ZAGREB – »’Što nakon distopije?’ – zbunjujuće pitanje: zar distopija nije kraj poslije kojeg nema ništa. ‘Što nakon distopije?’ – odnosi li se to pitanje možda na viziju približavanja kraju svijeta i načine preživljavanja u apokalipsi? Što nakon distopije? – otvara li to pitanje mogućnost da se u mračnoj utrobi distopije krije klica nečeg novog, možda utopističkog, ili sama katastrofa, smak svijeta, svijeta bez ljudi koji nije ni distopijski ni utopijski, zapravo nije niti svijet« – pita se u uvodnome dijelu svoje nove knjige »Što nakon distopije?« anglist prof. dr. sc. Mario Vrbančić sa Sveučilišta u Zadru, koji u kontekstu našega doba, ovoga stoljeća, razmatra pojavu distopije kao rezultat traume izazvane kompleksnim uzročnicima, napose gubitkom zajedništva, odnosno »komunije«, pritom dakako naglašavajući međuovisnost utopije i distopije, ili, kako sam podcrtava, »distopija je neuspjela utopija«, to jest »utopija je neuspjela distopija«.

Proces iscjeljivanja

»Osnovno polazište knjige ‘Što nakon distopije?’«, naznačuje autor, »nije sistematski prikaz distopija, već je naglasak stavljen na njihovo izvorište: na one momente, antagonizme u zbilji koji su često prikriveni ili potisnuti hegemonijskim ideološkim narativima«.

– Tako promatrana distopijska forma strukturirana kao set očekivanja po kojima djelujemo i tumačimo određene pojave, dobiva neočekivane obrate: žensko tijelo kao područje rodne i klasne borbe (od tijela vještica do žena u »Sluškinjinoj priči«) nastoji se putem formule za seks pretočiti u čisti filozofski koncept ontoloških dimenzija; ogoljenost pojedinca na broj premašuje viziju klasičnog distopijskog totalitarizma i potiče brojenje čak i u svijetu-poslije-nas. U tom kontekstu zombiji su suočeni s ontološkim jazom između čovjeka i stvari u samom središtu svijeta-poslije-nas, mutno osjećaju spas u nedovršenosti stvarnosti, tj. potencijal za novu komuniju. Ni u korijenu geotraume vezane uz nastanak antropocena, proletera i čudovišta, zapravo ne nalazim odgovarajući sadržaj koji bi započeo proces iscjeljivanja. Isto tako ne nalazim izlaz iz psihotičnog realizma koji je nastao u našem postmodernom vremenu, možda stoga što jezik više ne može obuzdati strujanje slike brzinom svjetlosti u novim tehnologijama virtualne realnosti, jer logos više nije primaran za zajednicu, piše Vrbančić u uvodnome dijelu.

»Jedna od najvažnijih sličnosti utopije i distopije«, obrazlaže autor, »koja je ujedno i osnovni motiv ove knjige je pojedinačno ili zajedničko uživanje u nečemu što se ne može posjedovati, a to je kategorija općeg ili zajedničkog dobra (‘commons’)«, ideja koja se od trenutka Moreova denotiranja utopije do danas nedvojbeno promijenila.

– Ta fantazijska bit upravljanja općim dobrom kao nečim što se ne može posjedovati i njegovim gubitkom javlja se u raznim utopijama, ali, iako će nekima to zvučati čudno, i u distopijama – gotovo svi distopijski narativi impliciraju da gubimo ili smo već izgubili nešto što svi dijelimo, što svi moramo dijeliti da bismo preživjeli kao pojedinci i vrsta. Dakle, utopijski i distopijski tekstovi nisu posve odvojeni ili suprotstavljeni, i jedni i drugi se na različite načine bave onim »zajedničkim« (commons); i jedni i drugi potječu iz traumatičnog događaja, mutnog, često potisnutog nedostatka koji je ujedno presudan za stvaranje modernog subjekta, pa i ideje čovječanstva otuđivanja zajedničkog dobra. Taj gubitak zajedničkih dobara funkcionira kao temeljna trauma koju i utopije i distopije samo retroaktivno nastoje ispričati. To područje preklapanja je ujedno i središnje mjesto ove knjige, tumači Vrbančić te dodaje kako »na kraju i distopija i utopija potječu iz traumatične jezgre kapitalizma: obje se bave metaboličkim rascjepom koji omogućuje nastanak modernog subjekta, ali i njegove povezanosti s tamnom stranom prosvjetiteljstva i antropocenom«.

