Gori Vjesnik. Gori Vjesnikov neboder. Gori u noći od neradnog dana, dok rominja ledena kiša, baš kao po nekom nepisanom pravilu da nevolje dolaze kad su ulice mahom puste i kad je sve sivo. Gori Vjesnik. Gorio je još uvijek i ujutro kad se razdanilo, makar su vatrogasci preko noći činili čuda, sve što se moglo. Gori Vjesnik, a svijeta po ulicama, onog znatiželjnog svijeta koji voli vidjeti sve izbliza, zapravo nikad manje po okolnim ulicama. Kao da nikog nije iznenadilo što gori neboder tamo gdje se križaju neke važne ceste, gdje se dogovaraju susreti, gdje se izlazi i ulazi u tramvaj, gdje se spajaju istok i zapad, gdje je cesta koja kazuje gdje je sjever i kojim putem se ide na jug. Ima svijeta koji je iz okolnih zgrada gledao vatru sat, dva i onda jednostavno pošao spavati. To što gori Vjesnik niti je koga prepalo, niti je koga užasnulo, niti je koga iznenadilo, bilo da je umirovljenik zgrada do, koji odavno uvjerava susjeda da im je zaključavati ulazna vrata jer svakakvog svijeta danas ima, bilo da je mladost koja je u četiri ujutro došla doma iz kakvog kluba, snimila video buktinje i pošla leć’. Tuga da, iznenađenje ne, a i ta tuga različitih je predznaka. Jer, dok su jedni u ogoljenom neboderu vidjeli simbol konačnog urušavanja svega, tim više što su se baš tu radile i rađale neke sjajne tiskovine, drugi su vidjeli simbol posvemašnje nebrige koja će ionako srušiti sve jer smo se na nju navikli taman toliko da nam je normalno.

Izgori Vjesnik, i sve da ga i ne sruše, neće to više nikada biti to. Izgori, kažu, simbol jednog vremena, simbol drukčijeg novinarstva. Samo, koliko god istina bilo u tom da je štošta što bi Vjesnik mogao simbolizirati odavno na koljenima, prije će biti da je Vjesnik valjalo sačuvati jer je toponim. Pa kad predvečer ideš od zapada prema gradu oduševiš se svaki put nanovo refleksijom svjetala na pustim staklima nebodera. Ili kad se s nekim dogovaraš nešto pa mu veliš da skrene desno kod Vjesnika, ako već neće izaći iz tramvaja na stanici kod Vjesnika. Ono sve što je iz te kuće išlo na kioske obilježilo je par generacija, formiralo ih posve. Sportski tjednik bez premca, politički tjednik za diku, Studio koji se uredno listao u tete Franke i barba Tome, a da ne bi strica Petra i njegove potrebe da mahnito čita sve, ne bi ni onaj Start odigrao toliko važnu ulogu u odrastanju mnogih, skoro jednako kao što je to uradio Alan Ford. Prvo je bilo tako, poslije je došla simbolika koju se dade svesti na naputke koji kažu; izbaci nepodobne, daj podobnima, pusti da se uruši, zgazi povijest bez da išta od nje naučiš, zgazi budućnost jer ne znaš ionako što bi s njom. I tako sve, i tako stalno, i tako svi preko 30 godina.

Izgori Vjesnikov neboder. Izgori baš u doba kada je u Saboru krenula rasprava o Vladinom paketu zakona iz područja prostornog uređenja i gradnje. Uvijek to tako bude da se nakalemi neka katastrofa na zakonski prijedlog koji se čini da regulira baš to što je, u ovom slučaju, izgorjelo skroz. Uostalom, otkada je novina nestalo iz nebodere, a ima tome ohoho godina, stalno se špekulira da je odavno netko na vrijedno zemljište bacio oko i da je samo pitanja trenutka kada će se pogodovati tom nekom da tu gradi čudesa kojima će podebljati bankovni račun. Jeste, ne priča zakon baš o tome, ali ako je u išta ovaj narod uvjeren, onda je uvjeren u to da nema ljepšega prostora za marčapijanje od građevinskog i urbanističkog, zemljišnog i prostornog. Čudo je jedino da praktički do jučer nitko ni primijetio nije da je u Vladinoj radionici nastao paket koji, slažu se tu i opozicija i pozicija, mijenja sve. Nešto nam je pažnju usmjerilo na druge stvari.

– Ja ti mislim da je sva ova frka oko ustaštva namjerno fabricirana da bi se progurao zakon o prostornom uređenju – posve ozbiljno veli nekidan u povjerenju jedan posve ozbiljan društveni radnik, uz dodatak da će ovo biti veća nevolja od svima bolno znane privatizacije.

