Piše: Mile DRAŽENOVIĆ

Kako sam već mnogo puta rekao, ronjenje mi nije hobi već način života i velika strast.

Unatoč poodmaklim godinama nekako se uspijevam otimati zubu vremena i ne znam da li je to zbog nekog inata, ljubavi prema moru ili jednostavno navika bez koje više ne mogu.

Kažu da kad jednom kreneš, a bilo je to davno u prošlosti, to te prati cijeli život.

Ronim i ljeti i zimi bez iznimke ili obazirući se na vremenske uvjete.

Bude tu i bure, juga, kiše, pa i snijega, kao i ljeti nesnosnih vrućina kada na ronjenje odlazim rano ujutro u samo svitanje da bi već oko deset izašao iz mora i potražio hlad od jakog sunca. Zimi pak odlazim u more nešto kasnije, oko 8 ujutro, jer do tada bude mrak i vani i u moru, a more samo po sebi u zimskim mjesecima bude mutno i poprilično hladno, ponekad jedva vidljivo do nekih cca 5 metara u dubinu, što samo po sebi čini određenu nelagodu pri zaronu no vremenom se taj osjećaj jednostavno izgubi.

A i život u moru nije više tako intenzivan.

Ribe je manje za vidjeti i drži se po škrapana i procjepima.

Tada se obično lovi kratkim puškama dužine 60 do 75 centimetara na osti pretražujući rupe pri čemu je velika prednost poznavanje terena.

Zimi najčešće lovim u Podvelebitskom kanalu u okolici Karlobaga jer tamo imamo kuću od starine pa je samim time sve puno jednostavnije što se tiče pripreme i odlaska na more.

Možda će zvučati bahato, ali ne pamtim da sam ikada iz mora izašao baš bez ikakvog ulova, iako mi sami ulov nije primarni cilj već ono zbog čega svaki puta iznova odlazim u more, a to ili imaš ili nemaš.

Nemoguće se na to naučiti ako to ne postoji u tebi.

Baš tako je bilo i nedavno.

Dan običan kao i svaki drugi, mjesec u opadanju, more mutno, oseka, ledeno od kiša koje su se izlile sa Velebita, a bonaca kao led, ne obećava mnogo.

Idem vidjeti da li se sakrio koji šarag među bunjama, tu godinama zimi lovim lijepe primjerke i do kilogram.

Prvi zaron na nekih 8 metara, pogled pod kamen, eto jednoga, dobro je.

Pogodak, izron, stavljam ga na leđa i primjetim još jednog kako proviruje nervozno, traži sigurniji zaklon.

Zaranjam i krajem oka vidim prilazi mi ugor, procjena je nekih 5 do 7 kilograma.

Bit će da ga je privukla krv iz šarga na remenu.

Isti tren okrećem pušku i gađam ga u predjelu očiju sa sva četiri zuba ostiju.

Odmah se ukočio, borba je kratko trajala.

Idem polako u smjeru gdje sam i ušao u more, plivam uz sami kraj i vidim siluetu veće ribe kako lijeno pliva ispod mene.

Prva pomisao je bila da se radi o većem lubenu koji se otkinuo nekom podvodnjaku sa strijele pa tako ranjen luta uz kraj.

Kad me riba primijetila, polegla je između grota misleći da se sakrila.

Zaranjam i pogađam je po sredini tijela i tek tada vidim da se radi o sve češće prisutnom lososu.

Neki kažu da je pastrmka, no to je baš nebitno.

Čujem od lokalnih ribara da se sve češće love veći primjerci u mreže, ali i na spin dok se love brancini s kraja.

Bilo kako bilo, takve ulove poput ugora ili ovog lososa redovito poklonim prijateljima, jer ugora doma baš i ne volimo.

A more uvijek redovito nagradi ako si dovoljno uporan i ako barem malo znaš iskoristiti priliku koja ti se ukaže.

Rogi ribaru!