Nakon što se hrvatsko čitateljstvo nedavno upoznalo s divnom knjigom »Narod što u snijegu sije« (Hena com, 2024.) švedske književnice Tine Harnesk, koja je na iznimno dojmljiv način u svom debitantskom literarnom istupu ispričala priču o narodu Saami i starosti, ponovo nam s hladnog sjevera Europe stiže topla, nježna i produhovljena priča s temom starosti i završnih godina života. Kao i u slučaju Tine Harnesk i ovoga je puta riječ o romanu prvijencu, ujedno i knjizi koja je, kao i knjiga Tine Harnesk, u Švedskoj ponijela titulu knjige godine. Čast da već prvom knjigom osvoji i kritiku i publiku pripala je Lisi Ridzén za knjigu »Kad ždralovi polete na jug« (»Traniorna Flyger Soderut«), koju je na hrvatski jezik preveo Edin Badić, a objavio agilni zagrebački izdavač Sonatina.

I dok je u knjizi njezine zemljakinje Tine Harnesk (koja je podrijetlom pripadnica naroda Saami) priča o starosti iznijeta kroz iznimno uspješne složene lirsko-humoristične okvire, u knjizi Lise Ridzén svjedočimo jednom u osnovi znatno realnijem pristupu, djelomično i stoga što je svoj moćni roman autorica sagradila oko stvarnih dnevničkih zapisa i bilješki koje je vodio palijativni skrbnički tim koji je brinuo o posljednje dvije godine života njezinog djeda. Naravno, Ridzén su ti zapisi poslužili samo kao crvena nit kojom veže radnju opisujući posljednjih pet mjeseci života svog djeda kojeg je transformirala u lik 89-godišnjeg starca koji se zove Bo, živi na sjeveru Švedske i svjestan je da polako privodi kraju dane svog zemaljskog života.

Košmar starosti

Boa je starost udarila tako da, iako je još uvijek pokretan, netko o njemu mora voditi brigu jer, primjerice, snage u njegovim rukama gotovo da i nema pa mu je nužna pomoć u svemu, od pripreme hrane do tuširanja. No, on ne želi u umirovljenički dom, a s time se slaže i Hans, njegov sin jedinac koji, iako je nezdravo opterećen ogromnom količinom posla i emocionalno uneravnotežen zbog rastave, osobno i uz pomoć palijativnog skrbničkog tima pomaže u svemu što je njegovom ocu potrebno. Zajednička im je patnja i potpuna demencija Fredrike, Boove supruge i Hansove majke, koja je smještena u dom za starije osobe i kojoj njih dvoje redovno odlaze u posjet, mada je svaki taj posjet bolan i tužan jer ih Fredrika uopće ne prepoznaje. U cijelom tom košmaru starosti, nemoći i tuge, Bou su jedina utjeha sjećanja na prošlost, na mladost i dane sreće s Fredrikom, a jedini svijetli trenuci u sadašnjosti vezani su uz njegovog psa Sixtena koji mu predstavlja veliku utjehu. No, Sixten je relativno još mlad i snažan pas koji traži šetnju i aktivnost, a nakon što prilikom takvih šetnji Bo u dva navrata padne i skrbnički ga tim pronađe tek nakon ozbiljnije potrage, Hans odluči Sixtena darovati nekoj mlađoj obitelji. Bo je užasno nesretan zbog toga, strašno zamjera sinu i to rađa sukob među ocem i sinom, sukob koji je rođen još za Hansovih tinejdžerskih godina i kojem su temelj ne samo logične generacijske razlike, već i različiti politički pogledi na svijet.

Naravno, pojedinosti radnje nema smisla prepričavati, ali svakako treba reći kako autorica, bez obzira na to što joj je ovo prvo djelo beletrističke vrste, vrlo vješto »plete vez« kombinirajući Boovu prošlost i sadašnjost, vremena koja se u njegovoj svijesti isprepliću i stapaju pa je, primjerice, dovoljno da Bo malo zadrijema i odmah se u snoviđenjima vrati u prošlost iz koje ga u stvarnost vraća nešto što se dogodi u određenom trenutku. Taj Boov mozaik sjećanja i sadašnjice – kojeg nam on iznosi u prvom licu ispovijedajući se i sve to govoreći voljenoj Fredriki – isprepleten je s već spomenutim dnevničkim zapisima Hansa i Boovih njegovatelja, a ti zapisi u svojoj direktnosti djeluju također snažno i itekako pomažu čitatelju da »izađe« iz okvira Boove osobne i vrlo emocionalne ispovijedi te zbivanja promatra objektivnim – ne i hladnim – okom sudionika ove priče o umiranju osamljenog starca.

Pobjeda ljubavi

Usprkos svoj objektivnosti, kao i činjenici da ni Bo ni Hans odgojem nisu usmjereni k izricanju osjećaja, roman nudi i niz vrlo uspješnih poetskih i lirskih trenutaka, posebno onda kada se Bo sjeća mladosti i ljubavi prema Fredriki. No, još su bolje i emocionalno snažnije stranice koje svjedoče o zapretenoj i pritajenoj ljubavi između oca i sina. Odrastavši u obitelji gdje otac, zbog običaja tog kraja, nije iskazivao ljubav prema sinu, Bo se trudio biti potpuno drukčiji te je za sinova djetinjstva uspio ostvariti duboku i lijepu međusobnu ljubav sa sinom. No, kako to zna biti, godine i različiti pogledi na život su ih razdvojili, a Hansovo inzistranje na oduzimanju psa taj je sukob dodatno produbilo. Ipak, oboje su svijesni da se Boov život približava kraju pa će u konačnici i pomirenje biti svojevrsna pobjeda ljubavi.

»Kad ždralovi polete na jug« nedvojbeno jest tužna slika starosti, nemoći, demencije i tuge, ali je to istodobno i roman o ljepoti života, bogatstvu koje nudi i mogućnostima koje treba iskoristiti baš zato što je sve prolazno. Kritičar The New Yorkera za ovaj je roman napisao kako je to jedna od onih knjiga zbog kojih se i smiješ i plačeš, a onda je poželiš darovati svima koje voliš.

Knjiga godine

Lani je ovaj roman proglašen knjigom godine u Švedskoj, a 2025. engleski knjižarski lanac Waterstones uvrstio je taj naslov u najuži izbor za debitantski roman godine u Ujedinjenom Kraljevstvu. I to kao prvi ikada s neengleskog govornog područja. Prava prijevoda prodana su u gotovo četrdeset zemalja i to dovoljno govori o značaju i popularnosti ovog romana.

Lisa Ridzén (1988.) doktorandica je sociologije poznata u domovini kao istraživačica normi muškosti u ruralnim zajednicama dalekog sjevera Švedske, gdje je i sama odrasla što joj je itekako pomoglo u stručnom radu po kojem je poznata, kao i pri pisanju romana prvijenaca koji je počeo nastajati dok je pohađala spisateljsku akademiju u Longholmenu. Živi i radi u malom selu nedaleko od Ostersunda.