UN-ovo Vijeće sigurnosti ovog je ponedjeljka donijelo rezoluciju o budućnosti Pojasa Gaze koja bi, barem u teoriji, trebala skicirati tko će kontrolirati i kako će izgledati život na ovom uništenom palestinskom teritoriju. Bez previše doprinosa strana koje nisu aktivno sudjelovale u ratnim razaranjima, rezolucija 2803, nastala na dokumentu američkog »nacrta za mir«, u grubim konturama skicira dvogodišnji plan smišljen s namjerom da se Izrael spasi od sebe samog, dajući mu šansu da dio kolonijalnog tereta prebaci na druge. Središnji dio teksta, koji je izglasavanjem UN-ovog Vijeća dobio međunarodnopravnu legitimnost, odnosi se na maskiranje trajne vojne okupacije Gaze u kojoj bi trebali sudjelovati i naoružani »mirovnjaci« iz drugih arapskih i svjetskih država. Također, rezolucijom se trasira put za kreiranje tzv. Odbora za mir koji će »tehnokratski i apolitično« upravljati najosnovnijim funkcijama jednog društva, ne spominjući dobrobit ili interese nepoznatog broja ljudi koji su preživjeli genocid. U najnovijoj igri mrkve i batine, gdje potonja označava ponovnu intenzifikaciju izraelskih zračnih napada i multiplikaciju dnevnog broja ubijenih Palestinaca, američka je mrkva vrlo tanka. Čast da Donald Trump njima upravlja kao guverner iz 17. stoljeća i neobvezujuće obećanje kako će nepoznat netko obnoviti samo dio Gaze pod potpunom kontrolom Izraelaca, Palestinci će platiti vremenski nedefiniranim gubitkom prava na oružani otpor te političku i gospodarsku samoupravu. Neuspjeh u izvršenju plana, oko čije implementacije ne postoji entuzijazam, pa ni ozbiljnost, svu će moć odlučivanja vratiti izravno u Tel Aviv, u ruke Benjamina Netanyahua.

Guranje uza zid

Iako stanje na terenu sugerira drugačiju sliku, dogovor o prekidu vatre između palestinskih militantnih skupina predvođenih Hamasom i izraelske vojske, koji je implementiran sredinom listopada, načelno je još uvijek na snazi. Trumpovo hvalisanje oko postizanja mira nije rezultiralo povećanjem njegove kolekcije zlata u vidu Nobelove medalje, no inzistiranje na uspjehu okončanja ovog rata i dalje je vidljivo u svakom medijskom nastupu u kojem američki predsjednik javnost uvjerava, i to čini poprilično uspješno, da mu je do mira zaista stalo. Stoga su Amerikanci prije izglasavanja rezolucije eksplicitno poručili kako oni neće biti odgovorni ukoliko sukob opet eskalira.

– Glas protiv rezolucije glas je za rat, kazao je Trumpov izaslanik u UN-u Mike Waltz, stavivši ultimatum pred Rusiju i Kinu koji su bili prisiljeni dozvoliti donošenje dokumenta. Svoj suzdržani glas, odnosno odricanje od prava na veto, Kinezi su obrazložili tvrdnjom da situacija zahtjeva stavljanje imperativa na održavanje prekida vatre, kao i poštovanja stajališta zemalja Palestinske samouprave u Ramallahu kao priznate palestinske vlasti te zemalja zapadne Azije. Ipak, stalni kineski predstavnik u UN-u Fu Cong izjavio je kako rezolucija »ne priznaje fundamentalni princip kojim će Palestinci upravljati Palestinom«, dok je ruski izaslanik Vasilij Nebenzja bio i oštriji, kazavši kako je ponedjeljak »tužan dan za Vijeće sigurnosti« budući da usvajanje ove rezolucije »podriva integritet Vijeća«.

