RIJEKA  Hrvatski rukometaši, njih devetnaest, započeli su pripreme za Europsko prvenstvo, što će se od 15. siječnja do 1. veljače igrati u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj. Svaki od igrači s popisa izbornika Dagura Sigurdssona, momaka kojima će se priključiti oni koji još moraju odraditi klupske obaveze, iskoristio je kratko vrijeme odmora za hvatanje zaleta kojim se žele što bolje spremiti za izlazak na veliku europsku scenu. Filip Glavaš, jedna od zvijezda riječkog rukometa koja sja u dresu Zagreba, Božić je proveo s obitelji u Rijeci, koje se zaželio kao i svi oni koji spretom okolnosti ili silom prilika odu iz rodnoga grada.

– U Rijeci sam bio pet-šest dana – kaže Filip Glavaš, jedan od aktera bombastičnog hrvatskog uspjeha, osvajanja srebra na Svjetskom prvenstvu. – Vidio sam malo svoje najbliže, rodbinu i brojne prijatelje, proslavio sam Božić. Lijepo je to prije »povratka na posao«.

Gušti su baciti pogled na Kvarner s vrha Kozale, s Pulca je more kao na dlanu, ovdašnjim stanovnicima sve to ne upada toliko u oči koliko Riječankama i Riječanima koji samo za blagdane stignu navratiti u rodni kraj.

– Biti kod kuće neprocjenjiv je osjećaj. Sjalo je sunce, s terase sam gledao more, ovaj naš Molo longo, s Kozale se vidi Učka, Krk, sve naokolo. Itekako sam guštao. Za uživanje ne treba puno, dovoljne su male stvari.

Ona »natrag na posao« i u njegovom slučaju govori o ritmu života vrhunskih sportaša koji kao pčele sa cvijeta na cvijet samo lete između načičkanih klupskih i reprezentativnih obaveza.

– Imao sam nekoliko dana odmora, ali zapravo stalno treniraš, u mislima je već saznanje da slijede pripreme za Europsko prvenstvo, tako da se ne smiješ previše opustiti. Iako je blagdansko doba pa sam si dao malo oduška, ali nema nego natrag na posao. No, sve je to u ovom slučaju lako jer reprezentacija daje jedan poseban gušt. Biti dio nje daje posebnu čast, stoga ti ništa nije teško.

Strašan posao

Živeći životom modernih sportaša, Filipu i njemu sličnima stalno stižu nove doze adrenalina od velikih utakmkica koje dolaze jedna za drugom, pogled ka visokim ciljevima gura u zaborav strminu koju treba proći.

– Apsolutno je točno da se čovjek drugačije osjeća kada pomisli što je pred njim, uvijek su to neki novi ciljevi, zadaci, zahtjevi. Te ciljeve postaviš visoko jer onda i dođeš visoko. Ja se barem tako vodim, ljestvica mi je uvijek visoko. Nastojim je preskočiti pa je onda postaviš malo više i tako ideš dalje. Sve je to sportski.

Priču o visokim ciljevima posvjedočio je na nezaboravnom Svjetskom prvenstvu kada je oživotvorio činjenicu da »nije juha za koga se kuha, nego za onog tko na nju stigne«. Došao je iz sjene i zasjao, silnim angažmanom zaigrao je čeličnu obranu iz koje je nezaustavljivo jurio u napad. Postao je time ime iz prve sedmorke, dio je cjelokupnog ugodnog iznenađenja.

– Ja sam od prvog dana rekao: »Mi smo Hrvatska, naše vrijeme će doći« i onda je i došlo. Napravili smo strašan posao. Naciju smo pripremili da očekuje velike stvari. Naš narod je takav da ne prihvaća ništa drugo osim medalje. Na nama je sada da opet zadovoljimo te apetite.

Hrvatska nogometna reprezentacija desetljećima blista s velikim uspjesima, isto vrijedi i za vaterpolsku vrstu. U tako jakoj konkurenciji rukometna reprezentacija je proglašena hrvatskom ekipom godine.

– Konkurencija u Hrvatskoj je stvarno velika i svakako je ova nagrada velika čast, zbog toga smo svi jako sretni. Drago nam je i mislimo biti najbolja momčad i iduće godine. Ovo je veliko priznanje, međutim, na terenu se treba iznova stalno dokazivati. Za to ćemo se nastojati što bolje pripremiti u ova dva tjedna, koliko nam je ostalo do Europskoga prvenstva.

Uspjeh sa SP-a oduševio je i najmlađe, porastao je broj djece koja su ušla u svijet rukometa. Tin Lučin je nedavno bio s mladima u Centru Zamet, postao im je idol, kao i Glavaš. Davnih dana je počeo s rukometom ne sanjajući da će postati idol rukometnim klincima.

