Tako blizu, a tako različiti. Ovom bi se frazom na najbolji način moglo opisati kako sam blagdansko-turistički postav, tako i opću infrastrukturnu brigu dvije uzmorske šetnice, općenito doživljaj blagodati da se vaš kraj nalazi uz samu morsku crtu Kostrene i Rijeke. Kao “naručeno” vrijeme koje ovih dana vlada na Kvarneru u moćne turističke centre poput Opatije dovelo je na desetke tisuća gostiju, noćenja i svega onog što ide uz turističku statistiku.

Ali, s obzirom da na području Rijeke i Kostrene – kao i općina iz “prstena” što se naslanjaju na isti taj primorski prostor – živi ukupno oko 150 tisuća stanovnika, zahvaljujući lijepom vremenu od postbožićnog sv. Stjepana do nedjelje, u dakle tri prekrasna, osunčana pa i topla te dakako neradna dana svi koji su poželjeli dotaknuti i udahnuti more, izbjeći preveliku gužvu u turističkim središtima, a da pritom nisu negdje otputovali, spustili su se prema obalnoj crti koju s jedne strane omeđuje riječka granica Preluka, s druge strane kostrenska lučica Stara voda. Riječ je o nekih dvadesetak kilometara koji zbog određenih prometnih, lučkih i industrijskih postrojenja nemaju kontinuitet, ali imaju dovoljno prostora kako bi ispunile upravo te i takve, rekreativne želje.

Što ih je dakle dočekalo blagdanske šetače na tim mjestima?

Od Žurkova do Stare vode besprijekorno sređeni dužobalni put. Možemo dakako uvijek dvojiti je li asfalt najsretnije rješenje na takvim prostorima što bi prije svega morali biti optimalno uklopljeni u prirodni okoliš, ali bez obzira na to, riječ je o pješačkom putu koji se u dva smjera prelazi za, ovisno o fizičkoj spremi, sat ili više. Otvoren je svima – šetačima, trkačima, osobama s invaliditetom, obiteljima s djecom razne dobi, kućnim ljubimcima – ma svima. K tome, kako i priliči jednom takvom sustavu, otvoreno je uz njega bilo desetak ugostiteljskih objekta.

Prekrasne i prepune terase na samom dodiru mora, pa i umjerene – ili smo se na današnje iznose koje izdvajam na takvim mjestima za kave ili pive navikli – cijene. Ma čisti užitak što je blaženim izrazima lica potvrdilo na tisuće ljudi.

S druge strane, iako se za razliku od Kostrene čija se šetnica u konačnici naslanja na industrijski Urinj, riječka prelučka priča opatijske turističke legende – totalna suprotnost. Ponajprije dužobalni put od Preluka do Bivija je i dalje nedefinirani prostor. OK, možda za ljubitelje divljih morskih obala i nije loš, ali je potpuno neupotrebljiv za niz kategorija društva. Ponajprije nije inkluzivan i nije upotrebiv obiteljima s malom djecom.

Na spoju Hiltona i Bivija  na mnogim mjestima je plod slučajnosti, nabacanog kamenja uljepljenog betonom, Pa i u prekidu u slučaju plime ili valova. Posebna je priča sam Preluk koji se, iako je još s početka aktualnog desetljeća ispražnjen od kampa, nije skoro nikoliko odmaknuo od te točke. Iako su svojedobno bili uređeni sanitarni čvorovi, najveći dio godine oni su – zatvoreni.

Osim pizzerije Hiltona na čitavoj toj šetnici, duga je oko 2,5 kilometara, nje otvoreno ništa. Iako je, razumljivo, stalna želja stanovnika Rijeke da se taj prostor sačuva u “rekreativnom smislu”, osim nekoliko sprava  i dva stola za stolni tenis ovih dana nema baš ničeg. Iako je prostor nekadašnjeg kampa uz sasvim mala sredstva već godinama mogao biti prava mala rekreativna oaza, ništa.

Ruinirani objekti, priručno parkiralište, zapuštena tribina uz koju se nekad vozilo svjetsko prvenstvo u motociklizmu – slika neke neobične civilizacije koja o najvrijednijem i najpotentnijem  dijelu svoje obale gotovo da i ne vodi nikakvu brigu. Nevjerojatno je da grad veličine Rijeke nije u stanju srediti neki kilometar svoje obale kako bi bio fina, lijepa, privlačna šetnica. Za sve. Kao što je ona u Kostreni. Dodamo li tome pećinski horror oko ruiniranog Parka, Rijeka skoro da je grad samodevastirajućeg nagona.

Što su obožavali isticati vodeći političari Rijeke kad bi se povela priča o sporom razvoju: uzeli su nam teritorij, što da radimo! I pritom bi prije svega misli putovale prema “povijesno neutemeljenoj” općini Kostrena. S obzirom na njezin današnji izgled i otvorenost šetačima i rekreativcima, znamo se upitati – a kako bi izgledala ta prelučko-bivijska crta da ju je svojedobno, i to na povijesnoj utemeljenosti, dobio Grad Kastav? I više smo nego sigurni da ovako zapuštena i tužna ne bi bila. Da ne bi Hilton bio jedina mogućnost za odlazak u toalet, čemu dakako, jer nije riječ o “javnom WC-u”, treba prethoditi nekakava konzumacija s cijenama koje jesu uobičajene u hotelima takve klase no ne i u džepovima većine od nas, da se obitelji s djecom koje žele prošetati ne bi morale izlagati riziku da im djeca padnu u hladno more i da ljudi koji su prisiljeno za kretanje koristiti kolica – ne bi tužno prije nego što su krenuli morali stati.

U sve se uklapa i “zbog devastiranja, skvotiranja i drogiranja” ukatančena napuštena Dječja bolnica koja bi se uskoro mogla, jer i dalje nemamo pojma što s njom želimo, ugledati na pećinski Park. Krivi smo dakako i sami jer mi smo, baš mi, oni koji uvijek znaju što ne žele, ali nikad ono – što žele. Ili kako je ovih dana rekao Paul Bradbury, poznati enogastro-turistički influencer koji jako voli Rijeku: “Volim Hrvatsku, ali nikad nisam naišao na narod  koji se toliko žali i toliko smatra da je sve tuđa krivnja”. Bolno istinito.

I zato hitno, ultra hitno do osnivanja tog riječkog Zavoda za prostorno uređenje. Ma ni dana nakon 1. ožujka. Za nemali dio riječkog urbaniteta, posebno onog uz more sve će drugo biti – prekasno.