U tjednu prije sjednice, Nebenzja je predložio ruski nacrt rezolucije koji je, budući da su Amerikanci prethodno već izmamili podršku, odbijen prije nego je stigao do radnih klupa ostalih 14 članica Vijeća. U prijedlogu Moskve stajalo je kako će glavni tajnik UN-a, a ne Trump, biti zaslužan za kreiranje međunarodne vojne koalicije koja će održavati sigurnost u Gazi, što bi bilo u skladu s međunarodnim zakonom. No Mahmud Abas, čelnik Izraelu lojalne Palestinske samouprave, procijenio je kako će svrstavanjem na američku stranu njegov Fatah povećati šanse da jednom u budućnosti zavlada Gazom umjesto Hamasa, što je odluka koju su regionalni igrači poput Egipta, Jordana, Saudijske Arabije i UAE-a dočekali s odobravanjem.

Prema navodima izraelskih medija, prenosi Al Jazeera, Tel Aviv je do zadnjega dana pritiskao SAD da u tekstu razvodni svaku riječ koja bi sugerirala da se s »rješenjem s dvije države« misli ozbiljno. Na koncu, Palestincima je obećana samo birokratska uvreda koja glasi: »možda će se postaviti uvjeti za razmatranje kredibilnog puta prema državnosti«, i to ukoliko se Palestinska samouprava »dosljedno« reformira.

Kolektivno kažnjavanje

Da UN-ova rezolucija krši UN-ovu Povelju, temeljni dokument organizacije, kao i palestinsko pravo na samoodređenje, navela je i Francesca Albanese, UN-ova posebna izvjestiteljica za okupirana palestinska područja. Ističući kako rezolucija »konsolidira nezakonitu prisutnost Izraela« u Gazi, Albanese je poručila kako se njome pruža podloga za legitimiziranje sukoba koji i dalje traje.

– Umjesto da zacrta put prema okončanju okupacije i osiguranju zaštite Palestinaca, rezolucija riskira učvršćivanje vanjske kontrole nad Gazom, njezinim granicama, sigurnošću i obnovom. Rezolucija izdaje narod koji tvrdi da štiti. Ona ne čini ništa kako bi okončala glavne uzroke nasilja, nezakonitu opsadu, okupaciju, rasnu segregaciju i aparthejd, te etničko čišćenje koje provodi Izrael, izjavila je talijanska pravnica.

Politička frakcija Hamasa, koja kroz svoju policiju održava javni red u Pojasu, osudila je plan te ponovila svoj stav o odbijanju pristanka na razoružanje Gaze sve dok se ne uspostavi međunarodno priznata palestinska država s pripadajućim institucijama. Rezoluciju su osudili i ljevičarska militantna grupa Narodni front za oslobođenje Palestine (PLFP), kao i Palestinska nacionalna inicijativa, vodeća politička opoziciju Abasu na Zapadnoj obali, kazavši kako Palestincima ponovno nisu ponuđene garancije za prekid okupacije i dotok humanitarne pomoći. Što se tiče »Odbora za mir«, o još neuspostavljenom tijelu koje bi trebalo preuzeti upravljanje Gazom, ne zna se gotovo ništa osim šturih informacija iz Trumpovih objava na njegovoj društvenoj mreži Truth Social. Premda se u medijima kao vodeći administrator spominjao još jedan regionalni krvnik, bivši britanski premijer Tony Blair, američki je predsjednik kazao kako će Odbor voditi on osobno, uz sudjelovanje »glava svih važnijih država«.

Glavna sila koja će američko-izraelsku volju provoditi na terenu, i to s dozvolom za upotrebom smrtonosne sile, prozvana je Međunarodnim stabilizacijskim snagama (ISF). Samo izgradnja vojne baze za nekoliko tisuća vojnika koja će se nalaziti tik uz Pojas Gaze koštat će pola milijarde dolara, a ISF, čija će glavna zadaća biti sprječavanje švercanja oružja u ruke Palestinaca, trebao bi biti sačinjen od američkih, egipatskih i jordanskih vojnika. S obzirom da od početka godine u palestinskoj enklavi djeluje tzv. Gazina humanitarna fondacija (GHF) sastavljena od naoružanih plaćenika, redom Amerikanaca s ugovorom s privatnim vojnim kompanijama, realno je za očekivati da će ova postrojba proći kroz »rebrending«, budući da su u zločinima nad civilima sudjelovali i sami. U suradnji sa svojim izraelskim narednicima, pripadnici Fondacije, koji su dobili zaduženje za distribuciju hrane i humanitarne pomoći nakon što je Izrael zabranio da isto čini UN-ova agencija za palestinske izbjeglice (UNRWA), ubili su najmanje 2.600, a ranili više od 19.000 Palestinaca koji su tražili hranu kod njihovih distribucijskih točaka.

