Plemkinja iz roda gorštaka« nova je sjajna knjiga Fride Šarar, srpske književnice, riječke nevjeste i autorice dviju pažnje vrijednih knjiga poezije i jedne knjige tvitova, odnosno brojnih na interetskim portalima objavljenih kolumni. Novom knjigom Šarar je odlučila svoje dosadašnje poetsko stvaralaštvo upotpuniti i onim što je na internetu pisala u proznom obliku pa je tako nastala vrlo opsežna knjiga (557 stranica) o kojoj s autoricom razgovor počinjemo pitanjem kako se odlučila za koncept i kompoziciju kojom kroz osam cjelina iznosi priču o sebi.

– Ta knjiga je poput neke Biblije mog života i zaista u njoj možete naći gotovo sve moje temeljne stavove i poglede na svijet, kao i iskustva koja su me promijenila i izgradila, ali i priče o precima, odrastanju i sazrijevanju. Kad se sve sabere, imam dojam da sam tu sve rekla i da neko vrijeme neću morati ništa obrazlagati i objašnjavati. Ako nekome nešto nije jasno, tu je knjiga da govori umjesto mene. Naravno, ljudi se mijenjaju, meni predstoje nova iskustva, nove spoznaje, prosvjetljenja i promjene, ali o njima ću u nekoj budućoj knjizi. Ova objašnjava ono što sam bila do sad. I drago mi je da su svi ti tekstovi sada na jednom mjestu. Mislim da ovako grupirani imaju veću snagu i zaokruženiji smisao. Oni su zadnjih 5 – 6 godina objavljivani kao kolumne na četiri portala u regiji, bili su razbacani po internetu, dok u jednom trenutku urednik moje prve dvije zbirke poezije, Drago Glamuzina, nije predložio da napravim neki odabir i složim knjigu. Kad sam ih počela iznova čitati, cjeline su se same oformile.

Priručnik za dušu – »pridušnik«

Taj proces je trajao nekoliko mjeseci i na kraju sam imala pred sobom »knjigu-monstruma« od 557 stranica, misleći da će urednica Iva Karabaić otfikariti barem trećinu. Međutim, ona nije otfikarila ništa, knjiga je izašla onako kako sam je izvorno posložila. I mogu reći da mi je nekako drago zbog toga. Iako sam u startu pomislila da bi tako velika knjiga mogla odbiti čitaoce, vrlo brzo sam to shvatila kao prednost i filter u razdvajanju pravih čitalaca od nepravih, mojih od »nemojih«. Onaj koga odbije 557 stranica, taj i treba odstupiti, a onaj tko me želi čitati, malo će mu biti i 1.000 stranica. Na kraju krajeva, knjiga za mene nije proizvod koji želim prodati u što više primjeraka, već moje pismo svijetu, za koje se nadam da će stići na prave adrese.

Koliko je dugo knjiga nastajala?

– Kao što rekoh, tekstovi iz knjige predstavljaju dio kolumni koje sam objavila zadnjih 5 – 6 godina. Mnogi od njih nisu pisani s namjerom da budu kolumne. Neke sam pisala još prije 10 – 15 godina, neke sam pisala sada, ali svi oni su autentična svjedočanstva o onome što sam u tom trenutku proživljavala. Nikad nisam bila tipična kolumnistica koja se bavi dnevnopolitičkim fenomenima. Mene taj dio stvarnosti uopće ne zanima. Zanima me samo ono što je duboko intimno. A to je ono što se tiče svakog od nas, bez obzira na prostor i vrijeme, boju kože, vjeru i naciju. Ljudska duša. Društveno-politički konteksti se mijenjaju, ali nepromjenjivo je to da ćemo svi jednom umrijeti, da nas je sve rodila majka, da se svi kad-tad suočimo s nekim gubitkom, da ostavljamo i bivamo ostavljani, da volimo, da stvaramo i razaramo, da se bojimo, da se borimo… Zato ova knjiga nije samo moja, niti govori samo o meni. Ona, naprotiv, govori o onome univerzalnom, o načinima na koje se borim s vječnim situacijama i vječnim pitanjima. U tom smislu, neki je doživljavaju kao priručnik za dušu – »pridušnik«, kako reče jedna čitateljica. To je možda najbolji opis i najljepši kompliment za ovu knjigu.

