Snimio Silvano JEŽINA
Većina se nas sjeti prigodno, uoči proslave Oluje. Ali mi postojimo svakog dana. I svakog smo dana aktivni. Ali to se nedovoljno primjećuje i cijeni, kažu branitelji
Ivica Kardum je ovih dana jedan od najsretnijih ljudi u Hrvatskoj, ma i mnogo šire. Za koji tjedan će postati nono, a veliko mu je zadovoljstvo pružila i »Rijeka« koja je osigurala jesen u Europi. I koliko god da mu je mirovina nevelika, ako je društvo dobro, i život je lijep. A nije uvijek bilo tako. Sin Igor koji će uskoro postati otac bio je sasvim malo dijete kad je tata Ivica morao u – rat.
– Prijavio sam se u hrvatsku policiju čim je nastajala. A s obzirom na moju prirodnu konstituciju i snagu, vrlo sam brzo prebačen u specijalnu što sam uostalom i želio. Rat je bio pred vratima, osnovane su »Ajkule«, krenuli smo najprije obraniti, sačuvati, na kraju i osloboditi Hrvatsku. I sada ju imamo, naša je, ali da priča bude potpuna u nju ćemo uključiti i moje najdraže ljude, kolege i prijatelje iz različitih postrojbi i udruga koje na mojem Grobniku čuvaju sjećanje na ta slavna vremena, rekao je ponosno Kardum.
Sretni i ponosni
A u Krenovcu nedaleko Čavala, hrvatsko zajedništvo kao malo gdje. U prostorijama uređenim nedaleko boćarije – zajedno Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Grobnišćine koju predvodi Damir Baćac, potom Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata Primorsko-goranske županije čiji je čelnik Nikica Maravić, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Jelenje koju vodi Milivoj Kukuljan te Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata Ajkule s Pericom Prpićem na čelu.
– Unatoč svim zamjerkama koje kao stanovnici Hrvatske danas imamo, mi smo jako sretni i ponosni ljudi. Ostvarili smo ono u što smo 1991. godine krenuli prvenstveno – sa srcem. Ja sam primjerice bio pomorac sa sigurnim ugovorima i dobrom plaćom. Imao sam tek nešto više od trideset godina, mogao sam dakle nastaviti »tući« more i nitko mi ne bi imao što prigovoriti. Ali sam se skinuo s broda i zajedno s nekolicinom prijatelja i istomišljenika krenuo u organizaciju obrane svoje domovine. Većina je mislila, a neki su mi to i govorili da nisam normalan, ja sam pak bio siguran da je jedino moje razmišljanje ispravno. Jer kad bi svi okretali glavu od opasnosti koja se bila nadvila nad Hrvatsku, niti bi danas bilo nje, niti nas i naših potomaka, rezolutan je u svojim sjećanjima na početak Domovinskog rata kao i na njegovo veliko finale uokvireno Olujom Damir Baćac.
Sjećanje na poginule
S njim se dakako slaže okupljena većina, no prije nastavka razgovora – sjećanje na poginule.
– U pokrajnjoj smo prostoriji uredili spomen sobu jer upravo su sjećanje na poginule i briga za njihove obitelji ona svetinja od koje se nikad ne miču misli, dodao je Baćac.
A u spomen sobi 16 portreta. Riječ je o braniteljima koji su živote izgubili za svih godina rata. Od Čanka koji je bio u prosincu 1991. godine koban za pripadnike 128. brigade, sve do završnih operacija u »Oluji«. I nevjerojatna, bolna simbolika početka i kraja rata koju na tako jasan i svakako upozoravajući način iskazuje žrtva dva brata Šimac, Gorana koji je ubijen na početku i njegovog mlađeg brata Sergija koji je pak stradao na samom kraju rata. Čak 16 poginulih s nevelike Grobnišćine koja u svoje dvije općine, Čavle i Jelenje, broji manje od 13 tisuća stanovnika.
– A takvi smo vam mi. Veliko srce za Hrvatsku. Uvijek kad treba. I u ratu i u miru makar ja ću vam se teško pomiriti s time da mi i danas živimo u potpunom miru. No, to su samo moje osobne preokupacije koje bi tražile jednu širu i dugotrajnu raspravu tako da ću danas radije pričati o svim onim procesima u kojima participiramo, koje potičemo, o kojima brinemo. Pa tako i o našoj novoj pjesmi »Himna dragovoljca« za koju je tekst i glazbu napisao Milan Fumić. Jedna je od najboljih koja je ikad skladana o braniteljima, znate ono kad vam se nakon nekoliko taktova koža naježi – to je to, slikovit je Nikica Maravić.
Čudna manjina
Našli smo se kako bismo s braniteljima razgovarali o njihovom viđenju današnje Hrvatske. Našli smo se prigodno, uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
– A većina nas se i sjeti prigodno, uoči proslave Oluje. Ali mi postojimo svakog dana. I svakog smo dana aktivni. Ali to se nedovoljno primjećuje i cijeni. Sve smo manje prisutni u proračunskim stavkama mada smo sad kad je u Vladi za naš resor zadužen Tomo Medved konačno zadovoljni. On je prvi pravi naš ministar, osoba koja razumije svu problematiku koja nas muči, ministar koji se jako dobro postavlja u svemu što za nas radi. Naprosto, pravi braniteljski ministar, jako ga cijenimo i mislimo kako će on konačno stvari pomaknuti na bolje, istaknuo nam je Denis Čargonja.
