Voli ovo doba godine svođenje računa, inventure, osvrte na ono što nam se dogodilo i ono što će nam se tek dogoditi.

Djetinje ima nešto u tom vjerovanju da išta bitno čovjek pamti, baš kao i da ikakvog pojma čovjek ima što nas to čeka.

Čovjek snuje, a netko drugi određuje, uvijek je tako bilo, ili se barem tako govorilo, ne bi li se ljudska glupost nekako opravdala i učinila podnošljivijom.

Te gluposti je, bome, bilo ove godine, ako ne i one prije i one prije nje.

Gluposti ponajprije na svjetskoj razini, da bi se to svjetsko uredno prelijevalo i na naš mali teren od života. Da je samo činjenice da tu negdje blizu ljudi ginu u bezumnom ratu kojem kraj ne znaju režirati ni najmudriji među nama, bilo bi po svijet poražavajuće. Podvlačiti crtu bi se možda još i dalo, ali gledati put naprijed…

A onda usred svega, usred potrebe da se najprije duša smiri o Božiću dok se vjeruje u neko novo rođenje dobra i potrebe da se koji dan kasnije supijano zapleše kao nikada prije i tako uđe u tu novu koja se nikada starija nije činila, eto ti pjesme.

Zapravo nije to pjesma, to je onih deset zapovijedi kojih se valja držati da se preživi, deset zapovijedi samo pisanih jednostavnijim nekim jezikom i iskrenije od originala, pa da su i pokora i olakšanje.

Ivica Đikić, novinar i pisac, napisao je pjesmu i u njoj je zapravo sve što nam je raditi.

Za više od toga nema ni vremena, ni potrebe, ni smisla. Svi su zadaci tu, u »Zbirci zadataka« koja kaže:

Pričekaj da se kovitlac smiri

Sad je

Ono doba

Kad se očekuje da život kvrcne

Poput kocke leda u čaši viskija

Da se prelomi

Ovamo ili onamo

Ne čini ništa veliko

Ne teži da se dopadneš

Ni da se zamjeriš

Ne stremi ničem sudbinskom

Prihranjuj kvas

Uči o pticama

I travama

Popravljaj stare stihove

Nove ne piši

Pamti za druge dane

Drugi svijet

Ne snivaj osvetu

Ne utječi se religiji

Ni bezboštvu

Ne pitaj se o smislu

Niti ga pronalazi

U patnji

U fatalizmu

Ne bježi u zavičaj pred najezdom ništavila

Ni mišlju ni djelom

Ponajmanje riječju

Ponajmanje riječju

Ne budi ogorčen

Ne budi zavidan

Kloni se pravedničkog gnjeva publike

Dosta je bilo oportunizma

I hereze

Ne presuđuj svisoka

Gledaj video-klipove rezanja znojnih iberskih pršuta

Dugačkim blještavilom noževa

Do kasno u noć

Zatim spavaj dugo

Kao šuma

Do prevare proljeća

Prezri utjehu tijela

Odupri se laži kratkotrajnih užitaka

I nagovještajima oble bezbrižnosti

Ne opravdavaj se slabostima i okolnostima

Održavaj živo sjećanje

Na svoju sebičnost

Na svoje izdaje

Na svoju oholost

Ne nosi svoje grijehe kao mašnu pod vratom

Vidljive svakome u svakom času

Osim tebi

Suspregni žudnje

Tako ćeš izbjeći jad

Od čeg bride usne

Ne uveličavaj

Ne širi glasine

Oduzimaj umjesto što dodaješ

Bezdušnost živi od dometanja

Govori sporije i rjeđe

Ne zaključuj naprečac

Ne dijeli savjete

To udaljava

Osamljuje u nevidljivom gorskom zamku

Ne raduj se tuđim posrnućima

Ne hini suosjećanje

Ne pozivaj se na prošla dobročinstva

U samoobrani od današnjih optužbi

Jučerašnji heroji danas su sitne hulje

Sutra tko zna

Tko zna

Ne praštaj olako

Pogotovo sebi

Ne čini dobro iz straha

Ne čini dobro s očekivanjem

Život neće uzvratiti istom mjerom

Život nije transakcija

Ne idi nikamo

Nigdje drugdje ne traži

Kao što pjeva Tonči Petrasov

Što jest

I tu je

Nemaj želja

Osim jedne jedine:

Da bezgrešna smrt

Padne u jedno od onih jutara

(Uvijek su jutra)

Sve bližih jedno drugome

Kad misao o kraju

Ne ispunjava zebnjom

Već spokojem

Ivica Đikić napisao je pjesmu, veliku i važnu. U njoj je sve što bi trebalo samom sebi priznati koliko god to bilo teško, a da bi se moglo dalje.

