Anita Ladišić je, kako se sama predstavlja, Ličanka s riječkom adresom, edukatorica i kreativka, zaljubljenica u rukotvorine i tekstilnu umjetnost. Profesorica je engleskog jezika i sociologije, a trenutno i studentica na specijalističkom studiju Supervizije psihosocijalnog rada. 

Uz stalan posao u odgoju i obrazovanju, vodi obrt REDI, njen prostor za kreativno stvaralaštvo. Hekla nakit, kragnice, izrađuje ukrasne i uporabne predmete, i spašavam stari tekstil od zaborava. 

Upravo su nas zato na jednom od riječkih sajmova kreativaca u mnoštvu izlagača privukli baš njezini radovi poput šarmantnih ogrlica za “vunoljupke”, jesen u brošu s detaljem vjeverice i neizostavni nakit od bundevica kao glavni jesenski modni dodatak.

Njezina priča započinje u Lici gdje je uz, kako ističe, vješte i vrijedne žene iz obitelji i susjedstva, bila stalno okružena ručnim radom. 

Od šivanja i vezenja, preko prerade vune, heklanja, pletenja, i tkanja, znati raditi s rukama je bila njezina svakodnevica pa je u ranom djetinjstvu naučila šivati i uživala izrađivati odjeću za lutke. 

Kragnica

Prabake su bile kraljice upcyclinga tekstila

“Bake su me naučile da se tekstil i vuna ne bacaju, nego da postoji puno kreativnih načina kako ih ponovno iskoristiti.

 Naša iznošena odjeća umjesto da završi u smeću bi bila pretvorena u tkane ličke tepihe tzv. krpare, a vuneni džemper koji se više ne nosi bi se ‘oparao’ i od te vunice bi se splelo nešto novo, npr. zimski grijači za noge tj. štucne. 

Moje bake i prabake su bile kraljice upcyclinga tekstila, a da vjerojatno nikad nisu ni čule za taj termin. U srednjoj školi sam obožavala plesti i tada su nastali moji prvi vuneni šalovi i jednostavne torbe”, otkriva Anita.

Dio 2012. godine provela je u Italiji volontirajući u mjestu Casale Monferrato gdje je imala priliku upoznati voditeljicu second hand dućana koja joj je pokazala kako od starog tekstila izrađivati cvjetne brošiće.

Tada se zaljubila u upcycling, tj. prenamjenu tekstila. Negdje u to vrijeme je naučila šivati na mašinu i tada su nastali njezini prvi zero waste proizvodi koje je poklanjala prijateljicama i obitelji.

Božićni ukras

A što stvarati, pitanje je sad…

Preseljenjem iz Like u Rijeku započinje drugi dio njezine priče, a prva stanica je bio Startup inkubator Rijeka. “Moja prva biznis ideja je bila izrada zero waste tekstilnih igračaka koje sam nazvala Okouško Runolist i prijatelji. 

Kasnije sam ideju razvijala i u programima Step Ri znanstveno-tehnologijskog parka Sveučilišta u Rijeci, kada sam se zaljubila u izradu dekorativnih jastučnica.

Tada sam pokrenula društvene mreže brenda i krenula objavljivati upcycling proizvode te polako graditi zajednicu ljudi koji vole ovakve kreacije”, otkriva.

Priznaje da ju je najviše mučilo kako naći svoju nišu i što točno želi izrađivati: igračke, jastučnice, ukrasne predmete, nakit, torbe, jastučiće za prstenje za vjenčanja? Pošto je jako znatiželjna i stalno isprobava nešto novo, nije se mogla odlučiti. 

“Moj ‘aha trenutak’ se dogodio u Španjolskoj, tijekom The Break Fellowshipa, kad mi je mentorica savjetovala da krenem i radim sve što me veseli, jer tek kada krenem prodavati ću vidjeti što zaista ima svoje kupce.

