U svojoj više desetljeća dugoj literarnoj analizi društvenih kretanja u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, sjajni bosanski/hrvatski književnik Josip Mlakić došao je i do itekako zanimljive, neki će reći i provokativne, teme ratnih zločina počinjenih tijekom balkanskih krvavih zora koje su nekoliko godina svitale početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u dvjema spomenutim državama. Za pripadnike svog naroda najčešće heroji, a za druge zločinci, brojni su Srbi, Hrvati i Bošnjaci nedugo po završetku rata završavali pred međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, a najveći je dio njih i osuđen. Imena onih najozloglašenijih znana su mnogima, ali velik je broj onih za koje šira javnost ne zna. Bez obzira na to, teško je naći čovjeka koji se, čitajući i razmišljajući o njima, nije zapitao – tko su ti ljudi? Kako su i zašto radili to što su radili? Što je njih, većinu prije rata normalnih ljudi, učinilo zločincima? Mlakićev novi roman nudi jedan od mogućih odgovora.

Divljaštvo rata

Ime Mlakićevog antijunaka saznajemo već i prije prve pročitane stranice, odnosno iz naslova romana koji već naslovom, a kasnije i tekstom, korespondira s klasičnim djelom hrvatske književnosti, moćnim Krležinim romanom »Povratak Filipa Latinovicza«. No, dok se Krležin Filip kući, u Zagreb, iz Europe vraća nakon 23 godine pokušaja života umjetnika, Mlakićev se Josip u glavni grad Hrvatske vraća nakon 17 godina provedenih u nekom liverpulskom zatvoru u koji je smješten nakon što ga je sud u Haagu proglasio zapovjedno odgovornim za ratne zločine koje je u Bosni počinilo Hrvatsko vijeće obrane. O kakvim je zločinima bila riječ i nad kime su počinjeni, nećemo saznati. Umjesto obraćanja pažnje na tu priču, potencijalno najzanimljiviju prosječnom čitatelju, Mlakić će naglasak staviti na psihu i emocije čovjeka kojeg je uništila ne samo ta (najvjerojatnije potpuno nezaslužena) kazna, već i divljaštvo rata u koji je ušao ne jer je to želio, već jer drukčije i nije moglo.

Josip Filipović bio je prije rata, a i ostao po njegovom završetku, intelektualac. Profesor njemačke književnosti u predratnom razdoblju ni sanjao nije da će kroz kratke godine rata steći čin pukovnika i postati simbol otpora hrvatskog naroda prema neprijatelju čije su postrojbe prema Hrvatima počinile niz zločina, a i hrvatska je strana, očigledno, znala uzvratiti na taj način zbog čega je i Filipović, istina lažnim svjedočenjem koje on nije želio demantirati, činila isto. Filipovićev pristanak na izdržavanje kazne njegov je svojevrsni martirij, osobno prihvaćena kazna kojom, dojam je, on samom sebi »naplaćuje« za neke vlastite životne promašaje i pogreške, ponajprije krajnje nepošten odnos prema svojoj sestri Jadranki, ali i niz drugih postupaka koji su, smatra, morali biti drukčiji.

Pukovnik Filipović svojoj se obitelji, supruzi Ani, sinu Damiru i kćeri Maji, vraća nakon 17 godina zatvorske kazne i nastoji se priviknuti na život u miru, što nije ni lako, ni jednostavno, jer je on, a pomalo je toga i svjestan, uništen čovjek. On vrlo rijetko razmišlja o ratu i borbama, uopće se ne osvrće na zločine zbog kojih je osuđen, ali nastoji kratkim boravkom u rodnoj Bosni u doba Svih svetih ispraviti neke od grešaka iz osobnog života, grešaka koje ga peku i bole. Filipoviću nije nimalo drago što ga i u Hrvatskoj i u Bosni Hrvati veličaju i osobno se uopće ne osjeća herojem i najradije bi, što u niz navrata ističe, da ga nitko ne prepoznaje te da to života što mu je još preostalo proživi mirno, neprimjetno, tiho…Da se utopi u masi i, kako sam kaže, bude jedan od mnogih. Iako je o povratku sanjao godinama, sad se osjeća strancem u vlastitom stanu, a praznina i šutnja ispriječili su se između njega i supruge mu, kao i većine ostalih ljudi. Tihu mu utjehu pruža tek priroda i ribolov s novopronađenim poznanicima, ali u osnovi on sam vrlo dobro zna da je izgubljen čovjek uništene prošlosti i nikakve budućnosti.

