Gradsko kazalište lutaka Rijeka upravo je zatvorilo vrata svog godišnjeg događaja – 30. jubilarna Revija lutkarskih kazališta uspješno je privedena kraju, ponudivši publici svih uzrasta pregršt maštovitih predstava i dokazavši vitalnost lutkarske umjetnosti u našem gradu.

Osoba koja stoji na čelu ove institucije, ravnateljica Magdalena Lupi Alvir, s neskrivenim ponosom govori o uspjehu manifestacije. Odrastajući uz oca, opernog pjevača Dinka Lupija, scenske daske, priznaje, nikada nisu bile njezin primarni poziv. Umjesto pozornice, privukao ju je onaj mistični, kreativni svemir koji se odvija iza reflektora: kreiranje svjetova, osmišljavanje likova i magija koja prethodi izlasku pred publiku. Nakon što su se slegli dojmovi s ove značajne, jubilarne revije koja je slavila lutkarstvo za male i velike, razgovarali smo o izazovima vođenja kazališta, viziji budućnosti GKL-a i njezinoj trajnoj opčinjenosti svijetom iz sjene.

ČAR LUTKARSTVA

Upravo ste ispratili još jednu, ove godine i jubilarnu 30. reviju lutkara u Rijeci, kakvi su dojmovi? Koliko ona doprinosi vidljivosti i kvaliteti lutkarske scene?

– Jubilarna 30. revija lutkarskih kazališta je zaista bila sjajna. Riječka je publika imala prilike vidjeti 32 predstave 14 kazališta iz SAD-a, Francuske, Njemačke, Slovenije, Slovačke, Srbije i Hrvatske te šest popratnih programa. Ugostili smo predstave raznolikih lutkarskih poetika, za gotovo sve generacije, od najmlađih do mladih i odraslih, te pokazali koliko je suvremeno lutkarstvo maštovito, intrigantno i provokativno u istraživanju aktualnih tema te u svojoj estetskoj izvedbi. Posebno veseli činjenica da je sve više mladih i studenata bilo na predstavama za mlade i odrasle koje smo posebno za njih selektirali za ovu Reviju. Publika se općenito odlično odazivala, predstave je vidjelo oko 3.700 gledatelja. I ove je godine ona imala mogućnost ocjenjivanja predstava od 1 do 5, te je prosječna ocjena svih predstava Revije bila visokih 4,68. Rijeka je tih desetak dana bila prava lutkarska luka!

Foto Dean Miculinić

Izuzetno je važno i za naš grad i za publiku, omogućiti kvalitetu i kontinuitet programa te doprinijeti što većoj dostupnosti publici. Revija danas sažima rezultate nekoliko desetljeća rada na razvoju i senzibiliziranju publike za kazališnu umjetnost, od beba do odraslih, pokazujući koliko je lutkarstvo snažan medij koji komunicira sa svim generacijama, te predstavlja važan zalog za kulturu grada u budućnosti.

Lutke su razumljive djeci, a mogu biti i vrlo konceptualne i avangardne predstave ako su namijenjene odrasloj publici. Nije li to vrlo specifično?

– Upravo je u tome snaga i čar lutkarstva. Program smo ove godine posebno podijelili na onaj za najmlađe te za školarce, mlade i odrasle, čime i dalje razbijamo predrasudu da je lutkarstvo namijenjeno isključivo djeci. A u predstavama za djecu uvijek pažljivo biramo raznolike lutkarske forme, te smo na ovogodišnjoj Reviji imali primjerice klasične stolne lutke inspirirane didaktičnim Montessori igračkama ili pak sjene, predmete, objekte, ilustracije… U predstavama za mlade i odrasle pokazali smo koliko se suvremeno lutkarstvo intenzivno i intrigantno prožima s ostalim umjetničkim formama, primjerice stripom, filmom, stop animacijom, kabareom, čak i japanskim butoh plesom. Vrlo inventivno i inspirativno, stalno i snažno pomičući granice lutkarstva.

LAKOĆA POIGRAVANJA

Koje su specifičnosti lutkarstva koje, po vama, klasično dramsko kazalište ne može prenijeti na isti način?