Što vam je u tom procesu stvaranja bilo najlakše, a što najteže?

– Pisanje je uvijek najlakši dio. To ide kao voda. Bijeli papir mi nikada ne pruža otpor. Sve što sam ikada napisala, iskreno je i bez ikakvih drugih ambicija i zadnjih namjera, osim da se izrazim i da podijelim. Nikada to nisam doživljavala kao rad, već kao dio svog života. »Kako diše tako i piše« zvala se jedna od mojih kolumni. Ali ono što dolazi nakon pisanja, plasiranje, objavljivanje, pregovori i dogovori, to me sve zamara i to mi je najteže. Dvije godine sam odugovlačila, nakon što je Drago predložio ovakvu knjigu, dok se nisam natjerala da sjednem i počnem sve iznova čitati, birati, smještati u cjeline. To mi je baš bilo naporno i suhoparno, ali uspjela sam nekako. Dva mjeseca sam bila vrijedna i evo – sada i vi i ja imamo pred sobom ovu nesvakidašnju knjigu.

Kemija koju proizvode slova

Jeste li zadovoljni ostvarenim?

– Jesam. Zadovoljna sam svim svojim knjigama, pa i ovom. Jer nisam kalkulirala dok sam pisala, nikome se nisam dodvoravala, nisam manipulirala i prodavala maglu, nisam pratila trendove, nisam razmišljala o uspjehu. U procesu stvaranja sam to što jesam i pišem najbolje što mogu. To ne znači da su moje knjige savršene. Ništa nije savršeno, niti čovjek kao nesavršeno biće može stvoriti savršenu stvar. Ali poanta i nije u savršenstvu. Poanta je u duši, u kemiji koju proizvode slova. Mislim da moji tekstovi imaju tu kemiju i da ih ljudi osjećaju srcem. Ova knjiga se nekako organski zaokružila i sretna sam što postoji. U njoj je skoro cijeli moj život, ogoljen i iskren, dan na povjerenje čitateljima koji, sigurna sam, znaju cijeniti.

Meni su iznimno jake cjeline »Krv« i »Smrt« u kojoj ste odlično obradili povijest vlastite obitelji, one u Srbiji i ove koju imate danas u Rijeci. Koliko je teško bilo pisati o tome, pogotovo o voljenoj majci?

– U cjelini »Krv« pisala sam o selu i svojim precima, kroz priče koje su istinite, a koje sam slušala od njih. Uživala sam pišući te priče. Najviše zato jer to selo kakvo ja pamtim više ne postoji, a dok sam pisala oživljavala sam ga u svojoj glavi. I mislim da se osjeća kako se kroz sve te redove provlači nostalgija za djetinjstvom, za jednostavnijim i nevinijim vremenima. Priče su živopisne, miomirisne i prožete ljudskom dobrotom, onakve kakvo je moje djetinjstvo bilo. Mislim da čitatelji pronalaze u njima neku vrstu utjehe i mira u ovim turobnim vremenima. A to i jeste moj cilj. Jer nisam pisac-provokator koji želi da uznemiri čitatelja ne bi li mu ostao u sjećanju. Ja želim naći rješenje i mir, ili barem putokaz. Da nakon sklapanja knjige čitatelj zaboravi na mene i moju knjigu i da bar za nijansu više prigrli svoj život i samog sebe. Ako toga nema, džabe sam pisala.

Što se tiče cjeline »Smrt«, ona definitivno govori o najtežim danima mog života, o bolesti i smrti moje majke. Pokušavala sam da kroz pisanje o tome pomognem i olakšam sebi, da nađem izlaz iz ogromnog bola koji me snašao. To je bilo potpuno novo i ekstremno iskustvo, koje čovjek ne može ni pojmiti dok ga sam ne doživi. I mislim da će tekstovi iz tog perioda zauvijek korespondirati s ljudima koji su doživjeli ili upravo doživljavaju takav ili sličan gubitak. Pisati o tome nije bilo teško, bilo je ljekovito. Teško je bilo proživjeti sve te teške osjećaje koji se na kraju izliju u slova.