Antiratna poruka

Stavljanjem naglaska na taj osjećaj izgubljenosti, poraza i tihog očaja, Mlakić je sjajno izgradio moćnu antiratnu poruku. Jer, čovjek koji je za većinu Hrvata heroj, o ratu i domovini uopće ne razmišlja! Pokušaj jednog novinara da s njim napravi intervju usmjeren baš na to egzaltirano domoljublje, propada nakon nekoliko rečenica, jer Filipović jednostavno ne razmišlja na taj ostrašćeno domoljubni način. Suprotno tome, on se užasava opće fraze umiranja za vlastitu domovinu pa na jednom mjestu zaključuje: »Ta isprazna fraza postojala je isključivo u glavama lunatika koji su živjeli u lažnom, bajkovitom svijetu ideja, opsjednuti praznim idealima kojima su prikrivali žalosnu mentalnu plitkost, koje su u tom pomaknutom svijetu bile izlika za sve, pa i za ratne zločine. Većina tih lunatika zasigurno nikada nije izbliza vidjela ljudsku krv i trzaje umirućih, jer bi ih to zauvijek izliječilo od sličnih uvjerenja, niti su ikada, u što je bio čvrsto uvjeren, osjetili dodir ledenih kandži straha koje sapinju um i tijelo.«

I zahvaljujući ovakvim rečenicama čitatelju postaje jasno kako je potpuno nebitno protiv koga se pukovnik Filipović borio pa se zato ni nacionalnost neprijatelja potpuno opravdano i ne spominje. Naravno, zbog karakternih odlika i stanja psihe svog lika Mlakić se u ovom romanu opredijelio ponajprije za jedno introspektivno pripovijedanje, male monologe koje Filipović vodi u svojoj svjesti, dok u stvarnosti razmjenjuje realne ali škrte i obzirnosti pune dijaloge kojima se više nastoji sakriti, no reći. Česti su, logično, i košmari koji prate njegov san i koji su najčešće vezani uz ratne muke i patnje, a pažnju jednostavno mora privući i uspješno Mlakićevo poigravanje ne samo Krležom (povremeno neke rečenice zvuče baš a la Krleža), već i sa samim sobom. Naime, pukovnik Filipović nedugo po povratku kupuje niz knjiga, a jedna od njih je i sjajan Mlakićev roman »Živi i mrtvi« koji Filipovića motivira da možda i sam krene pisati o svojim sjećanjima i nekim dijelovima života vezanima uz rat.

Iščeznuće Bosne

Uz uništenu psihu i tužan osjećaj gubitništva, ovaj roman, kao i prethodno Mlakićevo djelo, roman »Rekvijem« (2024.), nudi temu propasti, laganog iščeznuća Bosne. Naime, promatrajući na graničnom prijelazu pri ulasku u Bosnu i Hercegovinu kolone automobila koje se iz BiH slijevaju prema Hrvatskoj, dok je u suprotnom smjeru vozila malo, Mlakić piše: »Ta ga je slika rastužila: podsjetila ga je na snatrenja o izgubljenom zavičaju, iako je Bosna oduvijek bila zemlja iz koje se isključivo odlazilo. Tako je bilo oduvijek, otkad pamti. Zapitao se dokle će to potrajati. Do biološkog nestanka tog nekada žilavog svijeta, koji kontinuirano curi i nestaje? Možda će kolone vozila koje pristižu iz Hrvatske za Sve svete, ili pred Božić i Uskrs, naglo presušiti sa smrću njegove generacije. Kada se prekine kontinuitet, kada više ne bude imao tko dolaziti, jer generacijama koje dolaze, uključujući i njegovu djecu, ta zemlja predstavlja magloviti, vilinski predio koji nema nikakve veze s njima«, piše Mlakić koji je i ovim romanom potvrdio kako je riječ o jednom od ponajboljih književnika ovih prostora i naroda koji tu žive.

O autoru

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane: »Kad magle stanu«, 2002.; »Živi i mrtvi«, 2002.; »Psi i klaunovi«, 2006.; »Tragom zmijske košuljice«, 2007.; »Čuva­ri mostova«, 2007.; »Ljudi koji su sadili drveće«, 2010.; »Planet Fried­man«, 2012.; »Svježe obojeno«, 2014.; »Božji gnjev«, 2014.; »Majstorović i Margarita«, 2016.; »Bezdan«, 2016.; »Crni gavran i bijele vrane«, 2018.; »Skica u ledu«, 2018.; »Evanđelje po Barabi«, 2019.; »O zlatu, ljudima i psima«, 2020.; »Na Vrbasu tekija«, 2021.; »Druga Noina arka«, 2022.; »Izgaranje«, 2023.; zbirke priča: »Puževa kućica«, 1997.; »Odraz u vodi«, 2002.; »Obiteljska slika«, 2002. i »Ponoćno sivo«, 2004. Roman »Živi i mrtvi« donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu »Vladimir Nazor« 2014. dobio je za roman »Svježe obojeno«, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je za »Božji gnjev« 2014. i za »Crni gavran i bijele vrane« 2018. Za roman »Skica u ledu« dobio je Nagradu »Mirko Kovač« 2018. te Nagradu »Fra Martin Nedić« 2019. godine. Film Kristijana Milića »Božji gnjev«, snimljen prema istoimenom romanu, premijerno je prikazan 2024. na Pulskom filmskom festivalu.

Izdavač o romanu

»’Povratak Josipa Filipovića’ još je jedna moćna antiratna priča Josipa Mlakića, suvereno ispripovijedana, s mnoštvom književnih i izvanknjiževnih referenci, blaga humora i spora ritma. ‘Povratak Josipa Filipovića’ roman je o ljudskoj sudbini, o čovjeku koji je za ideale možda uništio svoj život, o ljudima koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja vraćaju u sredine koje nisu više onakve kakve su bile. Veličanstven roman koji pokazuje da su sve velike ideje obmana, a onima koji su u njih vjerovali ostaju samo mali uništeni životi, koje samo uz ljubav i podršku najbližih mogu iznova zakrpati.«