Hrvatsko visoko obrazovanje već godinama stoji u mjestu između velikih očekivanja i sitne birokracije. U ovotjednoj »Špici s Macanom« voditelj Krešimir Macan emisiju je započeo izravnim pitanjem: »Kakvo je visoko obrazovanje u Hrvatskoj?

Je li mladima bolje otići studirati u inozemstvu ili nastaviti školovanje kod kuće?« Odgovore na ta pitanja dali su gosti Vedran Bilas, dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva, i Ivan Koprić, dekan Pravnog fakulteta, ujedno i kandidat za novog rektora Sveučilišta u Zagrebu. Jedna »dijagnoza« ponavljala se kroz cijeli razgovor – bez jasne vizije nema ni sustavne promjene.

Internacionalizacija studija

Dekan FER-a odmah odbacuje ideju da je cilj »zaustaviti« odlazak mladih.

– Nisam siguran da trebamo raditi na tome da bi naši studenti trebali manje ići van, ali sigurno trebamo raditi na tome da više studenata i mladih stručnjaka dolazi u Hrvatsku. Ulazak u EU donio je izuzetno vrijedne programe mobilnosti, ali Hrvatska istovremeno ne predstavlja dovoljno intenzivno studiranje kao razlog dolaska. Hrvatska se predstavlja kao zemlja vrhunskih sportaša, kao zemlja dobrog turizma, ali vrijeme je da se počinje drugačije pozicionirati, i kao destinacija za studij, objašnjava Bilas. Ključ vidi u specifičnim programima na engleskom. Naglašava kako fakulteti trebaju nuditi atraktivne studijske programe, uz aktivne istraživačke teme, dobre prakse i suradnju s industrijom. Kao najbolji model istaknuo je združene europske diplomske studije financirane kroz Erasmus/Interreg okvire, u kojima sudjeluju tri sveučilišta, a program je u potpunosti financiran europskim sredstvima i uključuje vrlo dobre stipendije.

– Student iz Pakistana došao je na združeni studij robotike, diplomirao je kod nas, ostaje sad kod nas i nastavlja dalje raditi na projektu. To je model koji kod nas dobro funkcionira, ali generalno ne funkcionira tako dobro jer sustav nije postavljen da takve inicijative multiplicira, nastavlja Bilas.

U razgovoru je istaknuta razlika u mogućnostima internacionalizacije prema razinama studija. Najlakše se internacionaliziraju doktorski studiji, zatim diplomski, dok su preddiplomski najzahtjevniji jer u toj fazi veću ulogu imaju roditelji i infrastruktura.​ Bilas je upozorio da hrvatska infrastruktura nije na zadovoljavajućoj razini te da se visoko obrazovanje u Hrvatskoj još uvijek ne promatra kao tržišno natjecanje ideja i ponude. Naglasio je i da se institucije nisu naučile sustavno obraćati budućim studentima niti nuditi cjelovite pakete koji bi, uz studij, uključivali smještaj, sportske sadržaje i kulturne programe.

Kriza upravljanja

Koprić se u raspravi nadovezao na vlastito iskustvo sudjelovanja u europskim konzorcijima, istaknuvši da je na jednom pozivu za nekoliko desetaka mjesta pristiglo oko 800 prijava studenata iz cijelog svijeta. Takav model ocijenio je iznimno uspješnim, uz napomenu da je ključno pronaći odgovarajuće veze i kanale kako bi se hrvatska sveučilišta uključila u razmjenu s najboljim europskim i svjetskim institucijama. Obojica su pritom naglasili da Zagreb i Hrvatska u tim partnerstvima ne nastupaju iz podređene pozicije, jer se u takve programe uključuju struke i timovi s jasno prepoznatljivim međunarodnim ugledom i relevantnim rezultatima.

No kad se razgovor prebaci s pojedinačnih uspjeha na sustav, ton postaje oštriji. Koprić opisuje rektorat kao aparat koji »u osnovi radi nešto svoje i za sebe«, dok su »fakulteti motori«. Kao posebno ilustrativan primjer naveo je tzv. programske ugovore o financiranju, za koje smatra da su od samog početka vođeni pogrešno. Prema njegovim riječima, sastavnice su mjesecima bile isključene iz procesa i nisu ni znale da je postupak uopće pokrenut, da bi se na kraju sve svelo na potpis rektora, bez stvarnog sudjelovanja fakulteta.

– That’s the catch… ne prepoznajemo li mi viziju? Dok za autoceste ili željeznicu država zna ispričati »sliku koja se traži«, za visoko obrazovanje i znanost takve jasno interpretirane vizije nema. Umjesto toga, sustav se bavi trivijalnim pitanjima, a ne »velikom slikom«. Mi ne smijemo razdvajati visoko obrazovanje i znanost. Sveučilište je mjesto na kojem se znanje stvara, a zatim se to znanje prenosi, nadovezuje se Bilas, ističući da se njihovo razdvajanje dugoročno pokazuje pogubnim. Kao jasan pokazatelj slabosti navodi broj ERC grantova: Hrvatska ih je do 2025. godine imala 11, dok je Slovenija imala 41, pri čemu su hrvatski dobitnici u pravilu imali prethodno istraživačko iskustvo u inozemstvu. Prema Bilasu, temeljni problem ponovno se svodi na isto pitanje – krizu upravljanja u hrvatskom sustavu. ​Koprić problem sažima bez uljepšavanja da prostora za promjene ima i više nego dovoljno, što vidi kao temeljni problem sustava. Posebno je istaknuo ‘zamku’ obnove, koja je podignuta na pijedestal, dok je istodobno izostao stvarni iskorak u osiguravanju novog prostora za istraživanja. Smatra da je nužno najmanje deset godina sustavnog infrastrukturnog razvoja, s naglaskom na izgradnju laboratorija i jačanje praktične nastave. Kao jednako važan element naveo je participativno upravljanje, suprotstavljajući ga modelu »vojne organizacije« s vrhovnim zapovjednikom. Po njegovom mišljenju, odluke se moraju graditi od samog početka, od jasnog definiranja problema i razrade mogućih rješenja, dok bi sjednica Senata trebala biti završna točka procesa, a ne njegovo ishodište.

