Kad bi se vrijeme moglo zaustaviti, svi bismo ga zaustavljali baš u onom trenutku u kojem prestaje lijepo, a nastupa tužno. Za mnoge posjetitelje i štovatelje riječke tržnice i onih koji im desetljećima stoje na usluzi, bio bi to 18. travnja, dan kad je Marija Ušljebrka, obožavana gospođa Marija, teta Marica, teta Mara ili samo Mare, posljednji put u životu na pult stavila plodove ubrane u svom vrtu, a kolegama i kupcima podarila osmijeh po kojem je bila nadaleko poznata. Osmijeh koji zagrije i najhladniji dan i najhladnije srce na riječkoj tržnici, rekli bi njezini kolege.

Na njezinom štandu umjesto povrća svijeće, cvijeće i uokvireni zapis na kojem piše:

– Na ovom je mjestu godinama prodavala naša mama. Marija, Mara, Mare. Na ovom je mjestu svojim rukama kroz fizički rad, osmijeh i vedrinu othranila našu obitelj. Bilo sunce, kiša, vijavica, bura ili jugo, nije joj bilo važno. Ona je skoro svaki dan bila tu. Hvala svima koji su godinama kupovali kod nje – voljela je dolaziti na tržnicu, družiti se i pričati s ljudima i sa svojim kupcima. Ovdje će zauvijek ostati dio njezinog lika, osmijeha i topline.

Ako zastaneš ovdje, pomoli se za našu mamu, i ako želiš, zapali joj svijeću – da joj osvijetlimo put dalje. Njezina dobrota, snaga i požrtvovnost, zapisane su među zvijezdama zauvijek. A dokle god je nas koji je volimo, o njoj će se pričati – s ljubavlju i ponosom pamtiti. Svjetlost vječna svijetlila joj.

Njene kćeri: Martina, Tamara i Sandra

Privatni album

A KO JE NIJE POZNAVA

A ispred štanda mnoštvo ljudi koji zastanu i učine upravo ono što su ih njezine kćeri zamolile.

– Toliko ih je bilo od jutros da se Mare ne mora bojati tmine na putu od ovozemaljskog do nebeskog, rekla je jedna od prodavačica na tržnici.

Rekle su njezine prijateljice i kolegice još mnoštvo lijepih stvari o svojoj Mare. Toplih, životnih, neke izgovorivši s osmijehom, neke umočivši u suze. Čitav jedan život rasprostrše ispred nas, ne libeći se ni opsovati pri konstataciji da uvijek prvi odlaze oni najbolji.

– Uistinu je bila veliki čovjek. Jednako vrijedna u svemu što je radila, kako ovdje na tržnici, tako i u svom vrtu na Rujevici, u svom domu. Nikad se ni na što nije žalila, ali eto… Družile smo se ovdje na placi, a i vrtovi su nam bili na istoj lokaciji, pa smo se ponekad družile i cijeli dan. Do Uskrsa je bila tu, a onda…, prekida se u pola rečenice Boja Kosorčić, ne željevši izgovoriti ono čega je svjesna, ali još nije prihvatila.

Foto Marko Gracin

Da teta Mare više nikad neće doći i da nikad više ništa neće biti isto, teško prihvaća i Alenka Mlinarić koja je život na tržnici s Marijom dijelila puna tri desetljeća.

– Znam ju 30 godina koliko sam tu. A i puno duže jer je Marija bila prijateljica mojih roditelja koji su također tu radili. Draga, srdačna, suosjećajna, dobra, dobar prijatelj, uvijek za pomoći, vesela i fizički izuzetno jaka. Nije mi lako bez nje ni na tržnici, ni u vrtu, jer i u vrtu smo »susjede«. Odgojila je troje djece, tri kćeri, u prave ljude. O njoj mogu reći sve najljepše. Mislim da ne postoji osoba na placi s kojom ona nije bila u dobrim odnosima. Zime, bure, kiše – nije to lako. Dođeš kući u toplo i više nisi ni za što, a moraš. Svima će nam faliti teta Marija, tolike godine smo provele zajedno. Više od pola dana, i to svaki dan, smo provodile na ovom mjestu. Jedna kraj druge. Lijep je ovo posao, ali težak, zaključuje Alenka.

Foto Marko Gracin

Verica Miletić, još jedna Marijina »druga« s place, reče:

– A ko je nije poznava. Cili život je tu. Na dva koraka od mene. Ma, pozna je cila placa, a ne samo ja. Od 1995. se znamo. Bila je i zanimljiva, i vesela.