– Jako mi je drago što je još više djece počelo trenirati rukomet. Mislim da je naša najveća pobjeda što smo potaknuli djecu da se upišu u rukomet. To da se oni počnu baviti sportomm je zbilja pravi uspjeh. Svima nam je drago zbog toga. Inače, kao klinac sam sanjao neke stvari, ali da ću biti idol djeci, o tome nisam razmišljao. Ali da sam se ugledao na Džombu ili Čupića, sigurno da jesam. Čudno mi je sada da sam ja u toj ulozi, da me se ovako spominje. Mislim i dalje da sam onaj dečko iz Rijeke, s Kozale, čovjek koji se trudi normalno živjeti, naravno sve u tim tolikim sportskim obavezama.

Odbrojavanje

Filip Glavaš je igrao za Kozalu, kao i njegov reprezentativni prethodnik Dean Ožbolt. To su samo kockice riječkog mozaika na koje čovjek pomisli u danima dok riječki klupski rukomet uzdiše, a onaj reprezentativni stalno diše punim plućima. Tako je i sada, u hrvatskoj reprezentaciji su Glavaš i Lučin, priključit će im se Veron Načinović, as Kiela i prvi Dagurssonov izbor za pivota. Na porečkim su pripremama i Leon Ljevar, Dino Slavić te Toni Matošević.

Od nastanka Hrvatske do danas nema medalja bez Riječana, počevši od 1994. godine kada su europsku broncu osvojili Alvaro Načinović, Valter Matošević i Darko Franović. Neuzaustavljivi »leteći« Mirza Džomba, Renato Sulić, Krešimir Kozina, Vlado Matanović, uostalom, i Senjanin Ivan Pešić, vratarski formiran u Zametu, imena su ove slavne kolone koju predvodi najtrofejniji riječki sportaš Valter Matošević.

– Riječani su u reprezentaciji, tako je bilo oduvijek. Sada smo tu Načinović, Lučin i ja, Valter Matošević je trener vratara, stalno je s nama. Sjetim se odmah Džombe, Sulića, a nabrajanje imena nema smisla, toliko ih je da postoji opasnost izostaviti nekoga. U reprezentaciji je bilo i ima jako puno Riječana. Mi smo okosnica reprezentacije, mi i Dalmatinci dajemo najviše igrača za nacionalnu vrstu. Nadajmo se da će i dalje biti tako, zato sam i rekao da je naša najveća pobjeda na SP-u to što je puno djece ušlo u rukomet.

Glavaš sad otvara reprezentativnu stranicu knjige nakon što je zaklopio onu klupsku sa Zagrebašima, neprijepornim vladarima hrvatskog rukometa od nastanka države.

– Kada govorimo o reprezentaciji, mislim da nije moglo biti bolje, moglo je biti bolje samo da smo osvojili zlato. No, nadam se da će doći prilika za ponoviti takav uspjeh. U Zagrebu pak stvarno igram dobro. Možda nemamo rezultate koje smo očekivali, ali to je sport. Možda je ekipa u nekim slučajevima mogla bolje reagirati. No, možda nedostaje kvalitete, otišao nam je Mandić, što nas je šokiralo. Otišao je i Zvonimir Srna, uglavnom, promijenilo se jako puno toga. Sada je tu neka nova ekipa, tu su se još neki tražili, skupljali smo se da to bude kako spada. Ima nekih problema, međutim, ja bez lažne skromnosti, igram stvarno na visokoj razini i zadovoljan sam.

Filip i suigrači u reprezentaciji isto kao i hrvatska sportska javnost polako počinju brojiti dane do Europskoga prvenstva, navijači već pjevuše onu »kada dođe hladna zima, srušit ćemo snove svima«.

– Sigurno da svi mi, kao, uostalom, i cijela nacija, očekujemo medalju. Mi u reprezentaciji se nadamo tome. Imamo kvalitetu, još samo da nas i zdravlje posluži. Imamo malo problema u igračkom kadru i priželjkujemo da se svi oporave. Kamo sreće da svi budemo spremni do 17. siječnja. Imamo dobru skupinu i povoljan raspored. Prvi protivnik nam je Gruzija protiv koje smo favoriti, nakon toga nam slijedi Nizozemska, koja će nam biti pravi test. Na kraju nas čeka Švedska s kojom će se odlučivati o prvom mjestu u skupini. Mislim da bi moglo biti jako dobro ako uđemo u turnir kako treba.

Javnost se samo nada još jednom veličanstvenom dočeku kakav je bio onaj zagrebački, ali i onaj na Zametu.

– Daj Bože da svi opet onako feštamo – poželio je Filip Glavaš.