Teško je reći što je u predstavi »Cluedo« Sandy Rustin promašenije. Tempo? Zastoj do zastoja. Dramaturgija? Za razliku od filmskih inačica istog komada, ni trunke napetosti. Izlizanost gegova? Ili je glavni problem nemotiviranost likova, do kojih nam nije stalo jer ih ne poznajemo? Možda ipak humor naglašeno banalne kriminalističke karikaturalnosti same priče (publika se počela smijati u zadnjih petnaestak minuta dvosatne predstave – i to kad je drama počela ismijavati samu sebe, točnije apsurdnost vlastitih klišeja)? Ili ipak prenemaganje glumaca svedeno na fizičke tikove? Ili bezidejna režija, izgubljena po pitanju je li sve to skupa parodija stare društvene detektivske igre (taj se aspekt posve izgubio), ili neuspjela komedija s puno leševa (svakako) ili promašeno sjećanje na filmski thriller? Predstava se otvara filmskom špicom koja izgleda kao posveta filmu, nakon čega filmski jezik zauvijek nestaje s pozornice (zašto smo ga onda na početku uveli?). Dva sata izvedbe kao da traje dvostruko dulje. Sjediš u gledalištu i shvaćaš da su ovakve predstave razlog zašto jedan dio ljudi zaobilazi kazalište u velikom luku, a kad govori o »prevelikoj teatralnosti« zapravo misli na upravo ovo bombastično glumatanje.

Nedostižnost slapsticka

U predstavi glume Filip Detelić (pukovnik Mustard), gospođa Peacock (Ana Maras Harmander), profesor Plum (Marko Makovičić), sobarica Yvette (Ornela Vištica), batler i meštar ceremonije Wadsworth (Domagoj Ivanković), gospođica Scarlet (Tanja Smoje), gospođa White (Mia Begović), gospodin Green (Matija Šakoronja), gospodin Boddy (Dražen Čuček), kuharica (Anica Kontić) i policajac (Jakov Zovko). Naizgled, odlična ekipa. Prekaljeni umjetnici. No, u režiji Nine Kleflin, prelako pristaju na triviju. Njihovi likovi trebali bi se baviti gomilanjem ubojstava u gotičkom dvorcu negdje u SAD-u pedesetih godina prošlog stoljeća, pri čemu bi nas »slapstick« ili »batacchio« (drveni štap, ali i bilo koje oružje ubojstava) kojim se priča koristi trebao nasmijavati jer se kobni udarac svako malo »neočekivano« sruši na nekog od uzvanika. Naravno, kao u komediji dell’arte ili u starim engleskim pučkim farsama, nema tu stvarne boli ni prave smrti. Bavimo se »ljušturom« socijalnog nasilja: ucjenama, progonima, prividima, podmetanjima i lažima. No, za tu je stranu izvedbe bilo potrebno posve drukčije pristupiti predlošku. Redateljica Nina Kleflin odlučila se naglasiti »kolosalnost« ili »grandioznost« inače nadasve trivijalnih situacija, zbog čega hiperteatralnost držanja, glasa i gesti prati predstavu od prvog do posljednjeg prizora. Posljedica? Raspad ritmičke strukture predstave, kao i emocionalne uvjerljivosti prizora.

Kazalište Kerempuh

Zanimljivo je da glumci imaju velikih problema s originalno mišljenim cirkuskim i pantomimskim zadacima: možda zato što nitko s njima nije radio ni klauneriju ni mimu! Ne može se iz građanske satire, kao tipičnog žanra kazališta Kerempuh, bez ikakve pripreme skočiti u klaunsku burleksu i slapstick. Da bi slapstick (makar i kao gola tehnika) scenski uspio, ono što se događa na sceni mora biti maštovito, a ne toliko puta viđeno da ne izazva ni dizanje obrva, a kamoli smijeh. Publika se kod velikih majstora ovog žanra divi i mašti i glumačkoj virtuoznosti, u kojoj komičar može umirati i patiti na toliko nepredvidljivih načina da se čini kao da je i sama smrt na trenutak impresionirana (sjetimo se samo Chaplina ili Keatona). Kerempuhova ekipa išla je u dijametralno suprotnom smjeru: skupiti na sceni što više »drvenih«, općih mjesta, pravi repertoar kazališnih klišeja, a onda ih i odigrati što mlačnije.

Kazalište Kerempuh

Ne pomaže što se pritom pozornicom voze paravani (zidovi dvorca) plus pokoja gotička vrata ili prozori (scenografija: Stefano Katunar), ni što je glazba konstantno »prijeteća« (autor: Tomislav Babić). Komedija je jako bliska filozofiji, točnije izrazito je sklona ismijavati ljudske konvencije. A ne ih betonirati.

Hit se ne može »kopirati«

Pred sam završetak predstave, dvojica glumaca – Domagoj Ivanković i Matija Šakoronja – ipak uspijevaju iskoračiti iz dugog lanca neuspjelih »napetica« i doprijeti do publike pobunom protiv prethodno odigranog dramskog materijala, ismijavajući ga. Ivanković prepričava prethodne epizode »umiranja« u izrazito apsurdnom stilu, dok Šakoronja otkriva svoj skriveni identitet FBI-jeva agenta. Možda je čitavu predstavu trebalo graditi iz te glumačke dramaturgije svježe kritike kriminalističke farse, koju – tek na kraju predstave – pronalaze samo dvojica od čitave ekipe (inače nesumnjivo sposobnih) glumaca. Pritom nije nimalo jasno zašto uvozimo »komercijalne hitove« filma i naslove zabavljačkog teatra s kojima ne znamo kazališno baratati, a posebno ih ne znamo adaptirati za novi kontekst u kojemu igraju. A kontekst je više od pola kazališne predstave. Sigurno je, stoga, da u toj našoj maloj izvedbenoj kući po imenu hrvatsko kazalište ne valja krenuti od toga da je neki predložak zanimljiv samo zato što je negdje drugdje bio »potencijalni hit«. Nego od toga imamo li u predlošku važnu temu ili naš (kolektivni, socijalni) problem kojom se vrijedi baviti. U »Cluedu« pulsirajućeg problema oko kojeg bi se vrtilo komediografsko ismijavanje nema. Sasvim izvjesno zato nema ni relevantne predstave.