Zbirka je tu, ganc nova, zadaci su tu takvi kakvi jesu i jedini mogući u tim nekim zrelim godinama. Ili, najboljim godinama, samo što nikog nije briga za to najbolje što bi baš sad mogli dati.

Jurišanje na barikade, gorljiva strast, slijepo vjerovanje da se sve može vlastitim rukama i da će sve dobro netko nagraditi, velike ljubavi, veliki ideali, velike obitelji, velika djela.

Od svega ostala je samo potreba da se pritaji čovjek negdje, da ne strši i da nađe neke svoje male zadovoljštine.

Kako rezati iberijski pršut. Eto vještine koja smiruje, makar nikada zahrđala pršutoreznica ne vidjela taj mistki svinjski but.

Samo, lako se sakriti, teško je odreći se starih navika. Kako se ne radovati tuđim posrnućima pa da vlastita budu prihvatljiva posve. Kako ne hiniti suosjećanje, kad većeg gušta nema nego suosjećati s figom u džepu. Kako ne biti zavidan onima koji i ne znaju što imaju, kako god da su do tog što imaju došli. Kako ne širiti glasine kad se na glasine sve i svelo.

Kako se ne opravdavati pred svijetom tražeći krivce svud naokolo, kad je svaliti krivnju na drugog ultimativna zadaća. Kako odrasti taman toliko da te nestane i da si samo tamo gdje ima smisla biti, na miru sam sa sobom, pa makar da je bez ikakve ambicije.

Jer, svijet je pogrubio, jer empatije nema, jer razgovora nema. Ima samo ljudi koji slijepo vjeruju da im vlastita nevolja daje pravo da redom svima učine neko zlo pa da smo svi isti.

Ivica Đikić napisao je pjesmu, veliku i važnu. Dio je ona njegove nove neobjavljene knjige pjesama »Odonud«. Našla se na Facebooku taman kad je trebalo, tu negdje u vrijeme kada se ljudi u najboljim godinama neminovno pitaju ima li smisla išta, ili smisla nema ništa.

Šalje se pjesma naokolo, onim dobrim, najboljim prijateljima za koje vjeruješ da će u njoj vidjeti što i ti. Čitaju je oni, dižu palac gore, ili sažmu sve u jedno veliki: »Uf!«. Ali, ne komentiraju ništa.

Teško je komentirati vlastiti odraz u ogledalu. Teško je prihvatiti činjenicu da zadaci nisu laki, da nikada nisu bili teži koliko god zavodljiv bio Ivičin stih. Slabi smo na mali milijun načina. A opet, i ne čini se teško biti bolji, sam se valja vratiti na neke tvorničke postavke. Samo to.

Za Božić je mati i opet nakuhala svega. Bez poklona bi ona mogla, bez kićenja bi mogla, ali bez bogate trpeze nema njoj Božića.

Ljubav je u tim loncima, misli ona. A kad sve završi, kad se skupe tanjuri, kad baci pogled na otekle noge i opet će tražiti naokolo među svojima potvrdu da je uradila sve kako treba i da bez nje ne bi bilo ničeg.

Na kraju puta ona traži priznanje. A priznanja nema. Da je barem bilo »Zbirke zadataka« prije trideset, četrdeset godina da na nju naleti i da te zadatke rješava, možda bi joj danas bilo lakše. A opet, tko zna kako joj je zapravo.

Tko zna ako i sam nisi iskusio mladost, zrelost, starost, radosti i razočarenja, i ako nisi u pravi neki tren odlučio da je vrijeme predragocjeno da bi ga se olako trošilo na kojekoga i koješta.

Ima Ivica i o tom pjesmu.

Zove se »Razumit se«.

»Kad se hoće izreći količina patnje koja je snašla nekog našeg, u Duvnu se kaže: Ne daj mu se Bože razumit! To jest, ne daj, Bože, razumit muku i nesriću tog nekog do kog nam je stalo, više ili manje.

Razumit se znači doživit patnju drugog, iskusit na svojoj koži, u napuklinama svojih zubi. Ne slušajte pisce, svece i druge opsjenare: drukčije se ne može razumit.«