Dolazak glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea doista je velika stvar za Hrvatsku. Bila bi još i veća da NATO nije u najvećoj krizi ikad u povijesti – zna se, ako SAD krene u »osvajanje« Grenlanda, NATO može faktički prestati postojati jer će jedna članica, ona najveća i najutjecajnija, posegnuti za teritorijom druge članice istog saveza, Danskom.

U tom smislu nemoguće se ne složiti s dilemom predsjednika Zorana Milanovića da je u ovom trenutku upitno koga zastupa Rutte i vjeruje li sam u ono što govori kad kaže da je Donald Trump puno učinio za NATO podizanjem postotka za zajedničko financiranje kod svih članica, pa tako i Hrvatske, koja je prešla dva posto BDP-a za obranu.

Druga je stvar ton kojim predsjednik Milanović razgovara s Rutteom, kojeg naziva tehničkom osobom. Uz to, uoči sastanka bilo je s Pantovčaka niz kritika na račun glavnog tajnika i Sjevernoatlantskog saveza – ali nakon sastanka stiglo je šturo priopćenje samo o tome koje su teme bile, i tko je na sastanku prisustvovao. Više ni riječi kritike, niti riječi o čemu se supstancijalno raspravljalo. Pitanje je dakle tko je koga tu »disciplinirao« – Rutte hrvatskog predsjednika, ili obrnuto. Obojica imaju jake argumente na svojoj strani, ali nekako izgleda kao da je »tehnička osoba« iz NATO-a možda malo bolje upućena u globalne prilike od predsjednika jedne male zemlje »kojoj je najbolje biti pod stolom dok veliki razgovaraju«, da citiramo istog tog predsjednika.

S druge strane imamo, pak, oduševljenje premijera Andreja Plenkovića činjenicom da Rutte hrvatski napredak u modernizaciji vojske naziva »impresivnim«. I to je logično, jer doista se puno uložilo u novu opremu za vojsku, i Hrvatska pritom prati trend koji se od nje traži na putu nove europske i globalne politike naoružavanja.

Kad se sve sagleda, radi se o jednome: dok NATO postoji, Hrvatska sigurno nema alternativu sudjelovanju u tom savezu. Isto kao i s članstvom u EU-u, ti su savezi za nas štit, a ako taj savez netko (čitaj Trump) iznutra razori i učini besmislenim, tada ćemo se prilagođavati situaciji. Do tada, tu smo gdje jesmo, kao i cijeli zapadni svijet u poretku kakav smo dosad poznavali.

U tom kontekstu, i glavni tajnik Rutte odrađuje posao koji mora odrađivati. Inače, dolazak glavnog tajnika NATO-a u Hrvatsku događa se u trenutku dubokih promjena u američkoj vanjskoj politici, koje sve jasnije poručuju Europi da više ne može računati na bezuvjetno američko vodstvo u vlastitoj sigurnosti. Rutte zato u Zagreb ne dolazi s porukom dramatičnih zaokreta, nego s naglaskom na kontinuitet i disciplinu unutar Saveza: NATO ostaje ključni stup obrane, ali europske članice moraju preuzeti veći dio tereta. Podrška Ukrajini pritom se ne dovodi u pitanje, no sve je očitije da će njezin opseg i oblik sve više ovisiti o europskoj političkoj volji i financijskim kapacitetima. U tom kontekstu, poruke o jedinstvu saveza i stabilnosti zapadnog Balkana imaju i preventivnu funkciju – kao upozorenje da bi svako kolebanje unutar NATO-a moglo imati posljedice upravo na njegovim rubnim, ali strateški osjetljivim područjima.

Dolazak Ruttea u Hrvatsku dolazi u trenutku kada se sigurnosna arhitektura Zapada vidljivo preslaguje, a poruke iz Washingtona sve otvorenije upućuju Europu na veću samostalnost u obrani. U tom kontekstu, Hrvatska se potvrđuje kao pouzdan, ali i geopolitički osjetljiv saveznik na jugoistočnom krilu NATO-a. Rutteove poruke o jedinstvu saveza, nastavku potpore Ukrajini i stabilnosti zapadnog Balkana za Zagreb nisu apstraktne strateške fraze, nego izravno povezane s nacionalnom sigurnošću. Poseban naglasak na jačanje obrambenih kapaciteta i veća izdvajanja za obranu Hrvatsku stavlja pred realan politički izazov: kako zadržati vjerodostojnost unutar NATO-a, a istodobno uskladiti sigurnosne obveze s ograničenjima državnog proračuna. U okolnostima u kojima se međunarodni poredak sve više oslanja na snagu i odvraćanje, Rutteov posjet Zagrebu može se čitati i kao poruka da se stabilnost regije više ne podrazumijeva.