Stoljeće distopije

Kako u svojoj recenziji ističe prof. dr. sc. Tomislav Pletenac sa Sveučilišta u Zagrebu, »autor istražuje dvadeset prvo stoljeće kao ‘stoljeće distopije’«.

– Za razliku od dvadesetog stoljeća, koje je unatoč stvaranju mnogih klasičnih distopijskih priča još uvijek njegovalo nadu u bolju budućnost, u našem stoljeću utopijski imaginariji alternativnih društvenih uređenja gotovo su nestali.

Stoga, ključno pitanje, prema autoru, glasi: o čemu se razmišlja u dvadeset prvom stoljeću, a bilo je »nezamislivo« za dvadeseto stoljeće? Kroz razne narative, od književnih i filmskih do političkih, autor istražuje kako se distopija pojavljuje kao simptom traume uzrokovane gubitkom »općeg dobra«, piše Pletenac.

Drugi recenzent, prof. dr. sc. Marko Lukić sa Sveučilišta u Zadru, u svome tekstu pak napominje kako »utopija i distopija izviru iz iste traume – gubljenja, otuđivanja općeg dobra (neka vrsta neprestane ‘primitivne akumulacije’)«.

– Dok se u prošlosti »opće dobro« (commons) pojavljivalo u raznim pred-utopijskim vizijama obilja, danas se to obilje pretvara u oskudicu. Oduvijek je bilo nešto distopijsko u utopiji ili obrnuto, međutim danas prevladava mišljenje da svaka utopija vodi u neku vrstu totalitarizma, tj. distopiju. Stoga je relevantnost teme iznimna upravo za današnji kontekst, kada je jedno od ključnih pitanja kako za znanost, tako i šire: živimo li u distopiji i što nakon nje?, ističe Lukić.

Uz Uvod, Bibliografiju i dio O autoru, knjiga u izdanju Jesenskog i Turka, koja broji 175 stranica, strukturirana je u šest poglavlja. Prvo poglavlje naslovljeno Od roda do vraga (i natrag), sadrži potpoglavlja: Od roda do vraga, Kako je progon vještica pridonio nastanku kapitalizma, ‘Anti-Sexus’, Mi, 1984…, Seks kao demografski rad: Sluškinjina priča te ‘Nema jebanja bez podjebavanja i zajebavanja’, nakon čega slijede bilješke. Drugo poglavlje, Jesmo li svi mi Eichmannovi unuci?, obuhvaća potpoglavlja Broj, distopija, fašizam, Bilješka 2, Sablasti uspoređivanja te Anno Domini – 2300; Fašizam budućnosti i ruine komunije, uz bilješke.

Treće poglavlje, Škola za zombije, donosi potpoglavlja Škola za zombije, Nekro-komunija tijela živih mrtvaca i Antropocen i ljudski otpad, uz prateće bilješke. Četvrto poglavlje, pod naslovom Sablasti antropocena, sastoji se od potpoglavlja Distopija kao vremenska prognoza (post-trauma i klimatske promjene), Čudovišta s obale Ženevskog jezera, Geo-trauma i Komunija sablasti antropocena, nakon kojih slijede bilješke.

Peto poglavlje, Psihotični realizam u doba tehnofeudalizma, uključuje potpoglavlja Kapitalizam vanzemaljaca (izvanzemaljski kapitalizam), Cyberpunk, SF kapitalizam, Tehnofeudalizam i Psihotični realizam, a zatvara se bilješkama. Šesto poglavlje, naslovljeno Utopija kao neuspjela distopija (što nakon distopije?), završno je tematsko poglavlje knjige i također sadrži bilješke.