NI ZBOG BLITVE, NI ZBOG ŠPINATA

– Predivna, jednostavna, srčana, ljubazna, uvijek nasmijana. Dočim bi me vidjela da dolazim, viknula bi – evo moje Dalmatinke! Iako ja zapravo nemam nikakve veze s Dalmacijom, osim činjenice da mi je suprug Dalmatinac. Zbilja je bila predivna žena, nemam riječi kojima bih opisala žal što je više nema, kazala je Seka Koludrović, dodavši da se kupac kod gospođe Marije uvijek osjećao dobrodošlo, a rijetki bi otišli bez nekog dara jer voljela je uz ono što ste naručili i platili, u vrećicu ubaciti još ponešto besplatno.

Foto Marko Gracin

Potvrđuje to i prijatelj Robert Cvečić kazavši – nikad nije uskratila ruku, a vaga na tezgi njoj je samo smetala.

Mihajlo Matijević, jedan u nizu Marijinih kupaca rekao je:

– Uvijek sam kupovao kod gospođe Marije. I nije to bilo ni zbog blitve, ni zbog špinata, već zbog razgovora koji je uvijek s njom bio lijep i poseban. Znala je slušati, znala je utješiti, znala je nasmijati. Neizmjerno sam tužan zbog toga što je više nema.

Tužna je tih dana bila cijela tržnica, svjesna da su s Mare i bez Mare dvije sasvim različite stvari. A tko je zapravo bila ta, toliko obožavana gospođa Marija Ušljebrka? Da je živa, kažu oni koji su je poznavali, vjerojatno bi na ovo pitanje odgovorila nekako ovako – ja sam Marija, rođena i udana Ušljebrka. Prava Bukovčanka iz sela Bjelina. Volim ljude, volim društvo, volim raditi i volim pjevati, a najviše volim svoju obitelj.

Foto Marko Gracin

UVIJEK PJESMA

Potvrđuju to i njezine kćeri Sandra, Tamara i Martina koje priču o svojoj majci počinju s – ne poznajemo osobu koja je toliko voljela ljude kao što je voljela naša mama. Sve je uvijek pozivala k nama, naša je kuća uvijek bila puna ljudi i puna pjesme.

– Mama i tata imali su igrom slučaja isto prezime, bili su iz istog mjesta, u kojem su se davnih dana i zagledali. Onda je tata, koji je bio osam godina stariji od mame, otišao u Rijeku, došla je i ona pa je zagledavanje prešlo u ljubav. U prelijepu zajednicu, u kojoj nikad nije bilo svađe, samo razumijevanje i pjesma. Vjerujte, njih su dvoje uvijek pjevali, svoje bukovačke pjesme, a nas smo tri odrastale u raspjevanoj obitelji, u kojoj nam nikad ništa nije falilo. Ponajmanje ljubavi, kaže najstarija Marijina kći Sandra, prisjećajući se podstanarskog stana na Pehlinu u kojem je i prokišnjavalo i štošta nije štimalo, ali njoj i sestri joj Tamari to je bilo djetinjstvo kakvo se samo poželjeti može. Djetinjstvo prepuno roditeljske ljubavi i razumijevanja.

Najmlađa Marijina kći to ne pamti, njezin život počeo je u stanu na Zametu.

– Stan su mama i tata dobili u onoj zgradi koju svi znaju po kafiću »Vratija se Šime«. Mama je radila u PIK-u, u smjenama, na teškim fizičkim poslovima, a tata je radio u Poljoprometu, u onoj voćarni na Mrtvom kanalu u kojoj sam često provodila vrijeme jer, ma koliko se trudili, mama i tata nisu uvijek uspijevali uskladiti smjene. Ono što ja pamtim je taj njihov divan odnos. Bili su orijentirani jedan prema drugom i prema nama, priča Martina.

Srednja Marijina kći Tamara kaže da su jednog dana roditelji odlučili imati nešto svoje pa je Marija dala otkaz i počela se baviti poljoprivredom.

– Govorila je – kad si svoj gazda, bolje raspolažeš vremenom. Oboje su bili jako vrijedni, voljeli su raditi, pa tu nije bilo problema, a ovakav način privređivanja ostavljao im je više vremena za nas tri, za obitelj koja im je od prvog dana zajedničkog života bila centar svega. Oduvijek sam osjećala nas petero kao nukleus, a rečenica koju su nam često izgovarali glasila je »nikad protiv svoje seke«, priča Tamara.