Zeleno svjetlo

U svakom slučaju, kršenje prekida vatre od strane Tel Aviva bit će kontinuirana politika dok Gazu ne zauzmu strani vojnici. Od stupanja primirja u listopadu, izraelska je vojska ubila najmanje 312 Palestinaca, od čega je više od 30 stradalo ovog tjedna, a bez međunarodnog aktera koji bi osiguravao obostrano poštovanje dogovora, Izrael vrijeme koristi kako bi Gazu nastavio sravnjivati sa zemljom. Kako prenosi BBC, u prvih 30 dana primirja izraelska je vojska ondje uništila više od 1.500 zgrada, redom stambenih, a jasno je da ponad trupala desetaka tisuća Palestinaca Washington za najkrvavije frakcije krupnog kapitala želi stvoriti investicijsku priliku. Plan o infrastrukturnoj obnovi Gaze, perverzno nazvan »Rivijera Bliskog istoka«, predvode najuži članovi Trumpove obitelji, ponajprije njegov zet Jared Kushner, ali i sinovi Eric i Donald junior koji su preuzeli očev biznis, razvivši nekretninski portfelj po Saudijskoj Arabiji, UAE-u, Kataru i cijeloj zapadnoj Aziji. U priču je uključen i Steve Witkoff, Trumpov dugogodišnji prijatelj i još jedan nekretninski magnat trenutno na funkciji američkog posebnog izaslanika za Bliski istok, no količina novca koju iziskuje imalo cjeloviti plan obnove i ove bogataše izuva iz cipela.

Amerikanci se neskriveno nadaju kako će glavninu novca od prvotno procijenjenih 100 milijardi dolara, pa i rizik od neuspješnog povrata investicija, podnijeti arapski šeici. Zauzeti vlastitim megalomanskim projektima s malim izgledima za komercijalni uspjeh (poput kreiranja grada Neoma, osobnog projekta princa Mohameda bin Salmana), Saudijci, Emirati i Katarani zasad ne pokazuju ni najmanji interes, zbog čega je izgledno kako će »Rivijera« ostati postojati samo kao nakaradna triodimenzionalna vizualizacija. Usprkos tome, Trumpovom izjavom kako Gaza neće biti obnovljena »tamo gdje postoji Hamas«, Izrael je dobio zeleno svjetlo da u dijelu kojeg fizički okupira »pripremi teren« za obnovu. Iza tzv. žute linije, crte kojom je Izrael razgraničio dio Gaze pod njihovom totalnom vojnom kontrolom, nalazi se velika većina stanovništva stisnuta u manje od polovice Pojasa, bez mogućnosti za izlazak. Ondje SAD i Izrael planiraju postaviti privremena naselja, koja je bivši izraelski premijer i Netanyahuov kritičar Ehud Olmert prozvao »koncentracijskim logorima«. Američki mediji poput Washington Posta pišu kako bi zatočeni Palestinci mogli iskusiti svu silu tehnokorporativne distopije, budući da bi se Palantirov biometrijski sustav praćenja pojedinaca, već implementiran u sklopu distribucijskih točaka GHF-a, mogao proširiti na cijelu Gazu u cilju potpunog praćenja kretanja svih Palestinaca.

