Ponedjeljkom, zimi, ulice su puste u koliko god velikom našem gradu živjeli. Ako uz to ponedjeljak pada dan nakon što se marširalo protiv fašizma i samo koji sat nakon što se sva sila kojekakvog svijeta odvažila nabaciti blatom na ljude iz marša podijelivši pri tom lakonski svijet na normalne i nenormalne, ulice su izgledale i praznije nego li su zapravo bile. Natjerati se na išta bilo je teško, ali samo je jedan valjan odgovor na pitanje hoćemo li čekati neki slijedeći život ili ćemo iskoristiti ovaj. Ne iskoristimo li ga sami potrošit će ga za nas drugi.

U Studiju EXIT premijera kazališne predstave “Viking slabog zdravlja”. Prostor je malen, intiman štono bi se reklo, glumci su publici na dohvat ruke taman da Petar Atanasoski, a on je glavni glumac, srdačno dočekuje gotovo svakog ponaosob. Judita Franković Brdar, glavna glumica, za to vrijeme sjedi na stolcu okrenuta k zidu taman da se ne vidi što radi, diše li uopće, jesu li joj oči zatvorene ili ne. Premijere kazališnih predstava dade se usporediti recimo s finalom nekog Svjetskog prvenstva, valja se koncentrirati za meč koji samo što nije. A kad publika sjedne na svoja mjesta kreće vatromet po scenarističkom i redateljskom taktu Vlatke Vorkapić.

Petar Atanasoski i Judita Franković Brdar

On, Jasenko Bukva, nedovršeni je student indologije, povijesti, novinarstva, bivši copywriter, autor jedne zbirke poezije naslova “Pabirci i rbine”, maštovit muljator i manipulator koji ispreda priče za svaku žrtvu, odnosno klijenta, ponaosob. On “rješava” klijentove probleme tražeći probleme koje su imali u njihovim prošlim reinkarnacijama. “Ako Vam sve ide naopako i vrtite se u krug, nazovite!”, poručuje Bukvin oglasni letak zalijepljen za stup javne rasvjete. Tko bi tome odolio.

Ona, Ljerka Špalj, porezna referentica za stranke od slova M do slova Ž, jednostavno ne može shvatiti kako i nakon petnaest godina rada svakodnevno mora odgovarati na pitanja tipa: “A ja sam kod Vas?” koje postavljaju ljudi s početnim slovom prezimena K, L ili LJ. Abeceda nije jača strana njezinih stranaka. Posao – ukalupljen, zdravlje – dobro, a ljubav – pozitivna nula. Pa je došla Jasenku da joj riješi ovaj život čeprkajući po prošlima. Tko bi Ljerki odolio.

Svi smo mi Ljerka Špalj. Mi dok se vozimo tramvajem i mjerkamo mladost koja se starijima ne ustaje s mjesta, mi dok se mučimo s novim cipelama koje treba razgaziti da bi valjale, mi dok gledamo klince što se rugaju Nepalcima s velikim torbama za dostavu na leđima, mi dok nas zaobilaze unapređenja na poslu jer ime neki tajanstveni ključ po kojem se napreduje, mi dok žudimo za nekim tko će nas znati nasmijati da zaštucamo od smijeha i tko se neće šaliti samo na naš račun.

Tvrd je orah Ljerka Špalj. Meka duša je Jasenko Bukva kojem su i puževi uspjeli pobjeći, makar je ta poduzetnička ideja obećavala čudesa. Pa lete njih dvoje kojekuda kroz povijest, svoju i našu, ne bi li dohvatili ovaj život sad. Rade to glumački srčano, Judita Franković Brdar posebice ne štedeći se ni na koji način onako krajnje uvjerljiva i kad te tjera na smijeh i kad te tjera da se zamisliš. Jedan tren se učini da gledaš bogom danu glumicu za neku pametnu komediju, a drugi tren evo ti monologa u kome priča o svojoj bivšoj vezi taman tako da se želudac stegne dok se misliš ne griješiš li i sam katkad poput tog njenog očajnog bivšeg. Tvrd je orah Ljerka Špalj i da je onaj portafon na vratima Studija zazvonio ničim izazvan i mimo scenarija još koji put, prekinula bi ona garant sve, digla se sa stolca i prerezala mu dojednu žicu što ga strujom napaja, pa nastavila dalje kroz predstavu, kroz život. Ljerka Špalj zaslužuje sreću, kakvu takvu.

Vlatka Vorkapić uistinu je, kako to piše u najavnom materijalu, napravila predstavu koja je istovremeno intimna i angažirana, čvrsto protkana aktualnom svakodnevicom. I Vlatka Vorkapić i Judita Franković Brdar i opet su pokazale da savršeno surađuju,bilo da rade na filmu, bilo da su u kazalištu. A ja li to i antiromantična komedija, bome je za diskusiju.

“Hoćemo li čekati neki slijedeći život ili ćemo iskoristiti ovaj”, pitanje je.

– Sat i pol, a ja nijednom nisam pomislila na vrijeme, na svijet van kazališta – kazuje nakon predstave jedna od od gledateljica.

Zna teatar tako.