Tako sam i napravila i otvorila obrt na svoj rođendan, u lipnju 2024. godine”, kaže Anita.

Flo

Upcycling i održivost

Nekih godinu i pol od pokretanja obrta, i sama vidi pomak u odnosu na inicijalnu ideju. Od dekorativnih jastučnica se više okrenula prema izradi nakita, a umjesto šivanja, trenutno najviše hekla. 

“Upcycling i održivost su i dalje dio priče, ali sada koristim tekstil za izradu broševa i naušnica, a šivaća mašina je već neko vrijeme pospremljena u kutiju jer se umjesto nje svaki dan družim s kukicama za heklanje.

Iako razumijem da je lakše kada netko razvija posao u jednoj niši i radi samo npr. nakit, dala sam sebi dozvolu igrati se, istraživati i prelaziti granice.

I vidim da moja zajednica pratitelja na to dobro reagira”, komentira.

Anita inspiraciju često crpi iz prirode, tradicije i djetinjstva, ali i iz posebnog kutka same sebe.

“Pošto živim u gradu u kojem često pada kiša, jesensku kolekciju nakita sam nazvala KAP i napravila naušnice koje su stilizirana kišna kap.

Volim heklati voće, cvijeće, sve ono što moje oko vidi u prirodi.

Stvaram i prigodne proizvode vezane uz godišnja doba ili blagdane. Djetinjstvo i tradicija, sve ono što me je okruživalo kada sam bila mala, ima posebno mjesto u mom stvaralaštvu”, otkriva Anita.

Naušnice

Naušnice inspirirane mjesecom

Ljetos je zahvaljujući Udruženju obrtnika Rijeka dobila priliku po prvi put sudjelovati na modnoj manifestaciji Riječke stepenice. Razmišljajući kako predstaviti svoj rad, sinulo joj je da želi heklati kragnicu po uzoru na one koje su kao curice nosile na rođendanima. 

“Bez obzira na to odakle mi dolazi inspiracija, ono najvažnije je da to što stvaram meni donosi radost. To je moja nit vodilja i znak da sam na dobrom putu”, kaže. 

Obožava proces stvaranja i promišljanja o tome kako nešto što vidi u svojoj glavi ili svijetu oko sebe, pretvarajući to u opipljivi proizvod.

Ponekad o nekoj ideji razmišlja mjesecima pa potom isprobava, počinje i odustaje, prije nego se pojavi jasna slika finalnog proizvoda.

“Primjer toga su moje naušnice Luna, inspirirane mjesecom, koje sam mjesecima stvarala u glavi da bih na kraju dobila najjednostavniji proizvod koji sam ikada izradila. Nekad je proces stvaranja puno kraći, ideja se pojavi, krenem stvarati i odmah budem zadovoljna rezultatom.

Najgore mi je kada mi dođe super ideja, a ja nisam uz svoj alat i moram satima čekati da dođem kući i počnem stvarati. 

Moja znatiželja i kreativnost su često u kombinaciji s nestrpljivosti, tako da se zna dogoditi da neke ideje kako brzo se pojave, tako brzo i prođu i izađu iz mene, i nikad se ne pretvore u nešto opipljivo, jer sam u tom trenu kad su me posjetile bila okupirana nečim drugim. 

Ali to je sve dio procesa kreativnog stvaralaštva”, priznaje Anita. 

Naušnice Luna

Sentimentalna vrijednost i uspomene

S obzirom na to da voli raditi s prirodnim materijalima, za naušnice najčešće bira pamuk, a u hladnije mjesece obožava raditi s vunom. Materijale je prikupljala godinama i obožava sa svakog putovanja donijeti nešto novo što može iskoristiti u svom radu. 

“Kako je dosta mojih proizvoda nastalo upcyclingom tekstila, tako mi prijatelji i poznanici  znaju poklanjati svoju staru odjeću ili heklane i vezene stolnjake njihovih baka i prabaka, da bi ih spasila od zaborava.

