Nakon odluke Ustavnog suda o ukidanju ključnih dijelova Zakona o osobnoj asistenciji, Vlada je najavila da će tu odluku »pažljivo analizirati«, a pravobranitelj za osobe s invaliditetom i Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH) izrazili su bojazan da bi ona mogla dodatno smanjiti dostupnost osobnih asistenata. Odluku Ustavnog suda ne može se preispitivati, već jedino provesti, a na državi je da osigura ono što je osobama s invaliditetom potrebno, podsjetili su jučer iz Udruge Sjena.

– Ako u Vladi postoji zabrinutost, ona bi trebala biti usmjerena na činjenicu da je godinama diskriminiran velik broj osoba s invaliditetom, i to temeljem zakona koji je jednoglasnom odlukom Ustavnog suda proglašen neustavnim, poručuju iz udruge, ističući kako osobe s invaliditetom nisu skupina čija se prava mogu odgađati ili uvjetovati kapacitetima sustava.

Minimalna primanja

Kapaciteti sustava danas su nedostatni, s lošim izgledima za napredak. Država se, naime, nije pobrinula da riješi status osobnih asistenata te ona počiva na nevladinom sektoru. Osobni asistenti od 2023. bezuspješno traže povećanje satnice, nemaju kvalitetnu komunikaciju s resornim ministarstvom, a zbog činjenice da rade za minimalac napuštaju sustav u potrazi za bolje plaćenim poslovima. Osobnih asistenata već sada nedostaje, a bez hitnih promjena u financiranju i radnim uvjetima, upozoravaju sindikalni predstavnici, sustav bi se mogao naći pred kolapsom.

– U Hrvatskoj je 99 posto osobnih asistenata zaposleno preko udruga, koje su nositelji i organizatori ove socijalne usluge. Država je, iako je riječ o zakonskom pravu, provedbu prepustila njima. Cijenu satnice odredila je na 11 eura bruto, a ta se cijena nije mijenjala već dvije godine, unatoč rastu minimalne plaće i inflaciji. Iz tih 11 eura pokrivaju se bruto plaća, doprinosi, bolovanja, godišnji odmori, putni troškovi, hladni pogon udruga, a asistenti za puno radno vrijeme primaju minimalac, navodi Jakov Kolak, tajnik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) koji zastupa interese osobnih asistenata.

– Minimalna plaća rasla je već treći put zaredom, a cijena sata koju država plaća ostala je ista. Prostor za poboljšanje radnih uvjeta praktički je nestao, upozorava.

Osobni asistenti koji rade puno radno vrijeme danas u pravilu primaju oko 800 eura neto, odnosno do 900 eura s dodacima i putnim troškovima. Riječ je o minimalnim primanjima u sustavu koji zahtijeva visoku razinu odgovornosti, fizičkog rada i emocionalnog angažmana, vele u sindikatu. Godišnji odmor najčešće im traje 20 dana, a božićnice i drugi dodaci ovise o financijskim mogućnostima pojedine udruge. Posebno težak položaj imaju asistenti koji rade nepuno radno vrijeme.

– To je posao bez kojeg mnogi korisnici ne bi mogli funkcionirati, a osobne se asistente ne tretira kao sastavni dio sustava socijalne skrbi, upozorava Kolak.

U profesiji dominiraju žene srednje i starije dobi, različitih obrazovnih profila. Mnoge od njih oslanjaju se i na suprugovu plaću, dok je za samohrane roditelje preživljavanje s tom plaćom gotovo nemoguće. Analizirajući podatke iz Mreže usluge osobne asistencije, donesene krajem 2023., i registra pružatelja socijalnih usluga, u RIS-u su došli do zabrinjavajućih pokazatelja da je u nekim županijama danas pokriveno manje od 50 posto propisanih sati asistencije. Unatoč tome, mreža i cijena usluge nikada nisu revidirane, iako su se potrebe korisnika u međuvremenu povećale, a troškovi života znatno porasli.

– Ako se pravo na osobnu asistenciju dodatno proširi, stvarno ne znamo tko će te poslove raditi. U ovim uvjetima teško je očekivati da će se pronaći još tisuće novih radnika, upozoravaju iz sindikata.

“Ne postojimo”

Potvrđuje to i svjedočanstvo 57-godišnje osobne asistentice iz Osijeka, koja taj posao radi već 15 godina, a za osmosatno radno vrijeme prima 814 eura neto.

– Mi nismo ni njegovatelji, ni gerontoslužba. Jednostavno – ne postojimo. Mi smo rupa u sustavu, kaže sugovornica, koja je prije rada u osobnoj asistenciji godinama bila zaposlena u zdravstvu.

Osobna asistencija, iako iznimno zahtjevna, nema jasno definiran profesionalni status. Ne postoji precizno određen opis poslova, što asistentima dodatno otežava rad na terenu.

– Kada dođete u kuću korisnika, oni ne znaju što je naš posao, ali znaju koje su njihove potrebe. A kako ništa nije jasno definirano, često radite i ono što vam formalno ne pripada, objašnjava.

Novi zakon omogućio je dijelu korisnika osobnu asistenciju u trajanju od osam sati dnevno, što je poboljšalo njihovu kvalitetu života. No za asistente se, osim povećanja opsega rada, malo toga promijenilo.

– To je posao koji je strašno podcijenjen i potplaćen. Radimo za minimalac, a uvjeti rada ovise o tome u kakvu kuću dođete i kakve su potrebe korisnika, kaže.

Trenutačno radi s jednom korisnicom osam sati dnevno, dok je ranije imala dvoje korisnika po četiri sata. Ni tada, ističe, njezin se posao nije tretirao kao terenski rad.

– Ako živite u Osijeku i morate s jednog kraja grada na drugi, to je vaše slobodno vrijeme. Nitko vam ne plaća put ni vrijeme provedeno u prijevozu. Jeli smo u tramvaju, nismo ručali godinama, ističe.

U osobnu asistenciju došla je nakon zdravstvenih problema i operacije, a povratak u zdravstveni sustav, kaže, bio je gotovo nemoguć.

– Osobna asistencija je negdje između zdravstva i socijalne skrbi – formalno pod socijalom, ali u praksi mi radimo njegu, svjedoči. Posao uključuje pomoć pri osobnoj higijeni, presvlačenju, hranjenju i kretanju korisnika – dakle, poslove koji zahtijevaju znanje, snagu i veliku razinu povjerenja. Na pitanje može li se preživjeti s plaćom od oko 800 eura, odgovor je jasan.

– Naravno da ne može. Ako si sam i nemaš nikoga tko ti pomaže, to je preživljavanje, kaže.