Ponuda Donalda Trumpa da se Hrvatska uključi u njegov plan za mir u Gazi nije tek još jedan diplomatski kuriozitet u nizu njegovih nepredvidivih inicijativa. Riječ je o političkom potezu koji daleko nadilazi Bliski istok i koji predstavlja dosad najozbiljniji test za EU otkako se Trump vratio u Bijelu kuću. Moguće čak i ozbiljniji od pitanja Grenlanda, jer ovdje nije riječ samo o teritorijalnim ambicijama, nego o pokušaju preoblikovanja međunarodnog poretka.

Trumpov plan za Gazu ne treba promatrati izolirano. On je dio šire strategije u kojoj se Sjedinjene Američke Države sve otvorenije udaljavaju od multilateralne politike koju su, barem formalno, gradile desetljećima. To više nije samo stvar stila, retorike ili osobnog pristupa diplomaciji. Ovo je zaokret u sadržaju – odbacivanje institucija, procedura i kolektivnog odlučivanja u korist personalizirane moći i izravnih dogovora. Trump ne skriva ambiciju da se postavi iznad postojećih međunarodnih foruma i da oko sebe okupi krug država koje će legitimitet crpiti isključivo iz odnosa s njim. Ne treba biti veliki geopolitički analitičar da se shvati da je Trump ovime osim forme – što radi i u ovom, a radio je i u prošlom mandatu – napušta suštinu dosadašnje američke vanjske politike, posebno one prema Europi. Stari kontinent mjesto je na kojem su od 1945. SAD zaista imao zadnju riječ, ali nikad dosad nije ovako ponižavao, ucjenjivao i gazio svoje europske saveznike. Čak ni Velika Britanija nije pošteđena, zemlja koja je sva ova desetljeća toliko slijedila Ameriku da su je mnogi nazivali 51. američkom saveznom državom.

Trump ide najdalje dosad. Ovo je njegova najradikalnija inicijativa. U tom smislu da njegova inicijativa čak izgleda kao pokušaj stvaranja paralelnih Ujedinjenih naroda. Bio bi to svijet u kojem se mir ne gradi na pravilima ili barem na pravljenju predstave da je tome tako, nego na poslušnosti jačemu i moćnijem. Za Europu, koja je nastala, među ostalim, i kao odgovor na razorne posljedice takve politike moći i koja je od nje najviše postradala, to je izravni izazov. I to ne samo njenom utjecaju i prestižu u svijetu, nego moguće i samom njenom opstanku u formi EU-a.

Ako bi pojedine članice počele prihvaćati takve inicijative izvan zajedničkog okvira, EU bi se raspao iznutra – ne formalno, nego politički. Baš zato je realno očekivati da će ovaj put stajalište Europske unije biti jedinstveno. Paradoksalno, ovo bi mogla biti jedna od rijetkih situacija u kojoj će i Viktor Orbán biti bliže Bruxellesu nego Washingtonu. Mada se tu nikad ne zna. Tko zna što je Orban sve dogovorio s Trumpom. I to ne zbog vrijednosti, nego zbog interesa, jer Trumpov model dugoročno slabi male i srednje države, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju. Od njih se očekuje samo puka poslušnost. Hrvatska u takvoj konstelaciji nema prostora za dvojbe. Naša vanjska politika je jasna, Hrvatska slijedi politiku Europske unije. To nije znak odsustva suvereniteta, nego svjesna odluka da se nacionalni interesi u ovakvim slučajevima najbolje štite kroz zajednički europski okvir. U svijetu u kojem velike sile sve otvorenije testiraju granice moći, male države koje ostanu same postaju laka meta političkih pritisaka i trgovine interesima.

Ovotjedni samit EU-a na vrhu zato ima posebnu težinu. Na njemu se neće raspravljati samo o Gazi i Bliskom istoku, nego o budućem odnosu Europe prema Americi koja se ubrzano mijenja. Trump ne nudi partnerstvo, nego lojalnost. Ne traži zajedničke odluke, nego potvrdu vlastite uloge globalnog arbitra. Pitanje je hoće li Europa to prihvatiti ili će konačno pokazati političku zrelost i samopouzdanje. Za Hrvatsku odgovor mora biti jasan. Ostati uz EU nije tek tehničko pitanje usklađivanja vanjske politike, nego strateška odluka o tome kakav svijet želimo. Svijet u kojem se pravila barem koliko toliko poštuju, čak i kada su spora i nesavršena. Nitko ne želi svijet u kojem mir ovisi o volji jednog čovjeka. Trumpova ponuda možda nekome i može zvučati primamljivo u svojoj jednostavnosti, ali iza nje stoji opasna ideja – da se međunarodni poredak može zamijeniti osobnim autoritetom. Europa si to ne može priuštiti. Hrvatska još manje.