 Jednom mi se javila pratiteljica na društvenim mrežama, koja mi je darovala jako puno kvalitetnih vunenih suknji njene pokojne majke, koja je voljela šivati, baš poput mene.

Maura je htjela da te suknje pretvorim u nešto novo. Još uvijek čuvam dio njih i planiram ih iskoristiti ove godine za božićnu kolekciju”, doznajemo od Anite.

Kvaliteta materijala joj je važna, kao i održivost, ali najdraže joj je kada radi s materijalima koji imaju priču, bila to vunica koju je kupila u malom dućanu u Ohridu i koja je prerađena u Makedoniji ili košulja njezine majke u kojoj je išla na plesnjake u osamdesetima. 

“Mislim da su upravo ta sentimentalna vrijednost i uspomene ono što čini moje proizvode posebnima, pa često u objavama na društvenim mrežama ispričam priču o materijalima od kojih je nešto nastalo”, dodaje. 

Proces izrade

 Personalizirani proizvodi

Ne čudi stoga što je u procesu stvaranja ispunjava apsolutno sve jer, kao netko tko obožava raditi rukama, Anita proces kreiranja vezuje uz mogućnost izražavanja obilja ideja. 

Tehnike kojima će nešto nastati su raznolike i često se mijenjaju ovisno o njenom raspoloženju i onome što joj u nekom trenutku odgovara. 

“Trenutno sam najviše povezana s heklanjem, ali me vuče vratiti se pletenju, posebice jer mi već neko vrijeme na polici s knjigama stoji jedna s izradom pletenih igračaka, koja nikako da dođe na red.

Veseli me učiti nove tehnike, i ne bi me začudilo da jednog dana odem u smjeru vezenja, tkanja, čunčanja ili nečeg desetog što još niti ne znam da postoji”, ističe. 

Priznaje da joj je važna i reakcija drugih te da je to ono što razlikuje hobi od posla jer će, u konačnici, drugi ljudi odabirati njezine proizvode, pa je njihova povratna informacija iznimno bitna za njezin stvaralački proces. 

“U ponudi imam i izradu personaliziranih proizvoda i to je možda i najizazovniji dio mog rada, gdje nekako najviše strepim hoću li uspjeti pretvoriti nečiju ideju u stvarnost i koliko će biti zadovoljni.

Najdraže mi je kada se radost mog stvaranja podudara s radošću nekoga tko će taj proizvod koristiti. 

Na primjer, srce mi je puno kada vidim da je netko sretan jer mu je moja jastučnica ukrasila dom ili jer je našao savršene naušnice za poklon prijateljici koja obožava biljke.

Zbog toga se isplati raditi ovo što radim”, pojašnjava.

Anita je najsretnija kada je “zapetljana” u vunu

Pronalazak vremena kao najveći izazov

Iako joj s jedne strane kreative i stvaralaštva ne manjka, malo se teže nosi s izazovima za što krivi svoj perfekcionizam i želju da sve bude onako kako je zamislila. 

“Ipak, život nudi drugačija rješenja koja mi se ponekad ne sviđaju i onda dio energije ode u moj otpor, gunđanja i kukanja, umjesto u kreativni rad.  To je tema na kojoj aktivno radim, prihvatiti da ne može uvijek biti sve po mom i da ne mora biti savršeno.

U trenucima krize mi puno pomažu prijatelji i obitelj, ali i glazba, pa tad ponavljam stihove Radioheada: „The best you can is good enough”, kaže Anita. 

Pošto je obrt otvorila uz posao, taj dio ističe kao izrazito naporan.

Na posao joj svakodnevno “odlazi” i po deset sati rada i putovanja na radno mjesto, i zato joj je jedan od najvećih izazova kako naći vrijeme za stvaranje unutar 24 sata koliko traje dan. 

