RIJEKA Valner Franković jedan je od velikih dokaza kako je riječko »lopatanje« u labinskom rukometnom bazenu donijelo pojačanja za pamćenje. U Zamet je stigao kao klinac u danima ulaska Riječana među prvoligaše bivše države da bi korak po korak, mirno i vrlo marljivo krčio puteve do afirmacije na međunarodnoj razini, toliko visokoj da je bio među hrvatskim junacima koji su se okitili naslovom olimpijskih pobjednika prije tri desetljeća u Atlanti.

Naigrao se velikih utakmica, u onom ritmu kada najveća međunarodna natjecanja nisu stizala ubrzano kao na tekućoj vrpci, stoga i kada priča o ovom Europskom prvenstvu nije baš oduševljen načičkanim kalendarom u kojem za istaknute igrače praktički i nema odmora.

Igra se sve na najvišoj razini kvalitete u nakrcanim Arenama, publika može uživati u vrhunskim izvedbama, okoliš terena i sve što prati utakmice je »amerikaniziran«, sve da bi dojam o spektaklu bio što upečatljiviji.

– U dvoranama na velikim natjecanjima svjedočimo posebnoj atmosferi, Nijemci i Skandinavci tu razinu spektakla podignu i na još višu razinu u organizaciji – kaže Franković. – Osobno nisam pobornik da se svake godine igra ili svjetsko ili europsko prvenstvo. Uz to, znaju se u tom razdoblju održavati i Olimpijske igre. Svega toga u 12 mjeseci je malo previše.

Rekonvalescenti

Baš kada je riječ o tempu igranja tih zahtjevnih utakmica ne može zaobići Hrvatsku dvojeći kako će sastav u kojem su se neki igrači tek oporavili uspjeti fizički pratiti suparnike na EP-u.

– U svakom slučaju mislim da ćemo i mi malo osjetiti ovo čega je previše, to učestalo smjenjivanje velikih natjecanja. Sve to iz jednostavnog razloga što imamo igrače koji su dugo bili ozlijeđeni, odnosno koji su rekonvalescenti. Uz to u momčadi imamo i igrače koji manje igraju u svojim klubovima. Stoga smatram da će se sve to skupa malo osjetiti u igri.

Hrvatska je u posljednja dva prijateljska nastupa s Njemačkom doživjela poraze uoči EP-a.

– Mišljenja sam da nam je na prošlom Svjetskom prvenstvu forte bila ekipa. Doživjeli smo sada ta dva poraza u prijateljskim susretima s Nijemcima, to nije mjerilo, međutim, uvijek je bolje kada se s pobjedom ide na neko natjecanje. U tim je nastupima obrana čak i funkcionirala, znali smo pasti, izgubiti se u nekim glupostima. Ako uspijemo svesti greške na nekakav minimum, onda se možemo nadati dobrom rezultatu.

Dok u javnosti odjekuju najave o hrvatskoj medalji na Europskom prvenstvu bez obzira na »prezasićenu otopinu« vrhunskih momčadi i iznimno jaku konkurenciju, Franković vrlo oprezno ističe neke činjenice.

Cindrić i minute

– Mi uvijek idemo u stilu »igramo prvi krug, a onda imamo dobar ždrijeb u drugom krugu pa ako dobijemo ove ili one« i sve tako redom. To je sve na dugom štapu. Ne znam što bih rekao, recimo koliko je realan onaj posljednji rezultat, srebro na SP-u. – Jer, doma smo odradili svoje svjetske utakmice, s Francuskom i Islandom, ali smo Slovence i Mađare smo prošli »po babi i stričevima«, pitanje je možemo li to sada napraviti na gostujućem terenu. Ako baš hoćemo biti realni, ako budemo među prvih osam, to je super. Tako bismo naime bili tu negdje, opet »unutra« – smatra Franković.

Ćakula o »objektivnim okolnostima i subjektivnim slabostima« baca različite nijanse na hrvatske poglede ka medalji, poslovično spominjanoj u javnosti svaki puta kada rukometaši nastupaju na velikom natjecanju.

– Ne znam da li je baš realno da gledamo toliko prema gore, jer primjerice na EP-u smo samo s Cindrićem, jednim srednjim igračem spremnim igrati 60 minuta. »Malom« Pavloviću je možda preteško držati tu ulogu, ne znam što bi bilo ako bi to igrao Lučin, on je naime više bek nego srednji. Tu je i činjenica da Srna nije igrao tolike mjesece zbog ozljede. Martinović je pak broj jedan u ekipi, ali njemu se u Veszpremu minutaža malo smanjila.

Klarica se polako vraća. Na dva krila smo najjači, na crti smo izgubili Šipića, ali mislim da se tu možemo pokriti jer svi pivoti igraju i obranu i napad. Vratari su super. Stvori li se sinergija, ona nužna »kemija« te bude li obrana zbilja dobra sa sjajnim vratarima s petnaestak obrana po utakmici, onda se ritmom, polukontrama i tranzicijom, može doći do rezultata.

Jer ruku na srce, ako naiđemo na velike sastave, Dance, Francuze i Španjolce, ne znam baš možemo li 60 minuta odraditi u jednom visokom ritmu – zaključuje Franković.