Prisjećaju se dana i kad bi Marija s tržnice došla mokra, pothlađena, umorna, ali uvijek s osmijehom na licu.

– Koliko puta smo joj rekle – pa ne moraš svaki dan na placu, vidi kako je hladno, ili vidi kako puše, ili pretoplo je danas, a ona bi samo odmahnula rukom i odgovorila – ja idem, to je moj život. Tamo se podružim, popričam, nekad zaradim, nekad ne, ali uvijek kući s nečim dođem. Jednostavno joj nikad u životu ništa nije bilo teško – ni oprati, ni skuhati, ni pospremiti, ni kopati, ni uzgojiti, ni stajati na tržnici u svakakvim uvjetima da bi uzgojeno prodala. Jednostavno je bila takva, kaže Martina.

Privatni album

NIJE VOLJELA DAROVE

Da je voljela darivati, ali nije voljela biti darivana, otkriva nam Tamara.

– Uvijek je govorila – molim vas ne trošite na mene, ja sve imam, meni ništa ne treba. Bolje kupite sebi nešto lijepo, meni je to kao da ste kupile meni. Jedina stvar koju je poželjela bio je put u Rim. Rekla je da bi voljela proći kroz Sveta vrata i dočim smo to čule, organizirale smo put u Rim. Ne možemo vam opisati tu sreću na našem zajedničkom putovanju, taj ushit putovanja avionom, ushit Vatikanom, Rimom, našim druženjem. Bila je presretna, a i mi gledajući nju. Svjesne smo da joj nikad ne možemo dovoljno zahvaliti na svemu što nam je dala u životu, a dala nam je sve, no ovo je putovanje bilo kruna našeg odnosa, kaže Sandra.

Osim onog – budite dobre ljudima pa će i ljudi biti dobri vama, Marija je svojim kćerima često govorila »ne treba u životu imati samo grablje, treba imati i vile« ili u prijevodu – ne možeš u životu samo uzimati, moraš i davati. A koliko je Marija svima davala, govore oni već spomenuti ljudi koji su na riječkoj tržnici zastali ispred mjesta gdje se uvijek uz domaću verduru nudio i osmijeh. Onaj iskreni, prijateljski, onaj koji i od najtužnijeg i najljućeg čovjeka dobije uzvratni.

Priče onih koji su je poznavali slažu se u jednom – takvih poput Marije ima malo. Radila je, pjevala, voljela ljude, život i obitelj, a svojom je toplinom, poštenjem i dobrotom ispisala trag u mnogim životima koji se ne briše. Jedan od spomenutih prijatelja, Robert, možda je to najbolje rekao – Mare nikad prema nikom nije ustegnula ruku, uvijek je dala i pomogla. I ako ima Božje banke gdje se bilježi ljudska dobrota, njoj pripada velika kamata.

I da, ako već ne možemo zaustaviti vrijeme, možemo drage nam ljude i događaje zaustaviti u vremenu.

Privatni album

RIJEČKA TRŽNICA IZGUBILA JE JEDNU OD SVOJIH KARIJATIDA

– Svaki se grad najbolje upoznaje kroz tržnicu, a tržnica je mjesto u koje su utkani hrana, mirisi, emocije, vlastite i kolektivne povijest, rituali, a ponajviše ljudi. Jedno od zaštitnih lica naše riječke place bila je gospođa Marija. Upoznala sam je kad sam prvi put, s par kištrica svog povrća došla na riječku placu koja je s one druge strane štanda izgledala potpuno zastrašujuće. Upravo je teta Mare došla do mene, uputila me s par mudrih savjeta u posao i s velikim osmijehom i zaraznom energijom me ohrabrila. Taj mali čin empatije, potpore i ljudskosti mi se urezao u srce i najbolje svjedoči o tome kakva je gđa. Marija bila – srdačna, poštena, uvijek pozitivna i spremna »dati ruku«.

– Kako ste, teta Mare, upitala bih, a odgovor bi uvijek glasio – čim sam tu, dobro je!

Gospođa Marija bila je nevjerojatno snažna žena – svaki dan, bila bura, južina, plus četrdeset, minusi ili poplave – ona je ponosno stajala za svojim štandom i prodavala povrće, iz dana u dan, iz godine u godinu. Teta Mare će nedostajati i njenim odlaskom riječka je placa nažalost izgubila jednu od svojih karijatida, riječi su dr. Ane Smokrović (Anino povrće) kojima je opisala i tetu Mariju i svoj odnos s njom, ali i njezin odnos prema ljudima i poslu kojim se bavila.