Dodatno, zadnje dvije godine je provela studirajući na specijalističkom studiju u Zagrebu i odrađujući praktični dio studija, što je nešto što je dugo željela i što ju je izuzetno obogatilo, ali svakako je uzelo vrijeme koje je htjela posvetiti obrtu.  

Naušnica Flo i dizalica

Tradicija kao temelj stvaralaštva

“I konačno, iza mene ne stoji tim. REDI crafts je ono što se na engleskom naziva one-person business, u kojem sam ja sve, i ona koja smišlja što će stvarati, izrađuje proizvode, fotografira ih, objavljuje na društvenim mrežama, komunicira s publikom, prodaje, šalje pakete, administrira obrt i još sto drugih stvari. 

Voljela bih da se mogu samo baviti stvaranjem i  da mogu dio vezan uz marketing, prodaju i administraciju prepustiti nekom stručnijem od mene.  Ali dok sam još na početku, nemam financijskih mogućnosti za to, pa onda prihvaćam da je to tako. 

Došlo mi je već puno puta da odustanem, a onda se prisjetim natpisa koji je stajao na riječkom MMSU- u: “Prekasno je za odustajanje”, pa prespavam i idem dalje”, komentira.

Kroz različite motive njezinih radova, primjećujemo da joj je tradicija jedan od snažnih temelja na kojima gradi svoju stvaralačku priču. Priznaje nam Anita da je jedan dio tradicije u tehnikama koje koristi i koje su koristile generacije žena prije nje, poput šivanja na ruke, pletenja, heklanja i vezenja. 

“Ima nešto magično u korištenju tradicionalnih tehnika, što me spaja s mojim pretkinjama. Dok stvaram, dolaze mi slike mojih baka, prabake, majke koje su, isto kao i ja, pronalazile mir u ručnom radu.

 I to me često zna odvesti u razmišljanja o mojoj genetici, svim ženama koje su voljele stvarati, a koje, iako nisam nikad upoznala, osjećam dok stvaram”, pripovijeda Anita. 

Sve je u detaljima

Nepresušna lista želja

Kaže da ih osjeća i kroz glazbu i pjevanje tradicijskih pjesama u zboru VINS Vladarice, te da je glazba sastavni dio njenog stvaranja. 

Primjerice, dok je stvarala naušnice Luna, dolazile su joj brojne pjesme o mjesecu na različitim jezicima koje je pjevušila. Ipak, iako je tradicija Anitin temelj, inspiracija i utočište, ona nije ograničavajući faktor njezina stvaranja. 

“Često na temeljima tradicije izraste nešto toliko novo i drugačije da je, na prvi pogled, teško spojivo s tradicijom, poput mojih monstera naušnica.  Ali, u načinu na koji sam ih izradila vidim tradiciju, iako vjerojatno moje bake i šukunbake nikad ne bi u ono vrijeme nosile monstere ”, dodaje uz osmijeh. 

Ne sumnjamo da je pred njom još mnoštvo godina kreativnog stvaralaštva, a i ona se sama nada pronaći više vremena za to. 

Voljela bi u budućnosti imati svoju web stranicu i web shop da  bih pojednostavila i ubrzala komunikaciju s klijentima i naručivanje proizvoda, a velika joj je potreba trenutno imati vlastitu radionu u Rijeci, mjesto gdje bi mogla stvarati, ali i održavati kreativne radionice.

“Na mojoj listi želja je sudjelovanje na umjetničkim rezidencijama i drugim programima vezanim uz tekstil i čipku te umrežavanje s umjetnicima i kreatorima iz Hrvatske i svijeta koji rade s ovim medijem, a razmišljam i o novoj kolekciji heklanih vunenih kragni. 

I ono najvažnije, nadam se da će moje rukotvorine pronaći put do svojih ljudi, kojima će unijeti radost u svakodnevicu. To bi mi najviše značilo!”, zaključuje Anita.

Naušnice Monstera