FUŽINE – Nema više fužinarskog fakina – Franje Švoba Franine.

Iako je zbog poodmaklih godina i bolesti s kojom se borio dugo vremena, vijest o njegovoj smrti bila i donekle očekivana, ipak je spoznaja o njegovom odlasku donijela bol i tugu.

Jer, otišao je netko tko je puno, puno vrijedio i tko je iza sebe, u nasljeđe svima nama sadašnjima, ali i onima koji će doći nakon nas, ostavio spomen na naš zajednički zavičaj, na djelić Hrvatske i Gorskog kotara, na njegovu i našu Fužinu.

Učinio je to kroz niz divnih i nezaboravnih pjesama koje su zbog svoje vrijednosti i emocionalnosti postale, ostale i ostat će dio kolektivne svijesti ljudi ovoga kraja, oznaka njihove pripadnosti zavičaju.

Rođeni Fužinarac

Franjo Švob Franina rođen je 25. lipnja 1941. godine u Fužinama gdje pohađa osnovnu školu, a gimnaziju završava u Delnicama, da bi potom u Zagrebu diplomirao na Ekonomskom fakultetu.

Uz struku u kojoj je odgovorio brojnim profesionalnim izazovima i obnašao brojne odgovorne dužnosti, njegov je život bio određen i umjetnošću, ponajprije književnošću uz koju je vezan od najranijih dana mladosti, pri čemu je zaista majstorski kroz književnu riječ spajao senzibilitet rođenog pjesnika s duhovitom i fakinskom stranom svoje ličnosti, onom uvijek spremnom na šalu, vic, ili kako bi on rekao »huncutarije«.

Franjo ŠŠvob Franina 2013. godine na predstavljanju romana “Pismo Miguelu Cervantesu de Saavedri”

Ti različiti pristupi stvorili su orginalna i zasebna poetska djela u kojima je bolje no itko prije njega oslikao i podigao spomenik svojoj Fužini (uvijek je ime svog mjesta izgovarao u jednini!), njenim prirodnim ljepotama i ljudima koji su je činili, sačuvavši neke od njih u svojim majstorskim lirskim portretima za vječnost.

Kao pjesnik je debitirao 1975. godine zbirkom »Va našimu dvorišči« nakon koje su uslijedile »Z grunta« (1976.), »Življenje« (1985.) i »Korenika« (1995.), »Pri kraji pota« (2003.), »Jezerski din-don« (2016.), a kroz sva ta desetljeća poetskog rada ostvarenog ponajčešće na svojoj materinjoj fužinskoj kajkavštini, Švob je izgradio ugled i značaj jednog od ponaboljih hrvatskih dijalektalnih pjesnika.

Na čast i ponos

Istodobno je uz pjesnički rad bio vrlo ativan i u radijskim vodama sudjelujući u čuvenoj »Primorskoj poneštrci«, hit- emisiji Radio Rijeke u kojoj je utjelovio lik fužinarskiog pošpotljivca (rugalice), a tekstovi iz te emisije objavljeni su u knjizi »Pošpotljivec z poneštrice« (1983.) koja je doživjela dva izdanja.

Bio je Švob blizak i likovnoj umjetnosti te glazbi pa je devedesetih u suradnji s likovnjacima (Božena Vilhar, Zvonimir Kamenar) objavio grafičke mape »I to smo mi« (Kamenar, Vilhar, Švob – 1992.), te »Drhtaj zemlje« (Kamenar – Švob, 1998.), a 1999. godine je u suradnji s glazbenikom Borisom Kovačevićem objavio CD »Landravec« na kojem je Kovačević uglazbio nekoliko njegovih pjesama.

U drugom se dijelu svog stvaralaštva okrenuo u znatno većoj mjeri i prozi objavivši djela »Svitanje« (2007.), »Pismo Miguelu Cervantesu de Saavedri« (2013.), »Od Vladivostoka do Amazone« (2019.) i »S Matošem« (2024.), nastojeći kroz te romane i pripovijetke još jednom oživiti prošlost svoje obitelji, sebe samog i svog zavičaja.

Njegov obiman i kvalitetan rad svoj je odraz našao i u nekoliko antologija hrvatske dijalektalne lirike, a nagrade koje je dobio na brojnim okupljanjima ponajboljih dijalektalnih pjesnika Hrvatske teško je i nabrojiti.

Zbog svega toga odlazak Franine nenadoknadiv je, a jedina utjeha nakon oproštaja s njim svakako je u tome da je iza sebe ostavio neprolazno djelo, na čast i ponos sebi, svojima i svojoj Fužini.