Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf, utemeljitelj i ravnatelj kazališta i festivala, poznat prije svega u Istri po festivalu komornog teatra Zlatni lav. Nedavno je objavio knjigu »Lorca kôd«, što je bio i povod za razgovor s njim.

Arhetip umjetnika-mučenika

Na predstavljanju »Lorca kôda« rečeno je da je ova knjiga vrhunac vašeg književnog opusa. Slažete li se?

– Nikada na taj način nisam gledao na svoj rad. Postoji sila u svemiru koja nam se ovije oko ramena kada radimo – stvaramo. Ona podržava rast u radu. Sklon sam vjerovati u to da je čovjek radom razvio neke vrline i postao zreliji time što se popeo na višu stepenicu, ali ne da je sada na vrhuncu svog umjetničkog opusa nego da je osvojio mjesto s kojeg mu je omogućeno više i bolje vidjeti svijet u koji je zatvoren.

Koja je bila motivacija da se odlučite upravo za velikog španjolskog pisca Federica Garciju Lorcu, koji je postao protagonist ove knjige?

– Knjiga može »inficirati« čitatelja kako bi osjetio tuđe životne stvarnosti i mentalno je preradio u bijele oblake nekog mraka. Svijet živi u pasivnoj podršci goroj od smrti. Vjerujem da je knjiga jedan od načina da se probudi empatija u zajednici otupljenoj na tuđoj patnji. Federico je arhetip umjetnika-mučenika, čija je žrtva vječna priča o sukobu autentičnog pojedinca i represivnog sistema, ali on je i moj osobni simbol s kojim dijelim iskustvo progona koji odjekuje u vremenu »dobre većine« i »civilizacijske heterotorture«. Propitkivao sam kompleksne odnose Lorce, DalÍja i Buñuela, jer je priča ove trojice arhetipski primjer kako se genijalnost, ljubav i ambicija vrlo lako mogu pretvoriti u otrovni odnos koji završi kao »Andaluzijski pas«. Alegorija koju je Buñuel potaknuo kristalizirala se kao Dalíjeva izdaja. Proizašla je iz njegove nesigurnosti i plod je Buñuelovih utjecaja i ljubomornih podlih zamki, a zapisana kao dokaz da i najveća umjetnost kapitulira pred ljudskom taštinom, ljubomorom i licemjerjem onih koji se ne usude biti svoji. Veliki zaplet dovoljan je da mu čovjek pokloni četiri godine istraživanja, rada i jedan roman.

Ovaj sam roman dugo nosio i njegovao dok ga nisam donio na svijet / Foto osobna arhiva

Tjelesnost kao otpor dehumanizaciji

Koliko je trajao i kako je tekao proces stvaranja? Jer knjiga se doima kao da je pisana u jednom dahu. Tako se i čita.

– Trajalo je punih 70 godina. Ovo sam dijete dugo nosio i njegovao dok ga nisam donio na svijet. Želim naglasiti da romane pišem prvenstveno za heteroseksualnu zajednicu, kako bih im »razgrnuo zavjese na prozorima« da se nagledaju tuđih sudbina i nešto nauče. Čemu bih ponavljao homoseksualcima ono što i homoseksualne ptice cvrkuću s grana? Što ne znači da moje romane ne čitaju LGBTQ+ osobe. Ova knjiga im može biti put u povijest ljubavi koju je svijet gajio za nas i našu braću. Svatko koga zanima ima pravo znati kako je i od koga stradao Federico Garcia Lorca i iz tih činjenica nešto naučiti. Vjerujem da umjetnost ima snažniji emancipacijski učinak od aktivizma. Pratim kako čitanje pokreće unutarnje procese zrenja malih sivih stanica i ima snagu iscjeljenja kao i na primjer slušanje muzike zatvorenim očima. Siguran sam kako je knjiga dio borbe za pravo na vlastito tijelo, na njegovu vidljivost, ranjivost, užitak i slobodu od nasilja. Zapravo je to bitka u društvu koje nastoji kontrolirati sve aspekte ljudskog života.

Moje inzistiranje na tjelesnosti strasni je oblik otpora dehumanizaciji i pokušaju da se politika vrati tamo gdje i počinje – u samo tijelo pojedinca. Moji romani, pa tako i ovaj, upozoravaju na licemjerje »skrivenih« gay osoba unutar crkvenih i političkih elita, moje priče im otvoreno skidaju maske, podižu zavjesu pred tim »izdajničkim lobijem, petom kolonom krvavih ruku, ali ne gayeva već pravih pravcatih PEDERA«. Jer razlika između gaya i pedera je velika i značajna. Upravo to skriveno licemjerje infiltriranih »moćnih« pedera u sve važne poluge društva opasnija je prijetnja mojim pravima i pravima zajednice od otvorenog primitivizma. Nažalost, teško je danas vjerovati da u društvu koje se sve više čini konformističkim, postoji potencijal za trenutak u kojem se može probiti šutnja i otvoriti prostor stvarnoj promjeni. Zato odnos prema seksualno drukčijim zajednicama poprima obrise »novog holokausta« koji se javlja svaki put kad se iskazuje netrpeljivost prema drugome. Društva ovih prostora svijeta sebe smatraju antifašističkima svjesno ignorirajući poveznicu i svoju ulogu u modernom holokaustu nad manjinama.

