljno razmišljali o tome da budete na pozornici, a ne ispred nje?

– Nisam imao ambiciju svirati. Bio sam prijatelj sa Zdravkom Čabrijanom Zdravetom, družili smo se, ali nisam se vidio u toj ulozi. Svi smo radili amaterski, snalazili se u neadekvatnim prostorima, s posuđenim instrumentima i opremom. Fotografija je bila jednako improvizirana kao i glazba.

IZGUBLJEN MATERIJAL

Jeste li tada razmišljali o arhiviranju fotografija, o njihovoj budućoj vrijednosti?

– Ne. Iskreno, nismo. Fotografija je bila skupa, materijal se razvijao kod kuće, negativi su se čuvali kako se moglo. Dio materijala je, nažalost, izgubljen. Tek kasnije, na poticaj Velida Đekića, počeo sam ozbiljnije razmišljati o tome. Kada su se negativi ponovno skenirali, vidjelo se koliko su oštećeni, kemija, plijesan, nečistoće. To je rezultat neadekvatnog arhiviranja.

Izložena je i fotografija iz Celja koja je 1979. osvojila nagradu za fotografiju godine. Kako je do toga došlo?

– Ta fotografija je snimljena u prostoru dvorane u Celju, snimao sam taj koncert koji se odvijao negdje od podne pa sve do nekih deset sati navečer. Bilo je jako puno glazbenika, kako iz Ljubljane, tako i iz cijele Slovenije. Iz Rijeke su bili Parafi, Termiti, Vrijeme i Zemlja. I ta dva pankera smo mi sreli na putu iz Ljubljane gdje smo vlakom išli za Celje. Činili su se simpatični s obzirom na tu odjeću, a bili su srednjoškolci s time da su djelovali još i mlađe.

Snimio sam ih u pauzi između pojedinih grupa, i uglavnom, Damir Krizmanić i ja smo odlučili poslati fotografiju na natječaj Galerije Sretna nova umjetnost pri Studentskom centru u Beogradu.

Uvjet je bio poslati tri fotografije. Ta je izabrana kao najuspješnija i objavljena kao plakat. Vijest sam doznao kada sam isplovio u Japan, potpuno neočekivano.

Naslov izložbe referira se na stih Termita »Pobuna je moja velika i radosna«. Što za vas znači ta sintagma danas, u odnosu na vrijeme kad je pjesma nastala i u odnosu na današnje političke i kulturne okolnosti?

– Mislim da se ta sintagma itekako može preslikati na današnje vrijeme. Današnju mladu scenu u Rijeci ne poznajem dovoljno dobro, doduše, i dalje idem na koncerte i pratim zbivanja, ali to su danas već afirmirani glazbenici, poput Jonathana, ili stalne figure scene poput Mrleta, koje ne možemo svrstati u »mlade«.

Nemam više neposredan kontakt s novim generacijama, pa mi je teško precizno govoriti o smjeru u kojem se scena razvija. Ipak, siguran sam da postoje zanimljive grupe koje razmišljaju na sličan način kao bendovi tada, a mislim i da se puno toga nije promijenilo.

Vidimo to posebice na primjeru vojnog roka kojeg ste ranije spomenuli da ste i sami služili…

– Da, velik dio tadašnje riječke punk generacije odbio je služiti vojni rok. Procijenio bih da ih se oko sedamdeset posto na ovaj ili onaj način oslobodilo vojske. Neki jesu služili, primjerice Mrle, koji je bio u mornarici, ali većina je pronašla način da ne sudjeluje.

POMALO ZASIĆEN

Kako vam danas izgledaju ti ljudi i ta lica s fotografija kada ih gledate s vremenske distance, kao vlastita mladost, kao dio gradske povijesti ili kao nešto treće?

– Kako su se fotografije s vremenom skenirale i počele kružiti, one su postale vidljive i prisutne do te mjere da sam se, iskreno, pomalo zasitio vlastitog materijala. Kada nešto vidiš bezbroj puta, postaneš na neki način slijep za to.

Problem je, međutim, bio u tome što se tim fotografijama nikada nije sustavno bavilo kao fotografijama. One su uglavnom služile kao ilustracija uz tekstove ili kao vizualni podsjetnik na jedno vrijeme, ali ne i kao samostalan autorski rad.

Prvi ozbiljniji poticaj da se to promijeni došao je od Damira Šegote, a kasnije i od Velida Đekića, s idejom da se materijal napokon obradi temeljito i odgovorno.

Profesionalno skeniranje pokazalo je i loše stanje arhive: stari negativi bili su oštećeni vremenom, kemijom i neadekvatnim čuvanjem, a raniji skenovi nisu bili primjereni za tisak. Upravo zato donesena je odluka da se sada, dok je još moguće, cijela priča konačno zaokruži, i tako je nastala izložba »Radosna pobuna«.