Kad se Saša Savanović prije nekoliko godina, spletom privatnih okolnosti, preselila na Vis, nije ni slutila kako će je taj otok otvoriti prema novom poglavlju osobnog i autorskog života. Odnedavno dio godine provodi i u Rijeci, balansirajući između dviju obala koje joj, kako kaže, pružaju različite perspektive, onu intimnu, otočnu, i onu urbanu, istraživačku. Srpska književnica, koja je hrvatskoj publici poznata po romanu »Novo sada«, svoju strast prema razumijevanju čovjeka proširila je na pitanja kolektivne svijesti, civilizacijskih poredaka i nevidljivih niti koje oblikuju društva.

Proučavajući stare kulture, od nekadašnje Europe bez strogo povučenih granica do kolonijalnih zajednica u Americi, Savanović izvodi provokativan zaključak: starija društva bila su humanija od današnjih. U razgovoru se posebno osvrće na stanje u Srbiji, tvrdeći da sve zemlje regije i dalje osjećaju duboke posljedice socijalističkog nasljeđa. S tim uvidima, kao i vlastitim iskustvom života na više adresa, otvara pitanja koja su istodobno povijesna, politička i duboko osobna.

DRUŠTVENE PROMJENE

Prije nekoliko mjeseci objavili ste knjigu »Novo sada« u Hrvatskoj, isto štivo objavili ste prethodno i u Srbiji. Iako započinje kao krimi roman, riječ je o političkom trileru. Što vas je odvelo u tom smjeru?

– Roman sam od starta zamišljala kao noir-socijalnu prozu, takvu književnost volim čitati i željela sam se u njoj okušati.

Tematski vaše knjige povezuju osobno i političko, intimno i društveno, što vas potiče da kroz književnost istražujete odnose moći i strukture koje oblikuju naš svakodnevni život?

– Mislim da se svako književno, filmsko, ili šire gledano umjetničko djelo mora tumačiti u kontekstu da ga možemo razumjeti. Meni je interesantno da kontekstualizaciju, naravno u mjeri u kojoj to književnost dopušta, radim u samom tekstu. U suvremenom romanu je primjerice pitanje novca donedavno bilo prilično zanemareno, za razliku od klasika 19. i 20. stoljeća. Kada se zapitamo zašto je tako, možemo uočiti kako su junaci suvremenog romana redom pripadnici srednje i više klase koji problem novca jednostavno nemaju. Drugi čest slučaj je poznat iz serije »Seks i grad«, njena glavna junakinja Carrie Bradshaw od pisanja jedne kolumne tjedno zarađuje dovoljno za luksuzan život i preskupe cipele. To naravno nije realno, pa je priča o Carrie u osnovi bajka, ili drukčije rečeno ideološka konstrukcija. Možda zato što potječem iz drukčijeg, radničkog miljea, meni se pitanja poput novca sama nameću. A gdje je novac, tu su i odnosi moći.

Foto Luka Stanzl PIXSELL

Može li književnost danas još uvijek biti prostor društvene promjene, ili je postala estetski zaklon od političke stvarnosti? Pisac je nekad bio moralna savjest društva. Ima li taj pojam danas uopće smisla i tko bi uopće mogao biti moralna savjest u svijetu koji se svodi na algoritme i brendirane istine?

– Nisam sigurna koji su dometi književnosti ili pisaca, ali sam sigurna da su priče važne, ako ne i najvažnije za društvenu promjenu. Priče o tome tko smo, pojedinačno i kolektivno, što nam je vrijedno i zašto, što želimo. Moralnost je u osnovi priča, općeprihvaćena priča o tome što je dobro, a što zlo.

NALIČJE NAPRETKA

Kako se današnja politika, koja sve više podsjeća na marketinšku predstavu, odražava na unutarnji život čovjeka, na njegov osjećaj smisla i moći da djeluje? Konkretno, kako se to odražava na vas?

– Mislim da je institucionalna politika, partijska politika i širi okvir liberalne demokracije ispražnjen od političnosti, od politike, pa ne vidim da daje niti smisao niti poziva na djelovanje. Ja u njoj ipak povremeno sudjelujem, npr. glasam i okvirno pratim što se događa, zato što politička moć i dalje počiva u tom sustavu, iako veoma rijetko nalazim u tome neki smisao. Neusporedivo snažnije i smislenije političko dijelovanje vidim u prostornim borbama u cilju obrane prirode i/ili javnih prostora, u raznovrsnim praksama solidarnosti kao što su flotile koje plove k Gazi ili Search and Rescue operacije na Mediteranu, blokiranje postrojenja ratnih i ekstrakcionih industrija, solidarne kuhinje ili vrtlarske zajednice.