Prvi roman

Moj je dojam da ste u tom obliku izražavanja koji je bliži klasičnoj pripovijetci vrlo jaki i emocionalno dojmljivi. Biste li se u budućnosti mogli više posvetiti takvom načinu pisanja?

– Mogla bih, ako nađem dovoljno jaku motivaciju. Imam puno neispričanih priča, ali nisam u svakoj fazi života podjednako orna obraćati se svijetu. Nekad se samo začahurim i mjesecima budem sama sa sobom i svojim mislima. A onda dođe period kad svaku svoju misao želim poslati negdje izvan sebe. Pripovijetka je specifičan medij. Hoću li joj se u budućnosti više posvetiti ovisi o tome koliko ću vremena i volje imati sjesti i sporo, detaljno, s uživanjem pisati, preseliti se u univerzum priče i pripovijedati odande. Ako se budu stvorili uvjeti i volja, mogla bih ih napisati još puno. Ako pak ne, onda vam je i ovo dovoljno. (smijeh) Šalim se, poanta je da ništa ne radim planski ili na silu. Kako bude bit će. Ali na osnovi komentara koje dobivam o knjizi, jasno mi je da ljudi uživaju u tim pričama i da bi voljeli da ih je više.

Kakve su do sada reakcije na ovu knjigu?

– Reakcije su tople, ljudske, dirljive. Čitatelji mi pišu i svaka ta poruka me gane. To su poruke zahvalnosti, nekog uzajamnog prepoznavanja i razumijevanja, poruke koje meni vraćaju nadu i vjeru u ljude, kao što moji tekstovi vjerojatno njima vraćaju neku vjeru i nadu. Ja sam znala što odašiljem dok sam pisala, ali nikad ne možeš znati hoće li to dospjeti tamo gdje treba i biti shvaćeno na pravi način. Evo nema ni tri mjeseca od kako je objavljena knjiga, a dojmovi se nižu i dolaze do mene mnogo brže nego što sam očekivala. Ne samo da ljudi kupuju tu knjigetinu od toliko strana, nego je izgleda i čitaju i vole. (smijeh)

Spremate li nešto novo?

– Ovih dana u Srbiji izlazi moj prvi roman »Vrtovi, pilule i zavese«, koji će do kraja ove godine ili početkom sljedeće objaviti i V.B.Z. u Hrvatskoj. Osim toga, kod izdavača je i nova zbirka poezije pod radnim nazivom »Pljusak užarenih simbola«, ali mislim da ćemo s tim malo sačekati da vas ne bih zatrpala odjednom s tri knjige. Usporedno vodim radionice poezije i čekam da mi se vrati elan za pisanjem kolumni, jer posljednjih šest mjeseci nisam pisala za portale. Čini mi se da sam »Plemkinjom« zatvorila jedan životni ciklus i trebala mi je ta pauza. No, to ne znači da u nekom novom naletu inspiracije neću ponovo početi pisati vikend ili mjesečnu kolumnu, ukoliko ima medija koji su spremni objavljivati beskompromisne tekstove i njeguju autore koji zahtijevaju apsolutnu slobodu.

O autorici

Frida Šarar rođena je 1979. godine u Kruševcu. Do sada je objavila knjige – zbirku pjesama »Halter ego«, VBZ, 2018., knjigu tvitova »Ženo, pokrij tu dušu«, VBZ, 2021. te knjigu pjesama »Udaljena jednu stvarnost odavde«, VBZ, 2022. Iza nje je velik broj objavljenih kolumni za razne portale. Laureatkinja je međunarodne novinarske nagrade INTERFER (2. mjesto) za tekst »Prvi Hrvat u mom selu«. Živi u Rijeci.