A ono što ih najviše muči sasvim sigurno nije materijalne prirode. Boli ih zapravo situacija koja je u hrvatskom društvu stvorena, koja na jedan vrlo neobičan način, posebno ako se sjetimo perioda od 1991. do 1995. godine kada su upravo oni bili ključni za nastanak Hrvatske, prikazuje njihovu ulogu tada i danas. Osjećaju se naprosto kao neka čudna manjina koju se kroz medije ali i stavove velikog broja političara prikazuje kao opasna, buntovna, desničarska, grupacija čiji su stavovi u neskladu sa zakonima. Kao ljude koji se sastaju unutar svojih brojnih udruga kako bi remetili idilu hrvatske stvarnosti.
– A mi smo zapravo sasvim obični ljudi koji, istina, traže poštovanje prava, ali ništa više od toga. Ponavljam, ja sam prije rata bio pomorac. I nakon rata sam se otisnuo na more. Meni ništa ne treba. Ali neke su stvari red i zakon. Pa tako ako mi tražimo ono što nam pripada temeljem naših zasluga, ali i zakona, onda je red da to mi i dobijemo. A ne da se osjećam kao… bolje da vam ne kažem što dok tražim neku tisuću kuna za obilježavanje ne nama, nego Hrvatskoj važnih datuma, a u općini nam objašnjavaju da za tu namjenu nemaju sredstava. Nije u novcu problem, nego u stavu: samo nam smetate, idite u vaše udruge i ne pitajte nas ništa, rezigniran je Baćac.
Manje bitni
I ne samo da je braniteljska populacija, a ona ukupno broji oko pola milijuna ljudi od čega je desetak posto njih iz dragovoljne faze stvaranja hrvatskih obrambenih snaga, marginalizirana u svakodnevnom životu, ona je to danas već i prigodom značajnih datuma.
– Mi itekako obilježavamo hrvatske značajne blagdane, no osim nas malo tko to čini. Svaka bi općina i grad morali obilježiti dan »Oluje«, a to ih čini jako malo. Gledajte našu Rijeku. Dobili smo svoj most koji nema baš nikakva hrvatska ili braniteljska obilježja. Jedinstveni spomenik braniteljima koji je itekako bio u planu, u Rijeci se nikad nije realizirao. I dok je naš most, a upitna je i ta forma jer se po njemu gazi što ja znam doživljavati kao da se gazi po nama, nema obilježja, malo je dalje velebni spomenik na žrtve u II. svjetskom ratu. Zbog čega smo mi manje bitni, makar i na ovakvoj, simboličnoj razini, pita se Maravić.
A odgovora uglavnom nema. Branitelji zapravo i ne žele ma kakve posebne privilegije, ali jednako tako ne žele da se umjesto zaslužene, značajne povijesne uloge koju imaju – guraju na marginu. Da je broj publikacija o njihovom djelovanju minoran, da u školskim programima zastupljenost tematike o Domovinskom ratu bude svedena na – informaciju.
– Nije u redu kako nas se doživljava mada moram priznati da ono što organiziramo ipak ima dobar odjek. Kada mi na Grobnišćini organiziramo prigodna druženja, pohode, nogometne turnire uvijek nas se okupi velik broj. Branitelja i ostalih građana. To vam je velika satisfakcija i zadovoljstvo, naglašava Baćac.
Čuvali leđa
A nastavlja Maravić.
– Osjećaji koji me preplavljuju kad dođem u naše prostorije u Jelenju, ili u društvo svih nas kad se nađemo ovdje u Krenovcu je neopisiv. To je moja velika sreća, biti s ljudima koje voliš i koji te razumiju. To se ne da opisati ni prepričati. To se može i mora doživjeti, ističe Maravić.
I zapravo pojašnjava čitavu situaciju. Jer dragovoljci ponajviše, ali i ostali branitelji, koji su sa čistom slikom u glavi i srcu 1991. godine krenuli u rat bili su i tada – manjina. Kojoj se većina čudila. Cijenila ih je jer su joj čuvali »leđa« jer su joj davali nadu da agresija i okupacija neće stići do njihovih domova. Dragovoljci i kasnije mobilizirane tisuće i tisuće branitelja bili su jamstvo da će većina dobiti mir i sigurnost unatoč mnogostruko jačem i brojnijem neprijatelju. Ali bili su manjina. Ili kako to zorno matematički tumači Maravić – dragovoljci su bili samo jedan jedini posto stanovništva Hrvatske koji se bez razmišljanja stavio u obranu Domovine. Ostalih 99 posto to u tom prvom dijelu agresije nije učinilo.
– Svaka čast svima no ja kao dragovoljac koji se na raspolaganje obrani domovine stavio iste sekunde kad je ona bila ugrožena posebno cijenim taj jedan jedini postotak hrvatske populacije, ljudi koji se nisu bojali smrti kako bi obranili ono što je naše, naglašava Maravić.
Kako dakle promijeniti situaciju? Kako nakon ovogodišnje proslave medijski i općeživotno početi doživljavati branitelje a da on i ne samo budu nezadovoljni jer čini nam se da je većina u takvim situacijama zapravo – nesretna? Kako u opće postavke hrvatskog društva integrirati ono što je neupitno i neprijeporno, ono što smo zahvaljujući upravo njihovoj žrtvi u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća dobili? Odgovor ma koliko se kompleksnim činio u svojoj je biti krajnje jednostavan, skoro pa banalan. Ponajprije prestanimo ih politizirati, iskorištavati u političkim konfrontacijama. Zatim im treba dati povijesnu poziciju koju zaslužuju. A i u tome – opet bez politiziranja. I ono što je najvažnije, što bi ih najviše veselilo – počnimo konačno gospodarski razvijati Hrvatsku. Prelijepa zemlja čiji je svaki pedalj itekako iskoristiv mora i može omogućiti blagostanje svakom svom stanovniku.