Zakoni opasnih namjera. Eldorado za investitore. Pod krinkom priuštivog stanovanja investitorima se dopušta sve, sve što će dovesti po potpune devastacije prostora. Sve ovo kazivali su oporbeni zastupnici za rasprave u Saboru. Zapravo, ovo je tek malen dio onog što su govorili. Kazivali su kako će država oteti lokalnim zajednicama pravo da uređuju išta. Kako će se dekretom moći izvlastiti tko god i sagraditi što god. Kako će se stanovništvo slabije financijske moći gurnuti na rub svega, u priuštive stanove na rubovima grada, u šumarcima i pustopoljinama, dok će bogatuni i dalje kupovati sve što stignu u centrima gradova. No, s druge strane, evo ministra Bačića kako poručuje lokalnoj samoupravi neka donose prostorne planove koje mogu i realizirati, a ne da se sve razvlači unedogled, desetljećima. Branko Bačić. Čini ti se da znaš čovjeka, i ako išta, možeš staviti ruku u vatru da obnova potresom pogođenih prostora ne bi nikada počela da taj nije došao na čelo ministarstva. Taj je čovjek od zadatka, i kad mu ga daš, taj će ga i riješiti, kako god, pazeći dakako da se pritom ništa ne dogodi na štetu stranke. Da i sada nije tako!? Možda je jednostavno dobio zadatak da riješi pitanje priuštivosti stanova da nam mladost ne svisne, pa je spreman učiniti sve da rješenja bude. Možda uistinu nema tu zle namjere, ali ima, povijest uči, ima itekakvog razloga da se čovjek zabrine. Na koncu i Vjesnik, neboder njegov koji je jednako kao i požar uništila nebriga duga 36 godina, sjajan je primjer nezainteresiranosti i nestručnosti koja se u nas zove brigom za prostor, urbanizmom, promišljenom gradnjom. Pritom je sve tim gore ako se zna da je većinski vlasnik cijelog tog Vjesnikova kompleksa država, ista ona koja od sitneži traži ispunjavanje malih milijun propisa, uvjeta, odredbi. Pa kad sva moguća naša društva arhitekata pišu pismo u kojem izražavaju protivljenje paketu zakona jer se njima, kako kažu, dokida i obezvređuje urbanističko planiranje, zapravo griješe jer smo urbanizam obezvrijedili odavno. I lokalno i nacionalno. I odlukama malih moćnika i odlukama velikih glavešina. I sve da su u Bačića namjere najbolje na svijetu, s pravom se plašiti.

Ima u nas igrani film koji se zove »Južina«. Cijela radnja događa se u jednoj splitskoj višekatnici. Ali nije zgrada ni uz Rivu, ni u Splitu 3, da cijeli svijet zna gdje je. I tko bi uopće prepoznao zgradu u četvrti što se Ravne njive zove. Tko je ikad i bio na Ravnim njivama, ako tamo ne živi ili nema kakvu blisku rodbinu.

– Eh, Ravne njive – uzdahnula je nekidan poznanica koja je u sličnom kvartu odrasla.

Pa se preselila u Zagreb gdje živi i radi ima već i 20 godina. A kada je pitaju Zagrepčani kakav je to kvart njenog djetinjstva, slikovito zna reći da je to spoj Dubrave i Žitnjaka, samo je more bliže. Neka se ne naljute ni oni koji žive u Dubravi, ni oni koji žive na Žitnjaku, ni oni na Ravnim njivama, svaki naš grad ima svoje drage urbanističke kaose, samo ako je to nekada bio izuzetak, sada je pravilo. Ova je zemlja toliko gladna investitora da bi im dala sve, a ako su još naši ljudi od povjerenja, i uzet će sve. Tu svaka ideja o urbanizmu propada. Tu nestaju iz papira i planova škole, šetnice, parkovi, šume. Tu gore toponimi i podsjetnici da se nekad imalo hrabrosti graditi velike stvari. Danas se grade samo zgrade što se slažu poput kutija šibica, a od toga, kako zna reći doajen arhitekt Andrija Mutnjaković, nema gore. I bili vi Možemo! ili HDZ, i opet će se, baš kao sad u Zagrebu tamo gdje je Gredelj, graditi zgrade obične sa skupim kvadratima, a ne neki novi simbol da je toponim. Nema hrabrosti, nema mudrosti, nema sluha.

Estetika ružnog, to su nas natjerali da prigrlimo o čemu god da govorimo, od kulture dijaloga do urbanizma. Pa ako su zbilja klinci neki ušli u neboder i zapalili ga dokumentacijom Porezne uprave i pustih ministarstava, to je zato jer misle da se to može. Da se sve može. Kod Vjesnika se više neće nalaziti nitko, što god da se tu izgradilo. Jednostavno je izgorio.