Rekli ste da vas zanimaju stari društveni poretci, što nalazite zanimljivim u tim prošlim strukturama?

– Najprije mi je zanimljiva sama činjenica da su drukčije od današnjosti. Recimo, samo prije oko sto godina nije postojala putovnica, odnosno granični režim koji danas poznajemo, a za koji nam se danas čini da je tu oduvijek, da je »prirodan«. Što se više udaljavamo u vremenu i prostoru, od sadašnjosti i od Zapadne Europe, društvene formacije postaju raznolikije, drukčije od mjesta do mjesta i od vremena do vremena. Danas razlike opstaju na razini usko shvaćene kulture – kuhinja, glazba, jezik, religija, itd. ali je vladajući politički, ekonomski i društveni poredak – kapitalistička ekonomija, nacionalna država – neprikosnoveni standard. U političko-ekonomskom smislu svijet je prilično uniforman i predstavlja se kao najbolji od svih mogućih svjetova, kao najnapredniji, pa i kao prirodan. Ali, pitanje je napredniji u čemu, odnosno kako mjerimo napredak. U svojim dnevničkim zapisima po iskrcavanju na Karibe, u osvit kolonizacije »novog svijeta«, Kristofor Kolumbo piše kako su Europljani superiorniji od karipskih urođenika zato što imaju ubojitije oružje, što je lijepa ilustracija kriterija »naprednosti« kojeg se i danas nažalost držimo.

Ipak, nisu nas tako učili?! Mislite li da su povijesne interpretacije namjerno osiromašile naše razumijevanje prošlih društvenih modela?

– Slika progresa kao linearnog procesa koji modernost vidi kao vrhunac ljudskog razvoja odavno je uzdrmana. Naličje modernističkog napretka su patrijarhat, kolonijalizam, holokaust i u konačnici ekološka katastrofa. Meni je blisko tumačenje modernosti koje daje povjesničar i geograf Jason Moore, koji njen početak vidi u konceptualnom razdvajanju Prirode i Društva i odnosa dominacije koji se među njima uspostavlja, kada zapadnoeuropski muškarac sebe počinje gledati kao superiornog u odnosu na prirodu i teži je podčiniti. Takav odnos dalje replicira i prema ljudima koje pripisuje prirodnom domenu: žene, kolonizirane i rasijalizirane. Nastao u Europi u jednom povijesnom trenutku, ovaj civilizacijski model je dalje općenito proširen na cijeli svijet, zajedno s uvjerenjem da je i najnapredniji. Drukčiji civilizacijski modeli opstaju na marginama, u živim zajednicama ili u sjećanju i sve češće su predmet zanimanja i istraživanja. Arheolog David Wengrow i antropolog David Graeber u svojoj odličnoj knjizi »Zora svega« nalaze kako su sjevernoamerička društva prije kolonizacije bila neusporedivo naprednija u odnosu na Europu tog vremena po pitanjima rodne ravnopravnosti i raspodjele bogatstva i političke moći.

SLOBODA MEDIJA

Smatrate li kako je kapitalizam na našoj periferiji specifičan po svojoj etici, ritmu ili brutalnosti? Kakva je etika kapitalističke zbilje ovdje, koliko je nalik na globalno kapitalističko ponašanje? Kako biste usporedili društveni puls Srbije i Hrvatske – tko je u većem zastoju, a tko možda još čuva neku iskru promjene?

– Rekla bih da je specifičan po mnogočemu, po brutalnosti, po povijesnom kontekstu, činjenici da je nastao na socijalističkim temeljima, iz sjemena ratnog profiterstva, specifični su dominantni resursi, pa prema tome i upadljive grane industrije, u Hrvatskoj turizam, u Srbiji rudarstvo. Ne bih rekla da je ijedna u zastoju u odnosu na drugu, one su drukčije po mnogočemu i kriza se u njima ispoljava na drukčije načine, kao i odgovori na nju, ali su obje u dubokoj krizi – krizi značenja, ekonomskog modela i modela razvoja, političkog sustava.

Ipak, današnji se čovjek sve češće odriče političnosti tražeći druge oblike samoostvarenja. Mislite li da je bespomoćnost konformiza i oportunizma glavni krivac za to ili je to znak dublje iscrpljenosti društva?