– Maštovito poigravanje sa sadržajem i posebna lakoća poigravanja s različitim formama i tehnologijama, lutkarstvo danas može biti sve – od predmeta, svjetla, sjene, zvuka… Ono ima nevjerojatno širok opseg izražajnih i izvedbenih mogućnosti. A tu je i jedan iznimno važan faktor, a to je iznenađenje koje je u lutkarstvu nešto najčarobnije i što publiku, bilo malu ili veliku, uvijek očara.

Lutkarstvo sve više koketira i s novim medijima, videom i digitalnom tehnologijom. Koliko ste otvoreni za takva eksperimentiranja?

Foto Dean Miculinić

– Uvijek me je zanimalo istraživanje u kazalištu, pa tako i u lutkarstvu. Riječko je lutkarsko kazalište kroz povijest bilo avangardno i prvo je primjerice u Jugoslaviji 1966. godine u režiji Berislava Brajkovića primijenilo tzv. luminiscentnu varijantu crnog teatra, u kultnoj predstavi »Slike s izložbe«. S videom i »chatom« veronskih ljubavnika se sjajno poigrao Larry Zappia u Shakespeareovu »Romeu (i Giulietti)«, a mi na repertoaru imamo Andersenovo »Carevo novo ruho« u režiji Zorana Petroviča i koprodukciji s Lutkovnim gledališčem Maribor koje koristi digitalne tehnologije i robotiku.

Što vas osobno najviše fascinira u lutkarskim izvedbama?

– Neiscrpan izvor različitih mogućnosti, zaigranost, kreativnost, maštovitost, začudnost, spajanje nespojivog. Drugačiji način mišljenja, često progresivan i hrabar. I naravno, to čudo da se stvari udahne život, duša.

»IZA« I »OKO« SCENE

Ovo je, čini se, jubilarna godina i za vas osobno, naime Revija je proslavila okruglih 30 godina, a vi ste ove godine obilježili 10 godina kao ravnateljica Kazališta lutaka u Rijeci. Kad se osvrnete, koliko ste zadovoljni postignutim, imate li neke novosti za najaviti?

– Iako će zapravo sljedeće godine biti 10 godina otkako sam ravnateljica GKL-a Rijeka, mogu reći da sam izuzetno zadovoljna i ponosna i na svoj tim suradnika te djelatnike s kojima smo ostvarili toliko rezultata, ne samo brojnih nagrada na festivalima i gostovanjima, već smo zaista dali sve od sebe da zajedno nastavimo graditi što bolje i kvalitetnije lutkarstvo za našu publiku. U tom smjeru ćemo sigurno i dalje nastaviti raditi, a u cilju mi je našoj publici predstaviti i neke nove redatelje i umjetnike koji do sada nisu radili u Rijeci i Hrvatskoj. Vjerujem da će to biti osvježenje na našoj sceni, predstaviti neke nove suvremene lutkarske forme, a u dogovoru su i neke međunarodne suradnje, no o tome kad dođe vrijeme za to…

Foto Dean Miculinić

Dramaturgiju ste završili na Akademiji u Ljubljani, nekoliko godina bila ste glavna dramaturginja u HNK Ivana pl. Zajca, ali i odrasli ste uz oca opernog pjevača Dinka Lupija, što vas je zapravo privuklo dramaturgiji?

– Nisam osoba od »scene«, mislim da nemam taj talent, a i prevelik sam tremaroš, svaku premijeru proživim u preznojavanju. Više sam od onih »iza« i »oko« scene, to me je oduvijek više privlačilo. Sigurno da je na moj poziv utjecalo to što sam uz oca Dinka odrastala u svijetu kazališta. A za dramaturgiju me zainteresiralo upravo to što je ona neka zanimljiva spona između redatelja i glumca, ideje i realizacije na sceni. Zanimanje kojeg je ponekad teško opisati, jer iza bavljenja naoko jednostavnim pitanjem »zašto« se nešto događa na sceni, stoji ta umjetnička vještina koja je ponekad neuhvatljiva, enigmatična i konkretna odjednom.

Kako se sva ta iskustva odražavaju na vaš odabir repertoara GKL-a?