Nezasnovan optimizam

Uvođenje i održavanje sofisticiranog sustava nadzora još je jedan od razloga zašto je nerealno očekivati da će se izraelska vojska iz Gaze povući, pa i pod nimalo izglednim scenarijem da se ispune propisani uvjeti, odnosno da se Gaza »demilitarizira«. Kontroliranje tempa genocida žalosna je realnost za Palestince do kojih i dalje ne dostiže niti minimum potrebne količine hrane, lijekova i humanitarnih potrepština od 600 kamiona dnevno koliko se Izrael obvezao pustiti. Idealan rasplet za Izrael, koji je nakon 36 mjeseci brutalnog napada u očima većine civiliziranog svijeta postao zločinačka tvorevina, trenutno je onaj u kojem će prisiliti palestinsko stanovništvo da zbog nemogućih životnih uvjeta napuste Gazu, bez ikakvih jamstava da će im se ikad biti dozvoljeno vratiti. Znajući da će – prema najpovoljnijim UN-ovim projekcijama, uza sve međunarodne napore i izraelsku suradnju – samo za otklanjanje i saniranje ruševina biti potrebno sedam godina i to uz račun od 110 milijuna dolara, nade za skoru uspostavu kakvog-takvog života za stotine tisuća Palestinaca počivaju na nezasnovanom optimizmu. Kao što je bio slučaj i dosad, sposobnost eskalacije i ponovnog zasićivanja neba bombarderima do daljnjeg ostaje u izraelskim je rukama, ovisna samo o skladišnim kapacitetima i američkoj sposobnosti za brzu opskrbu eksplozivnim napravama. Kako je prošli tjedan pisao Politico, pojedini članovi Trumpove administracije smatraju kako je pitanje vremena kada će dogovor o prekidu vatre propasti, navodeći brojne poteškoće u izvršenju osnovnih stipulacija primirja, ali i nedostatak konkretnog hodograma za njegovu provedbu. Stoga se ne treba čuditi ukoliko Netanyahu u skoroj budućnosti, potaknut osobnim motivacijama i imperativom da zadržavanjem političke moći sebe spasi od dugog i sporog zakonskog progona, ponovno posegne za omiljenom mu metodom dirigiranja interne politike.

Prekrižene ruke

Osim američko-izraelskih interesa koji su u zapadnoazijskoj regiji konstantni, povijest nimalo blagonaklono neće gledati na arapsko susjedstvo koje je, kao i kroz noviju povijest, sve što se događalo u posljednje dvije godine svesrdno odobravalo. Tražeći što oportuniju poziciju da se SAD-u umili kako bi dobio dozvolu za kupnju njihovog oružja, spomenuti trojac monarhija drži najveću odgovornost, zajedno s Egiptom, Jordanom i Turskom, čija bi se loša financijska situacija dodatno pogoršala u slučaju prestanka trgovine s Izraelom. Dok se prihvaćajući američko-turski plan za upravljanjem Sirijom Rusija službeno povukla iz zapadnoazijske geopolitičke igre, prepustivši svu inicijativu NATO-u, Kina regionalnoj politici i dalje nastupa s oprezne distance, zbog čega je njihov veto dio propalestinski nastrojene javnosti, osobito među arapskom dijasporom na Zapadu, protumačio kao izdaju.

Ipak, žestoka rasprava o razlozima i motivacijama rusko-kineske suzdržanosti nije uspjela zasjeniti realnost koja kaže da se zadnji čavli u lijes međunarodnog prava upravo kucaju. Nedostižnost pravde za čije su dijeljenje zadužena dva haška suda izraelske je planove na palestinskoj Zapadnoj obali učinila provedivima, zbog čega je proces potpune aneksije dobio snažan političko-vojni zamah unutar Izraela. Za razliku od Gaze, zauzimanje Zapadne obale pratit će drugačije nacrte. Prethodno obavljeni terenski rad apartheidskim je bantustanima, odnosno međusobnom izolacijom otočića s naseljima u kojima Palestinci još uvijek smiju živjeti, u korijenu sasjekao šanse za pojavljivanje kolektivnog otpora i više od tri milijuna tamošnjih stanovnika osudio na bespomoćno čekanje sudbine. Bez Hamasa da ih ometa, Izrael i ondje inkrementalno demolira kuće, stanove i dvorišta, maslinike, voćnjake, vrtove i štale. Stoga pitanje rata za Palestinu više odavno nije stvar binarnosti »ima ga, nema ga«. Permanentni limbo pukog preživljavanja u neljudskim uvjetima trajno je i beznadno stanje u kojem palestinski narod opstaje, još uvijek u nemogućnosti svoje trbuhe nahraniti stranim rezolucijama i »Rivijera« fantazijama.