Foto Ana Križanec
Svid je, poput nekog neobičnog medijskog fenomena, gotovo 14 godina uspio biti riječki Monty Payton u eteru"
povezane vijesti
Baš kao nekad – more organizirane improvizacije, rijeka nostalgije, brdo smijeha i iz ropotarnice (bolje) prošlosti izvučeni jinglovi. Sve to i puno više napunilo je dobrom vibrom riječki Palach na dan kad se slavio – Svidovdan iliti ga dan kad bi Svid, da je preživio, slavio 30. rođendan.
A u Palachu – čovjek na čovjeku. Uglavnom znana lica s riječkih ulica, ljudi koji su na Svidu i uz Svid odrasili. Druženje zamišljeno kao radijska emisija, i to baš jedna od onih Svidovskih, u “dubini duše” strukturirana, na van malo manje, čije su kormilo preuzeli jedan starosvidovac, Dražen Zima, i jedna svidovska beba, Lena Stoiljković, danas prepoznatljivi glasovi Radija Rijeke. Na početku su, baš kao što i dolikuje jednom rođendanskom druženju, Zima i Lena prošli kroz sve bitne datume, od osnutka 5. prosinca 1995. sve do kraja koji se dogodio 2009. Vodili su nas Zima i Lena kolektivniom sjećanjima jedne od najšašavijih, najprogresivnijih, najotkačenijih frekvencija, ali i anegdotama koje su poznate samo onima koji su na tom radiju “ostavili mladost”. Naravno sve začinjeno jinglovima, onim svidovskim jinglovima koji se nikad prije, a ni nikad kasnije neće dogoditi u domaćem eteru, ponekad politički nekorekteni, najčešće beskrajno duhoviti, nerijetko duži od uobičajene duljine klasičnih radijskih jinglova, uvijek originalni. Birao ih je Zoran Medved i gotovo uvijek pogađao u – sridu.
Pridružili su se Zimi i Leni i Ivan Šarar i Voljen Korić, oni koji su i pokrenuli priču o okupljanju svidovaca. Šarar će još jednom ponoviti da Svid nikada nije bio pretjerano uspješan, uvijek u neskladu između komercijalnih želja vlasnika i potpuno drugačijih programskih odluka kolektiva, taj je radio bio savršena preslika kaotičnog poslijeratnog vremena. Voljen će reći da je na radio došao jako mlad. Lea Stoiljković Medved ispričat će anegdotu “kad je umro predsjednik”. O Svidu su pričale i Iva Ribarić, Gordana Brkić Žagar i Pjer Orlić, a iz pozicije slušatelja novinarka Vedrana Simičević, redatelj Igor Bezinović i glazbenica, inženjerka zvuka i aktivistica Ana Jurčić. Simičević će reći da je Svid zapravo Rijeka, Bezinović će se sjetiti kviza Predator (u kojem nikad nije pobjedio), a Jurčić kako ga je počela slušati kao klinka, s 12 godina jer je patila od nesanice.
O Svidu se pričalo i na stejđu, i ispred njega, smijalo na anegdote i razmišljalo što bi bilo da je Svid poživio. Da je poživio? Tko zna, možda bi s vremenom taj simpatični kaos dobio strukturu, a svidovci redovita i ozbiljna primanja, možda bi komercijalne želje vlasnika prevagnule, možda bi… Nije ni važno jer baš kao što će u tekstu posvećenom Svidu naslovljenom “Do slušanja, Zaljeve!” napisati Vedrana Simičević: “U doba beskrupuloznog kapitalizma i siromašnog hrvatskog medijskog prostora, Svid je, poput nekog neobičnog medijskog fenomena, gotovo 14 godina uspio biti riječki Monty Payton u eteru”.
I da, bilo je super – 98,4% svidovski super.