– Osim višegodišnjeg iskustva rada dramaturginje u praksi u različitim izvedbenim formama, od institucija do izvaninstitucionalnog kazališta te još od studijskih dana u lutkarstvu, najvažnije je uvijek znati postaviti pitanje za koga se radi repertoar, koja je to publika i što je ono što joj želimo poručiti u predstavama? Rad za djecu je posebno osjetljiv, te je tu važno znati pronaći i temu, sadržaj koja zanimaju male gledatelje danas, no isto tako pronaći umjetnike suradnike koji su senzibilizirani za rad s djecom te na kraju znati točno kojem uzrastu se obraćamo kroz pojedine predstave našeg repertoara.

U jednom intervjuu izjavili ste kako je GKL Rijeka teatar koji propituje brojne teme koje komuniciraju s današnjicom, na djeci blizak način, možete li nam to pojasniti?

– Djeci 21. stoljeća dužni smo postaviti teme koje ih se tiču, no uvijek razumljive za njihov uzrast i važne za njihov rast. Pri tome im uvijek trebamo pružiti i primjeren estetski užitak. Dio kazališta za djecu danas, nažalost, i dalje proizvodi potpuno neprimjerene sadržaje ne mareći ni za uzrast djeteta te nudi površne predstave koje ih zapravo odbijaju od kazališta. U GKL-u nastojimo osluhnuti koje su to teme koje zanimaju današnju djecu i o čemu moramo razgovarati s njima u kazalištu, tako da oni to razumiju. Teme poput odrastanja, pobjeđivanja straha, prihvaćanja različitosti, važnosti zajedništva, međugeneracijskog razumijevanja, prijateljstva, no i boljke današnjeg društva poput vršnjačkog nasilja, odbačenosti, usamljenosti, izoliranosti, neprihvaćanja odgovornosti, jesu samo neke od aktualnih tema kojima se bavimo u predstavama GKL-a.

MEĐUNARODNE SURADNJE

Osim što ste ostvarili uspjeh na domaćem terenu, uključeni ste i u velike međunarodne projekte, surađujete s UNIMA-om, sudjelujete na festivalima, što konkretno pripremate u tom smislu?

Foto Dean Miculinić

– GKL i dalje njeguje koprodukcijske suradnje s domaćim i inozemnih kazalištima, te priprema i neke suradnje što u okviru međunarodnih festivala, što u okviru suradnji s kazalištima gradova koji su bili ili jesu nositelji titule Europske prijestolnice kulture te europskim Dječjim kućama s kojima također njegujemo različite oblike projektnih suradnji.

Primili ste brojne nagrade, ali i onu za promicanje neverbalnog izraza u kazalištu na Naj, naj, naj festivalu još 2009. godine, čini se da ste već tada okrenuli pramac prema svojim horizontima?

– Bila je to predstava »Moje tijelo« koju sam sa Žakom Valentom radila u našem GKL-u. U njoj smo pokušali spojiti kazalište bazirano na pokretu, tijelu i elemente lutkarstva. Da, to je bio upravo jedan od smjerova koji me osobno zanimao u lutkarstvu, istražiti taj medij u odnosu na druge medije, posebno kazalište bazirano na pokretu, tijelu i fizikalitetu te »animirati« dijelove tijela kroz neverbalnu predstavu uz glazbu i songove koji su jedini nositelji teksta. Tu sam pokušala spojiti moje dvije velike ljubavi – kazalište pokreta kojega sam najviše radila kroz Trafik i u kojemu sam puno učila od kolega plesača i performera i lutkarstvo.

Što ste iz nezavisne kazališne grupe TRAFIK, čija ste uz Žaka Valentu bila suosnivačica, konkretno ponijeli u svoj današnji rad s lutkarskim kazalištem?

– Upravo to da i tijelo može biti lutkarski mišljeno, pojedini dijelovi tijela mogu se »animirati« ili pak biti zanimljiv nastavak, odnosno dio lutke, posebno u neverbalnim predstavama. Lutka je snažna metafora, a fizičko ili plesno kazalište, tj. ono bazirano na pokretu je danas jako puno i intenzivno uronjeno u lutkarstvo, odnosno suvremeno lutkarstvo danas dodatno osnažuje teatar pokreta i obrnuto, te otvara neke nove perspektive.

Imate li osobnu viziju u kojem smjeru želite razvijati riječku lutkarsku scenu u narednim godinama?