Crkva je općenito u mojim romanima, a posebice u ovom, opisana kao »mafija trnja i križa«. Da! Optužujem je za krvavo iskustvo silovanja koje mi je priuštila kao dječaku pri mojim odlascima na vjeronauk. Silovanje koje su izveli muškarci u crnim mantijama obilježilo me za cijeli život. Sve se pokreće iz centra koji smo mi sami i u mojem centru stvorila su se pitanja na koja mi nikada nitko nije želio dati odgovor ni obeštećenje, kao ni onda naravno odgovore na sve povijesne zločine i njihova sustavna prikrivanja u kojima je crkva imala veliku ulogu kao na primjer i likvidacijom Federica Garcije Lorce. Naravno da ja o tome govorim iz nikada nezacijeljene osobne traume, ali to je i moralna obveza svakog normalnog čovjeka. Nikada dosta istraga o instituciji koja i dalje proizvodi nove oblike društvenog nasilja.

Crkva i falanga

U žanru je knjiga neobična i kompleksna kao preplet fikcije i stvarnosti, kao drama dviju umjetničkih ličnosti. Lorca je stvaran. Njegov prijatelj i njegova ljubav Gabriel je možda vaš alter ego. Delikatno i hrabro s obzirom na tematiku. Jeste li vi hrabar čovjek?

– Da bar moja ruka može izraziti ono što mi je u srcu, ali ono ništa ne zna o hrabrosti i prsti ne poznaju priču o vlastitoj hrabrosti. Kad mi se posljednji puta ukazao, Federico je o smrti, mojem tadašnjem najvećem strahu, rekao: »Ti i smrt spavate u istom krevetu.« Zgroženo sam buljio u njega, a on je nastavio: »Prijeđi na drugu stranu pa vidi s kakvim strahom ona gleda tebe.« Evo, živimo u vremenu kada se nada za hrabrost ponovo vraća u modu. Odvratne su to sentimentalnosti i napudrane tuge.

Lorca kod, knjiga, Frey

Je li Lorca bio hrabar?

– Živio je u šarolikom umjetničkom okruženju; kroz knjigu prolaze umjetnici Dali, Buñuel, De Falla… Svi u atmosferi užasa španjolskoga rata. Lorca je po uvjerenju revolucionar. Užasno stradava u najplodnijim godinama. Što mislite je li ga falanga okrutno mučila i ubila zbog naprednih ideja ili zbog njegovog otvorenog homoseksualnog određenja? Mučila ga je crkva kao produžena ruka falange: članovi katoličkih zajednica su pucali u njegovu stražnjicu i cerekali se… Kako to da je takav zločin mogla provesti popularna kršćanska grupacija, ja do danas nisam na to našao odgovor. Svi su glasno željeli da plati svoju homoseksualnost, mada je već cijelo stoljeće prošlo od kada je životom platio tu visoku cijenu, a za grob mu se ni danas ne zna.

Crtice iz sela

Nosi li »Lorca kôd« i poveznicu s vremenom u kojem živimo?

– Naravno, ekskluzivno vam ustupam ovaj mali dio koji nije ušao u knjigu. Nije li i on povezan s vremenom koje živimo? »Moja majka je trčala po naselju, za njom su trčali ljudi i pustili pse na nju. Psi su je izgrizli po nogama, rukama, po cijelom tijelu je bila puna ugriza… Pitam te: koga treba uspavati – te pse ili ljude? Jer kad sam je pitao: ‘Tko ti je to učinio?’, ona je rekla: ‘To su mi učinili ljudi.’ Ja sam joj odgovorio: ‘Ali vidim tragove pasa.’ A ona je na to rekla: ‘Rekla sam ti da su me izgrizli ljudi…’Vrijeme je da umrem. Pomislio sam: trauma me ne definira, niti nastaje sama od sebe kad joj se prohtije. Znači, ipak ju je netko ostavio na prozoru.«

Nakon pet knjiga, koji su budući literarni planovi?

– Možda će to biti crtice iz sela u kojem živim, jer me sve snažnije podsjeća na dane Janka Matka… Fascinantno je što su sve ljudi u stanju učiniti.