– Današnji čovjek, vođen kapitalističkom etikom, traga za samoostvaranjem točno tamo gde ga je uputio kapitalizam, u konzumerizmu. Novac je mjerilo ostvarenja i profesionalno i privatno. Krajnji individualizam, još jedna kapitalistička etička premisa, vodi u konformizam i oportunizam, jer je naš konzumerizam ujedno i naš identitet. Mi smo ono što kupujemo. Za mene se političnost krije u pitanju kako i gde možemo tražiti samoostvarenje ili šire gledano smisao, a da ga ne kupujemo niti novčano vrednujemo. Desnica ga nalazi u naciji i crkvi, »tradicionalnoj obitelji«, jasnim, dobro poznatim hijerarhijama i identitetima. Oni su svakako učinkoviti, dakle nisu iscrpljeni, ali nisu ni imuni na kapitalistički zakon vrijednosti. Alternativne forme društvenosti u kojima možemo naći zadovoljstvo i smisao su gotovo nepostojeće, a tako i prostori za samostvaranje izvan, s jedne strane kapitalističke računice, a s druge, opresivnih institucija.

Što za vas znači sloboda medija danas, u vremenu kad je svaka istina odmah osporena, kupljena ili algoritamski potisnuta? Kad govorimo o stanju u Srbiji, kako ga vi tumačite? Zbog čega su stvari kulminirale?

– Mislim da nas je još slučaj Juliana Assangea i Wikileaksa naučio kako istina nije dovoljna, pa čak i kada znamo istinu to ne znači da će se nešto automatski promijeniti. Assange je ukazao na ograničenja institucije slobodnih medija kao jamca demokratičnosti. Tako se i u Srbiji o mnogočemu zna istina, postoje zaista sjajni nezavisni istraživački mediji, ali ništa se ne mijenja. Kada se tome doda da život u Srbiji podrazumijeva neprestani agresivni »gaslighting«, bombardiranje neistinama za koje se zna da su neistine, u sasvim distorziranoj slici stvarnosti, raspolućenost je teško ignorirati. Moglo bi se reći da su stvari kulminirale između ostalog i zbog probuđene svijesti da nije dovoljno znati istinu. Konkretno o odgovornosti u vezi s padom nadstrešnice, već se traži i život u skladu s tom istinom, traži se pravda. A da bi došlo do pravde, potrebno je organiziranje, potreban je dogovor o tome kako se živi u skladu s istinom i što je pravda, kako do nje doći. S obzirom na to rekla bih da je u Srbiji na djelu stvaran politički proces koji se u najvećoj mjeri odvija izvan političkih institucija. Osim toga, u Srbiji je očito da država, uz kapital, ne radi u interesu društva, niti života generalno, već u interesu vlastite reprodukcije. Razvojni projekti koje kapital u sprezi s državom gura – u Srbiji je prema novom prostornom planu planirano otvaranje 14 novih rudnika – ne vode društvenom boljitku, već daljnjem bezumnom uništenju života.

AUTONOMIJA NIJE RECEPT ZA MIJENJANJE SVIJETA

Što za vas osobno znači autonomija? Je li ona danas uopće moguća bez distance od civilizacijskog tijeka?

– Na tragu antropologa Artura Escobara, autonomiju ne razumijevam kao recept za mijenjanje svijeta, već kao način stvaranja novih svjetova. Autonomija nikako ne znači samodovoljnost niti samodostatnost, ona je uvijek u zavisnosti, u relaciji s drugim autonomnim jedinicama, a najprije ekosustavom. U današnjem kontekstu, autonomija za mene znači stvaranje nekapitalističkih prostora i drugih oblika teritorijalnosti i društvenosti koje su usmjerene na zadovoljavanje potreba ljudi, zajednica i prirode, organizirane oko etike brige, a ne oko stvaranja profita.

PITANJA VAŽNA ZA VIS

Dio ste kolektiva ISSA – Otočka škola društvene autonomije na otoku Visu. U programu vaše škole navedena su zanimljiva predavanja, gosti koji dolaze iz cijelog svijeta, zašto mislite da je Vis, jedan od najudaljenijih jadranskih otoka, prava destinacija za takve tematske i edukativne pristupe i razmjene?

– Vis je umnogome slučajna točka, tu smo se našli spletom privatnih okolnosti. Neki od nas žive na Visu, neki mu se redovno vraćaju. Vis ima i svoje mnogobrojne posebnosti, kao i svako mjesto kada ga dovoljno upoznate, ali s obzirom da smo na Visu, a ne negdje drugdje, njih vidimo kao važna polazišta škole. Bavimo se pitanjima važnim za Vis, kao što su voda, otpad, proizvodnja hrane, klimatske promjene, oslanjamo se na višku autohtonu kulturu, znanje i tehnologije, od »pomalo« filozofije, do suhozida ili gustirne, dok ih istovremeno promatramo u globalnom kontekstu i suvremenom trenutku. Zanima nas mogućnost alternativnih praksi društvenosti i proizvodnih odnosa koji odolijevaju kapitalističkoj logici, istovremeno teorijski i vrlo konkretno, u opipljivoj materijalnoj stvarnosti koja je uvijek fiksirana u određenom mjestu, u našem slučaju na Visu.