Foto Davor Kovačević
Ne treba biti nikakav zlonamjerni ljevičar ili antifa da bi im se posve benevolentno poručilo - dečki, tu se nećete kruha najesti
Stranka Most nedavno je imala izbore i za predsjednika je izabran Nikola Grmoja, javnosti dobro poznat, najviše kao borac protiv korupcije koji je u Saboru otvorio niz tema vezanih uz afere ministara, ali ideološki ne pretjerano desno nastrojeni zastupnik. Bio je desno onoliko koliko je Most otpočetka povezan s dijelom crkvenih struktura, ali nije ga se moglo nazivati glavnim desničarom u Hrvatskoj, posebno ne ekstremnim.
U konkurenciji za predsjednika stranke bio je i Riječanin Marin Miletić, kojeg bi se na ljestvici moglo smjestiti daleko desnije i konzervativnije od Grmoje, ali on je na kraju odustao od kandidature i ostao u okvirima onih tema koje i inače promovira. Tako je slovo spalo na Grmoju, a kako je Most od 2015. godine, kad je osnovan, do danas samo padao po rejtingu i malo tko ga više doživljava kao centrističku stranku i neki »treći put«, što je bila platforma kojom se reklamirao na izborima prije deset godina, očito je da Most pod Grmojinim vodstvom sad traži neku novu nišu kroz koju će razvijati svoje politike i tražiti nove birače. Teme poput sotoniziranja imigranata nisu pale na plodno tlo u Hrvatskoj (srećom), a dokazalo se da ni afere nisu što su bile, te da premijer Andrej Plenković i HDZ preživljavaju bez puno problema i dosta ozbiljne skandale svojih ex ministara i dužnosnika.
Potpuno je očito da su se u Mostu stoga sada malo pogubili na putu kojim traže svoj politički smisao – valjda su se zato dosjetili uzjahati desničarski val koji je zahvatio svijet, od samog Donalda Trumpa u SAD-u do niza europskih država gdje su stranke desnice ili desnog centra ojačale. Ovdje ne govorimo o Europskoj pučkoj stranci, čiji je dio i vladajući HDZ, dakle grupaciji koja vodi Europsku uniju, nego krajnje desnim strankama poput njemačkog AfD-a koje zagovaraju politike zabrana i pritiska na sve lijevo orijentirane građane.
Pritom se prodaje jeftina zamjena teza po kojoj je antifašizam nešto nepoželjno ili povezano s nekadašnjim komunističkim ili socijalističkim režimima. Antifašizam se demonizira, a predvodnik toga je američki lider Trump koji predlaže zabranu »Antife«. Iako to nije jedinstvena organizacija, nego je riječ samo o povezanosti najrazličitijih lijevih aktivista, Trump ih želi zabranjivati. Jasno, ako se služe nasiljem, to je potpuno opravdano i legitimno, ali hrvatska paralela te politike jest upravo Mostova, gdje je njihov zastupnik Zvonimir Troskot »prešao igricu« i pomislio da bi bilo dobro zabraniti sve takve »antife«, a paranoja ga je dovela čak i do ideje da su i neki Saboru eksponenti stranih obavještajnih službi. Odmah mu je odgovorio Plenković, rekavši kako ništa od toga nije realna opasnost za nacionalnu sigurnost Hrvatske, tim više što je Troskot spominjao i neke posve legitimne, i od države financirane udruge poput SNV-a, Documente itd.
Čak se i sam Nikola Grmoja sada od toga ograđuje, ali dio javnosti ostao je zgrožen takvim stavovima. Tako je prof. Žarko Puhovski odmah reagirao, rekavši da je to jedan skandal, posebno kad je riječ o stranci koja je svojedobno htjela surađivati i s HDZ-om i sa SDP-om, a kako su ih svi odbili, postali su svojevrsna parlamentarna nevladina »udruga« sa sve manjom težnjom sudjelovanja u vlasti. Najveći je problem, primijetio je Puhovski, to što je Troskot pitao Plenkovića ne samo hoće li zabraniti takve udruge, nego kad će napokon to učiniti?!
I sami Mostovci znaju da je iluzorno govoriti o zabrani antifašističkih udruga ili udruga srpske manjine, a ipak za saborskom govornicom pričaju takve gluposti. Nažalost, to nije ni desničarenje, to je čisti populizam – misle da su našli nišu putem koje mogu opstati ili ojačati.
Ali ne treba biti nikakav zlonamjerni ljevičar ili antifa da bi im se posve benevolentno poručilo – dečki, tu se nećete kruha najesti. Hrvatska je ipak puno normalnija država. Val »thompsonizacije« Hrvatske samo je privid neke nove snage, jer ipak je riječ samo o koncertima i jednom pjevaču, a ne o ozbiljnoj političkoj inicijativi koja ima ikakav legitimitet ili igra bilo kakvu ulogu političkog aktera.
Otići na koncert je jedno, a zabranjivati demokratske udruge je nešto posve drugo, i za takve ideje u ovoj državi srećom nema plodnog tla.