– Nadam se i želim da riječka lutkarska scena zadrži i dalje svoju kvalitetu, raznolikost, otvorenost ka istraživanju različitih umjetničkih formi i lutkarstva, da znalački osluškuje kakve predstave trebaju današnjoj djeci 21. stoljeća koja su naša osnovna i najvažnija publika. I da riječko lutkarsko kazalište i dalje bude na tragu onoga što je već povijesno bilo – često avangardno i prvo koje je na prostoru bivše države donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.

NEPROCJENJIV DOŽIVLJAJ

Kako vidite budućnost lutkarstva uopće, u vremenu kada djeca sve više žive u digitalnom okruženju?

– Lutkarstvo je važno za razvoj djece, jer dijete lutku doživljava kao stvarnu, kroz nju rješava neke svoje probleme, strahove, nedoumice. Posebno je važno za današnje generacije djece koja su sve više prikovana uz ekrane gdje im se često nude površni sadržaji kojih se brzo zasite. Upravo taj susret są živim čovjekom na sceni i lutkom koja je »živa« je poseban i neprocjenjiv doživljaj za djecu što dokazuje velika posjećenost našim predstavama i festivalima. A mi lutkari moramo osmisliti načine kako danas pozvati djecu u svijet kazališta i lutkarstva koji su i prostor igre, toliko važne za današnju djecu u sve otuđenijim vremenima.

Kazalište često reagira na društvene teme. Na koji način lutkarstvo može progovoriti o ozbiljnim ili suvremenim pitanjima, a da pritom ostane pristupačno djeci?

– Često kroz naš rad nastojimo vidjeti na koji način lutkarstvo propituje aktualne teme i zrcali suvremenost. Ove smo godine tako na Reviji gledali nekoliko predstava koje se bave intimnim ispovijestima običnog čovjeka vezanim uz globalne krize, ekološke katastrofe, klimatske promjene u predstavama za mlade poput diptiha »Transport: Teret i Odlazak«. No, isto tako predstava »Misto di raste lavandulilili« odlično je približila školarcima temu odumiranja otoka i odlazaka njegovih ljudi na vrlo topao, emotivan te duhovit način što su djeca itekako uspjela osjetiti i popratiti. Baš kao i važnost nježnih riječi i slušanja onog što nam djeca žele reći, a što današnji roditelji često zaboravljamo u preužurbanom tempu života. A upravo o tome je govorila naša predstava za najmlađe »Slatke riječi«.

Što vam je u kazalištu najvažnije – proces, rezultat, publika ili nešto treće?

– Sve to zajedno. Zajedništvo općenito. Teatar kao mjesto slobode i zajedništva.

Gdje se vidite u budućnosti – i profesionalno, i osobno – kada je riječ o kazalištu i umjetnosti općenito?

– Uh, pokušavam radije živjeti sadašnjost. U svemu.

Imate li neku lutkarsku želju, primjerice nešto što biste voljeli vidjeti na pozornici GKL?

– Neću je još izgovoriti da se ne izjalovi… no nadam se da će se ostvariti.

Priželjkujemo novo kazalište lutaka

Imate li dovoljno podrške u tehničkom, glumačkom smislu za rad na svim zamišljenim projektima, susrećete li se ponekad s teškoćama?

– Naše poteškoće se najviše odnose na uvjete rada u staroj, skučenoj zgradi GKL-a i gledalište koje nema dobru vizuru za publiku, a nemamo se gdje ni proširiti s obzirom na to da smo dio stanarske zgrade. Priželjkujemo novo kazalište lutaka, kakvu naša publika, naš grad i mi zaslužujemo.

Najemotivnji trenutak karijere

Koji vam je trenutak iz karijere do sada bio najposebniji ili najemotivniji?

– Izvedba »Hodača« kojega smo s Trafikom izveli na autentičnoj lokaciji, ispred nekadašnje bolnice Santa Creu u Barceloni, na stepenicama kojima je Janko Polić Kamov posljednji puta zakoračio. Danas je to Nacionalna biblioteka Catalunya. Nikada neću zaboraviti jato galebova koje je letilo i kričalo iznad naše najpankerskije i najglasnije scene koja je parala nebo.