RIJEKA »Davno je davno bilo to«, zapjevala bi Meri Cetinić pri spomenu na prve korake Valtera Matoševića u karijeri u kojoj je postao najtrofejniji riječki sportaš. Ondašnji klinac, a sada gospodin u godinama (rođen je 1970.) ostao je »posljednji Mohikanac« u elitnom društvu kakva već jest hrvatska rukometna reprezentacija u kojoj je od njezinih prvih dana iz ere nastanka hrvatske države, jedini je čovjek u reprezentativnom taboru od dana postavljanja temelja sve do danas. Prošla su skoro četiri desetljeća kada je, još maloljetan, pokucao na vrata prvog sastava Zameta, koji je igrao u elitnoj ligi bivše države, kada je već prekoračio taj prag počeo je sagu koja traje do danas i vazda je ugodna sportska tema.

– Dugo je to vremena, a s druge strane sve je prohujalo. Brzo je prošlo sve, cijela karijera – kaže Valter Matošević koji sada brine brige da njegovi nasljednici čim bolje čuvaju mrežu aktualnih viceprvaka svijeta. – Sve je proletjelo, a ostale su samo uspomene, tako je to u životu.

Nezaboravni pokojni Petar Čarić je kocku po kocku slagao mozaik Zameta, složen je u Rijeci 1987. godine kada su Zamećani postali prvoligaši, a u gradu je održano spektakularno Svjetsko juniorsko prvenstvo na kojem su Riječanin Alvaro Načinović, Iztok Puc sa sjajnim Zametovim vratarom Željkom Hornjakom postali prvaci. Maloljetni Matošević je postao prvotimac, pitanje je koliko je tada mogao snivati uspone na svjetske visove, komplimente da je u jednom razdoblju najbolji vratar na svijetu. Uz ino je postao dvostruki olimpijski pobjednik, te prvak i doprvak svijeta s hrvatskom reprezentacijom.

Lijepa sjećanja

– Dok sam bio klinac, u još drugoligaškim Zametovim danima, uvijek mi je bio cilj ući u seniorsku ekipu. U tome sam uspio pa sam imao godinu pauze zbog vojske, a onda sam se ustalio u prvoj momčadi i to mi je već bila velika stvar. Ovo poslije, branjenje za reprezentaciju, bio san, koji jednostavno nisam mogao dokučiti. Ali eto, dogodilo se to, zaredale su se te silne godine u reprezentaciji. Ostala su ta lijepa sjećanja iz igračke karijere a pogotovo ona iz nastupa u hrvatskoj reprezentaciji.

Izabrana hrvatska vrsta se od ponornice pretvorila u bujicu koja je preplavila svjetski rukomet, počevši od onog »prapovjesnog« trećeg mjesta na EP-u u Portugalu 1994. godine. Znalo se da Hrvatska ima dobre igrače, tako kvalitetne da odmah iduće godine Valter i prijatelji postanu viceprvaci svijeta pa onda olimpijski pobjednici.

– Bio je to tada još proizvod jugo škole, one iznimno jake jugoslavenske lige. Spojila se tada jedna generacija koja je povela Hrvatsku od prvog Europskog prvenstva do šlaga, Olimpijskih igara, zlata u Atlanti.

Matošević je bio most sa njihovim nasljednicima u onom bombastičnom bijenalu, s »nekim novim klincima«, Mirzom Džombom i ostalima. Pod vodstvom Lina Červara s njima je osvojio svjetsko zlato u Portugalu 2003. godine i godinu potom u Ateni je nanovo olimpijski pobjednik.

– Kroz te silne godine u reprezentaciji doživio sam i dobre i loše trenutke pa onda opet uspjehe naše hrvatske selekcije. Recimo, imali smo post s medaljama od 1996. do 2003. godine kada se stvorila izuzetna generacija predvođena Ivanom Balićem te sam imao privilegij braniti u dvije odlične generacije. Napravili smo veliki uspjeh za hrvatski rukomet i za cijeli hrvatski sport.

Atlanta 1996.

Majka jednako voli svako dijete, isto tako i sportaš svaki veliki uspjeh. Neka su ostvarenja ipak nešto draža.

– Svi su uspjesi dragi, teško je izdvojiti jednoga, ali mi je možda ipak onaj u Atlanti 1996. godine najdraži s obzirom na to da je to prvo zlato za samostalnu Hrvatsku.

Nema rukometnih uspjeha bez odličnih vratara, a Hrvatska ih je imala svih tih desetljeća, ima ih i danas, mogla se i može se s njima pohvaliti.

– Baza cijelog rukometa je obrana na čelu s vratarom, time sam sve rekao. Imali smo jako dobre igrače koji su pak jako dobro igrali obranu, što je značajno olakšavalo posao vratarima. Imali smo pak odlične vratare u svim ovim generacijama, taj se put nastavlja i dalje.

Slatke brige

Srećom po Hrvatsku, brine slatke brige oko vratara. Dominik Kuzmanović, smatran i najbojim vratarom svijeta, protiv HSV-a je prije nekoliko dana skupio 15 obrana za Gummmersbach. U Bundesligi, najjačoj na svijetu, brani i Matej Mandić (Magdeburg). U taj trio velikih ušao je i Dino Slavić, Riječanin iz Limogesa, koji je nedavno oduševio protiv Sjeverne Makedonije. Naravno, radeći s njima, Matošević jako dobro zna odlike vratarskih kandidata za EP.

– Ne znam više što bih rekao, dosta je kazati da dvojica koja su u prvom planu, Kuzmanović i Mandić brane u vrhunskim klubovima iz najjače lige svijeta. Možda pritom malo manje no prošle sezone, to najviše mislim na Kuzmanovića koji je prošle sezone bio među tri-četiri najbolja vratara Bundeslige. No, bitno je da brani dosta, a ono što brani, brani odlično. Također je tako s Mandićem u Magdeburgu. Vidjeli smo sada i Slavića. Uostalom, uopće nisam sumnjao u Dina koji ima dobru sezonu u Limogesu. Sve u svemu, imamo slatke brige oko vratara.

Gruzija nepoznanica

Reprezentacija je itekako zagolicala pozornost javnosti pohodom k svjetskom srebru ugodne prošle zime, navijači, uostalom i sami reprezentativci puni nadi i strepnji broje dane do Europskog prvenstva u koji kroče utakmicom s Gruzijom 17. siječnja u Malmöu gdje se potom u skupini sastaju s Nizozemskom, a onda s domaćinom Švedskom.

– Sami smo si stavili teret na leđa nakon Svjetskog prvenstva na kojem smo postali viceprvaci svijeta. Sada svi u našoj javnosti očekuju osvajanje medalje. No, s druge strane, nije lako doći do tih odličja. Skupina nam je naoko lagana. Gruzija je totalna nepoznanica, dobit ćemo neke video materijale da ih upoznamo. Nizozemska raste iz godine u godinu u europskom rukometu, puno njihovih igrača igra u Bundesligi. Na kraju igramo s domaćinima, a o Švedskoj ne treba trošiti riječi. To je reprezentacija iz najužeg kruga favorita za odličja. Čeka nas zahtjevan turnir, a prije svega bih htio da nas pomazi sreća i da nas zaobiđu ozljede. Puni smo motiva i željni novog dokazivanja, možemo pomrsiti račune Šveđanima i prenijeti dva boda u drugi krug. To bi nas sigurno uvelo u polufinale, samo da tamo stignemo, a onda što Bog da. Teško je, ali vjerujem u to. Imam pravo vjerovati, imam pravo sanjati.