Dualizam krajolika

Suprotstavljenost minimalizma složenim kolorističkim prepletima. Bili smo na izložbi Emine Nimanbegović

Ervin Pavleković

Foto Nikola Blagojević

Foto Nikola Blagojević

Izložba »Dualizam krajolika« Emine Nimanbegović okuplja vizualno prijemčive monokromne i kolorističke slikarske prizore



Između minimalizma i raskoši, između strukture i pokreta, dva lica krajolika – jedno asketsko, reduciranije i monokromno, drugo puno boje, ritma i titrave vitalnosti – u radovima crnogorske akademske umjetnice Emine Nimanbegović okupljenim izložbom »Dualizam krajolika« u Galeriji »Montenegrina« tvore jedinstvenu i prijemčivu vizualnu cjelinu u kojoj se različitosti ne suprotstavljaju, već nadopunjuju te odišu meditativnošću i emotivnošću.


Nedavno otvorena izložba mlade crnogorske akademske umjetnice Emine Nimanbegović, govori kustosica izložbe mr. sc. Jasna Rodin, okuplja slikarske radove podijeljene u dvije tematsko-estetske cjeline, s jedne strane monokromne prizore, a s druge kolorističke prizore. Monokromni su prizori »crno-bijelih suprotnosti, vrlo jasnih i izražajnih oblika«.


Foto Nikola Blagojević


– U njima se umjetnica fokusira na strukturu, na ritam, naglašavajući dominantne, kolažirane i zbijene površine. Putem iskidanog bijelog platna gradi vizualnost koja podsjeća na urbane strukture mediteranskih gradova: kuće, gradine, zidove i kamen. Ostavljeni končani elementi strukture poput linija stvaraju crtež, pojačavajući dojam krhkosti materijala, stvarajući nježnost nedovršenih i rasparanih rubova. Slojevitost površina izmjenjuje se te nas poput prozora i vrata uvodi u svoju dubinu, tamnu i tajnovitu, nepropusnu svijetlu. Taj zagušeni mračni prostor ističe bjelinu tkanja, njegove nabore i strukturu, epidermu bogatu od niti, čineći da zaboravimo njegovu osnovnu funkciju. Jednako kao i potezi, boje tkanine postaju metafore prostora, simboli prolaznosti i preobražaja, ističe kustosica te dodaje kako su »minimalističke naznake dovoljne za asocijativnost i pretvaranje apstraktnih oblika u naslućenu realnost«.


Foto Nikola Blagojević


Tragovi nemira




Potpuna su suprotnost tim monokromnim prizorima oni radovi koji, pojašnjava, »odišu raskošnom kolorističkom energijom«, u kojima se »otvaraju svijetli, titravi i ekspresivni tonovi; vatreno narančasti, žuti, poletno zeleni i ružičasti koji prizivaju krajolike morskih predjela«.


– Dio prikazane prirode poput valova se mijenja i teče u kovitlacu nesputane geste, dok se sadržaj poput površine mora rastapa nošen pokretom, prepun energije različitih silnica i slojevitih tragova nemira. Prepoznatljivost motiva podređena je ritmu poteza i dinamici boja. Daleke pučine, obale i brodovi koji plove postaju simboli slobode, susreta i neprekidnog pulsa života. Ovi radovi emotivni su odraz svjetlosti i topline, sušta suprotnost monokromnoj suzdržanosti prijašnjih struktura, kaže Rodin.


»Sveobuhvatna pojavnost cjelokupne izložbe«, dodaje, »predstavlja dijalog spajajući različitosti mora i zemlje, suprotstavljajući jednostavnost minimalizma složenim kolorističkim prepletima«.


Foto Nikola Blagojević


– Iako različiti, oni tvore jedinstvo, spajajući suptilnost i snagu, tamu sa svjetlošću čineći realnosti i osjećaje apstraktnog svijeta. Taj snažan kontrast čini srž ove izložbe, koja se stoga može doživjeti poput plovidbe ili putovanja u zamišljeni svijet umjetnosti, ilustrira Rodin.


Opus »Arcanum«, govori autorica, nastao je kao prirodan nastavak njezinih prethodnih ciklusa, ali i »kao svojevrsni preokret u načinu pristupa površini slike, materijalu, pa i samoj ideji stvaranja«.


– U ovome ciklusu željela sam se pomaknuti dalje od onoga što mi je već bilo poznato i komforno, tako da istražim više slojeva dinamike, boje i teksture. Koristila sam kombiniranu tehniku i kolaž, jer upravo ta sloboda spajanja materijala i pristupa omogućuje da radovi nastaju organski te da gradim slojeve koji se međusobno nadopunjuju — od jakih kolorističkih polja do sitnih, gotovo crtežnih intervencija, ističe Nimanbegović.


Prisutna energija


»Prisustvo kolaža, najčešće u obliku tankih konaca, materijala ili dodatnih slojeva koji prekidaju površinu«, priča autorica, za nju je posebno važno.


– Konac se pojavljuje kao linija koja nije naslikana, već fizički postavljena. Konac za mene simbolizira trag, putanju, misao u pokretu. U cijelom je opusu prisutna ideja unutrašnjih prostora. Ne prikazujem konkretna mjesta, ali stvaram ambijente koji mogu podsjećati na nešto prepoznatljivo. Važno mi je da svaki rad ima svoj karakter i energiju, da promatrač može osjetiti dubinu ili kretanje čak i kada nema figurativnog motiva, pojašnjava.


U okviru ovog opusa autorica napominje kako je izdvojila »tri grupe radova koje na prvi pogled djeluju različito, ali u suštini nastaju iz istog procesa i međusobno se nadopunjuju« te u konačnici čine – »Arcanum«.


– Prvu grupu čine radovi u boji – snažni, ekspresivni i otvoreni, u kojima boja gotovo sama određuje ritam i pravac. Drugu grupu predstavljaju crno-bijele kompozicije, koje nastaju iz potrebe da oblik pročistim i ogolim do njegove osnovne strukture, bez oslanjanja na emotivni intenzitet kolorita. Treću grupu čine radovi u kojima je kolaž ključni gradivni element, bilo kroz konac, teksturu ili dodatni sloj materijala koji unosi fizičku dinamiku u samu površinu slike. Jedan je eksplozivan i fluidan, drugi suzdržan i strukturno jasan, a treći slojevit i konstruktivan. Kolaž je element koji ih povezuje, bilo kao fizički materijal, bilo kao način razmišljanja o slici – umetanje, prekidanje, ponovno spajanje. Na kraju, cijeli opus za mene predstavlja istraživanje ravnoteže između emocije i strukture, boje i tišine, spontanosti i kontrole, zaključuje Nimanbegović.