– Ja sam profesor Zagrebačkog sveučilišta, sa sveučilištem sam u braku od 1980. Tada nije bila tako velika mogućnosti izbora kao danas. Meni nije bila početna ideja upisati pravo. Moj prvi izbor je bila povijest, ali kod nas je povijest puna kontroverzi, pravo je dosta jednostavno u odnosu na povijest, prisjetio se Koprić.

Nedostatak prostora

​​Što se tiče obnove fakulteta nakon potresa, Koprić bez zadrške opisuje kako se obnova na Pravnom fakultetu pretvorila u pitanje odnosa moći. Iako zgradu koju javnost doživljava kao zgradu Pravnog fakulteta formalno koriste i rektorat i fakultet, postupak obnove vodi rektor, dok je uloga samog fakulteta pritom marginalizirana.

– To je nešto nečuveno da se za tako nešto ne pozove dekana Pravnog fakulteta. To je naprosto nepoštovanje moje institucije. Zgrada je najviše oštećena, statika je potpuno poremećena, jedan značajni dio zgrade će trebati rušiti pa ponovno rekonstruirati. Kod drugih objekata smo obnovu vodili mi sami i to ide uspješno, ističe Koprić.

Bilas objašnjava da FER nije pretrpio dramatična potresna oštećenja poput nekih zgrada u središtu Zagreba, ali da je temeljni problem dugoročno isti – nedostatak prostora. Tri ključne zgrade ovog fakulteta izgrađene su početkom šezdesetih godina, dok je broj zaposlenih u međuvremenu narastao s nekadašnjih oko 300 na između 650 i 720. Uz to, naglašava da se i sama nastava bitno promijenila: radi se u manjim grupama, ima više izbornih predmeta i drugačiju organizaciju rada, zbog čega postojeća prostorna rješenja više ne odgovaraju stvarnim potrebama.

– Svaka kapitalna investicija donosi nove operativne troškove. Procjena je 5 do 10 posto godišnje, a sustav je već sada stisnut jer najveći dio sredstava odlazi na plaće i nema tu prostora za neke značajnije razvojne iskorake. Obnova je bila nužna, ali to nije osiguralo razvoj, objašnjava Bilas.

Koprić potom iznosi svojevrsni okvir »pet točaka« promjene, ali ne u formi slogana, nego kroz niz tema koje smatra ključnima za budući razvoj. Govori o potrebi ozbiljne infrastrukturne obnove, prilagodbe zagrebačkog Sveučilišta revoluciji umjetne inteligencije te o pitanju pravednosti među studentima, s posebnim naglaskom na ranjive i ekonomski deprivirane skupine. Uz to otvara i temu otvorene znanosti, polazeći od stava da je znanstveno istraživanje javno financirano, pa bi barem dio rezultata trebao biti široko dostupan. Prema tom shvaćanju, istraživački materijali i podaci trebali bi se učiniti dostupnima svima koji ih žele koristiti, kako bi znanje doista imalo javnu vrijednost.

Efikasno »čišćenje« na Pravnom fakultetu

Razgovor se usmjerio i na jednu od konkretnih mjera koja je privukla pozornost javnosti – tzv. »čišćenje« dugotrajnih studenata na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Koprić tu odluku opisuje kao iznimku i svojevrsnu anomaliju u sustavu. Navodi da su se tada suočili sa situacijama koje su bile teško objašnjive, jer su na fakultetu zatekli studente znatno starije od samog dekana, koji se godinama, pa i desetljećima, nisu pojavili na nastavi niti polagali ispite. Uvođenjem jasnog roka završetka studija, prema njegovim riječima, postignut je konkretan i mjerljiv učinak: broj diplomiranih studenata porastao je za otprilike jednu trećinu u odnosu na prethodne generacije.

Transfer znanja je ključan

​Vedran Bilas, dekan FER-a, u svom se predstavljanju oslanja na dvije temeljne odrednice rada fakulteta: interdisciplinarnost i snažnu povezanost s industrijom. Ističe kako mu je primarno područje rada elektronika, ali i da ga je profesionalni put vodio kroz brojne multidisciplinarne projekte, u kojima je surađivao s liječnicima, veterinarima, agronomima i fizičarima.

– Upravo takva sprega s hrvatskom i međunarodnom industrijom dio je kulture FER-a, ističe Bilas, te dodaje kako su mu osobno posebno važne teme transfera tehnologije i pokretanja novih tehnoloških poduzeća, a kao jasan pokazatelj konkurentnosti fakulteta navodi podatak da svake godine na prvu godinu dolazi oko 650 studenata, uz dodatnih 200 do 250 studenata iz inozemstva.