Svjetlana Hribar / Foto Marko Gracin
Svjetlana Hribar vješto spaja misli i promišljanja s dokumentarnim detaljima o njezinom odgoju, ljubavnim vezama i prijateljstvima, kao i umjetničkim uspjesima i borbama
povezane vijesti
Stolica više tražila se večeras u Palači šećera gdje je po prvi puta predstavljena knjiga “Život i po – Jagoda Buić – privatno i javno” autorice Svjetlane Hribar.
Riječ je o originalnoj biografiji temeljenoj na osobnim sjećanjima i izjavama jedne od najvećih vizualnih umjetnica ovih prostora, Jagode Buić, a u kojoj autorica vješto spaja misli i promišljanja s dokumentarnim detaljima o njezinom odgoju, ljubavnim vezama i prijateljstvima, kao i umjetničkim uspjesima i borbama.
Dogovorile se za pet minuta
Kako je Hribar uvodno kazala, Buić je upoznala na zadatku, dok je kao novinarka radila u ovom listu.
– Ona je bila toliko šarmantna i toliko jednostavna, a istovremeno impresivna, da sam već nakon prvih rečenica shvatila da pred sobom imam izvanrednu osobu.
Ta večer nam je protekla u prekrasnom druženju, smijehu, kao da se poznajemo cijeli život. I kada sam nakon dva sata odlazila, pitala sam je: „A jeste li vi već razmišljali da netko napiše vašu biografiju?“
Ona je rekla: „Nudi mi se jedna prijateljica iz Kanade.“ Ja kažem: „Kanađanka – to ne može biti dobro, ne razumije jezik, vaš lirski duh.“ Onda je rekla: „A biste li vi?“ Ja sam pristala, i tako smo se dogovorile za pet minuta – prepričala je Hribar.

Upoznale su se 2006. godine, a godinu nakon ozbiljno započele raditi te završile svega par mjeseci prije Jagodine smrti 2022. godine.
Hribar je za to vrijeme vodila dnevnik njihovih susreta, zapisivala vlastite dojmove, a u knjizi postoje i dvije linije, jedna je Jagodina priča, a druga autoričina zapažanja.
Tu su i fusnote koje kratkom biografijom nastoje mlađoj publici ili publici izvan kulturno-umjetničkih krugova približiti ljude s kojima se Jagoda družila, poput Ranka Marinkovića, Jure Kaštelana i drugih.
Hribar je s publikom na promociji podijelila i dobar dio Jagodina života, ponajviše obiteljske povijesti i umjetničkog puta. Kako je ispričala, obitelj Jagode Buić pripadala je višoj građanskoj klasi.
Otac je bio pravnik po profesiji, gradonačelnik Splita, ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije i ban Primorske banovine. Majka Vjekoslava rodila je troje djece, no jedan je sin umro s dvije godine, tako da su odrastali Jagodin stariji brat Đorđe i ona, uz francuske i njemačke guvernante.
Kazalište velika ljubav
Đorđe je učio engleski, Jagoda je išla na klavir i balet. Živjeli su građanskim životom: roditelji su išli na plesove, igrali bridge i tenis, sve to između dva rata.
– Tvrdila bih da je Split u to vrijeme bio ravan Parizu, Rimu ili Beču, pratio je svjetske tokove, no Drugi svjetski rat to prekida. Buićevi nisu vjerovali da će doći do totalne katastrofe: podjela, odlasci, pogibije. No roditeljima je bilo najvažnije da sin ne ode ni u jednu vojsku.
Nakon pada Italije otac i sin odlaze partizanskim kanalima na Vis, a potom u Bari. Tamo je sin upisao medicinu, a otac je radio kao prevoditelj. Na jednom putovanju stradali su u prometnoj nesreći i poginuo je Đorđe – ispričala je Hribar.

Jagoda s majkom odlazi u Dubrovnik, a potom u Zagreb na studij, što Hribar ističe kao ključno razdoblje za njezin profesionalni i emocionalni razvoj.
Okupljala se oko ljudi koji su zagovarali apstraktnu umjetnost i totalni dizajn, a osnivanje ateljea na Kaptolu postalo je središte okupljanja zagrebačkih intelektualaca, arhitekata, kazalištaraca.
Kako je kazala Hribar, Buić je svoj umjetnički put počela vrlo rano, još i prije fakulteta, radom na scenografiji na Splitskom ljetu, a potom i u Zagrebu tijekom studija na Akademiji, sve za vrijeme procvata vizualne i kazališne umjetnosti kod nas.
– Kazalište je bilo njezina velika ljubav. Uvijek je tvrdila da ne radi kostime, nego likove i karaktere. Radila je u Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, s brojnim redateljima, uvijek temeljito istraživala povijesni kontekst i prostor…
Tapiserije nastaju kao odgovor na ograničenja tadašnje umjetnosti. Prve tapiserije izrađivala je na Kaptolu, a kasnije u selima u Pešteri i Sandžaku, s lokalnim ženama koje su tkale prema njezinim skicama. Tako je nastao cijeli jedan opus koji je ostao trajno obilježje njezina rada – zaključila je autorica