RIJEKA Hrvatska ženska rukometna reprezentacija očekivano je detronizirana u podrum svjetskog rukometa, igranje u President cupu za plasman od 25. do 32. mjesta sa »zvučnim imenima« kalibra Urugvaja, Paragvaja i Irana je umjesto izazova izborniku Ivici Obrvanu i njegovim igračicama kao kazna dok svi skupa čekaju završetak natjecanja koje je za njih, umjesto sportske fešte, rukometna »Svečana večera u pogrebnom poduzeću«. O rekvijemu s Japankama pričat će se vrlo kratko, kao i svaku otužnu glazbu svatko je u nas želi čim prije zaboraviti.

Razglabanje o tome zbog ega je ekipa, koja je bila kompetitivna cijelo prvo poluvrijeme, a onda odjednom upala u crnu rupu i zbog čega izbornik nije našao odgovor na očajnički suparnički potez, napadanje »sedam na šest«, jest obično mlaćenje prazne slame kada čovjek pomisli na tolike bjelodane činjenice koje su i prije Svjetskog prvenstva najavljivale da će Hrvatska potonuti točnije od bilo koje meteoroške prognoze fronte ciklone na Sjeverni Jadran.

Pozivnica

Hrvatice su, naime, došle u Nizozemsku na »đemdoti karticu«, ekipa koja je dobila pozivnicu za nastup na Svjetskom prvenstvu je jednostavno odigrala s tim pedigreom. Igrati s kvalitetnim suparnicama u stilu »što voda donese« je za požešku Riječanku, iskusnu Dejanu Milosavljević i njezine mlađe prijateljice bila utrka u kojoj na duži rok jednostavno nisu mogle držati ritam. Bilo je tako u visokom porazu s Rumunjkama, tako i u utakmici s Japankama, aktualnim azijskim prvakinjama.

O utakmici s Danskom, koja se naosvajala tolikih medalja, i ne treba trošiti previše riječi premda je Hrvatska, dok je imala sape, pokazala da skandinavske konkurentkinje nisu baš tolike veličine u odnosu na našu selekciju, koja je, uza sve nedaće koje prate našu selekciju, doputovala u Nizozemsku skoro pa i bez cijele prve sedmorke.

Igranje bez ozlijeđene kapetanice iz Novog Vinodolskog Katarine Ježić, Rabljanke Ane Debelić, koja se oprostila od nacionalne selekcije, druge kružne igračice Mije Brkić, desne vanjske pucačice Klare Birtić, desnog krila Josipe Mamić kao i mlade Kale Kosovac uzdrmalo bi temelje mnogo jačih ekipa od one hrvatske, koja je klimavih nogu kada igra u najjačem sastavu.

Spominjanje temelja podizanih na trusnom području, kakav već jest navodni hrvatski vrhunski sport, kaže u biti sve. Mala nacija za velike uspjehe stalno želi težiti glad medaljama, a nikoga briga nije da za to treba jako puno materijalnih ulaganja, entuzijazma na tone i truda, naravno sve začinjeno znanjem rukometa. Ispada da već godinama jednostavno ima sve manje tih nužnih sastojaka i samim moguće je jedino servirati nešto bez okusa i mirisa kakav je ovaj nastup Hrvatske koja kao da je doplutala u rotterdamsku luku.

Siva svakodnevica

Ovaj nastup samo potvrđuje već višegodišnju bolnu činjenicu kako je u nas ženski rukomet nužno zlo hrvatskog sporta s obzirom u kakvim uvjetima djeluje, još je dobro i da postoji. Europski podvizi Podravke i Lokomotive, uostalom i Zameta iz dana slavne reprezentativke Rade Ciganović i prijateljica, te raznih drugih klubova su sve davnije uspomene.

Spomenimo usput i da jedan Osijek životari, na sličnim razinama je splitski rukomet, rasadište tolikih sjajnih igračica, Trešnjevka se zeleni u Drugoj ligi, a uostalom u brojnim prvoligašima vodstvu je veća briga kako održati klub na životu nego osvajanje bodova. »Pamtim samo sretne dane«, mogu zakantati oni najstariji naši ljubitelji rukometa dok ovi mlađi žive ovu sivu svakodnevnicu u kojoj se samo okorjeli optimisti nadaju da će ulaganje u sport konačno umjesto parole postati stvarnost. Do tada će rezultati biti samo izuzetak od pravila, slučajnosti koje se događaju rijetko ili nikada.