Nakon dvaju izvrsnih blokova europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT, koji su zaista dali uvid u suvremene kazališne poetike i prakse, nedavnom izvedbom autorske predstave »Želiš li me producirati?!«/»Do You Want to Produce Me?!«, istaknutog nezavisnog riječkog plesača Tonija Flega nastavio se i treći blok ovog festivala s ovogodišnjom izrazito jakom selekcijom, a sudeći prema reakciji publike, i ova je predstava oduševila one prisutne.

Nakon što smo u sklopu također nedavno održanog festivala suvremenog plesa i cirkusa Periskop u predstavi »Chez Michou (The Mystery Of Blue)« Žaka Valente, plesača Flega imali prilike vidjeti u izvrsnoj dramsko-plesnoj ulozi, odnosno različitim ulogama koje je uspio minuciozno ostvariti, jedan od najznačajnijih riječkih plesnih umjetnika mlađe generacije sada se javlja i kao autor predstave »Želiš li me producirati?!«/»Do You Want to Produce Me?!«, koja je s obzirom na teme identiteta i (društvene) pozicije umjetnika zapravo susljedna spomenutoj Valentinoj predstavi, o čemu ponešto svjedoči i sama nazivna sintagma Flegove predstave.

Foto Nikola Blagojević

Simbolika naziva

Već iz samog opisa predstave koji jasno sugerira pitanje uloge tijela (u predstavi), pop kulture, odnosno svakodnevice koja postaje (su)dionik ovakva suvremena umjetničkog komada, kao i svega onog pozadinskog kulturnog (različite financijske i druge prepreke s kojima se umjetnici suočavaju, a napose nezavisna scena), jasno je i kako nazivna sintagma predstave sugerira i kakvo pitanje, odnosno emocionalnu izjavu recipijentima, sustavu, institucijama, pa i kritičarima, koja u sebi, dakako, nosi i one frustrirajuće konotacije.

Sama predstava koja istražuje granice između konceptualnog suvremenog plesa i fizičkog kazališta, propituje ulogu tijela i plesača u trenutku suvremenosti te postavlja pitanje njegove provodnosti – filozofske/poetske, na što prije svega predstava ukazuje kostimografski, potom i samim pokretom. Naime, na samom početku predstave izvođači (Toni Flego, ujedno i autor i Jessica d’Angelo) i stoje i sjede (Reserved!) replicirajući ustaljene kratke recipijentske obrasce ironijskim tonusom (komentar, čuđenje, smijeh), koji i svojim tempom kasnije prelaze u znakovlje kakva zamora i letargičnosti. U svemu tome, dakako, pokret nije jedino izražajno sredstvo, već i gestikulacija pomaže maksimizirati spomenute osjećaje, koji upućuju na stanje suvremenosti glede onih koji konzumiraju kulturne sadržaje, odnosno načina na koji konzumiraju.

Foto Nikola Blagojević

Kostimografski, izvođači nose šira odijela predimenzionirana kroja, odnosno dva prevelika sakoa, prvo jednobojne, koji ostavljaju dojam ozbiljnijega, potom, u suglasju s idejom predstave, rozo i plavo koji po sebi imaju više različitih zakrpa, a posebno je upečatljiv dio u kojemu izvođač ostaje u jednome od odijela, dok izvođačica navlači gumenu masku grozomornog izgleda i gumene žute rukavice kakve se koriste za kućanske poslove.

Foto Nikola Blagojević

Srž plesa

Predstava, dakle, istražuje samu srž onoga što dramaturgija u plesu danas jest – ono između koncepta i tijela, između ideje i izvedbe, između umjetnika i sistema koji ga oblikuje te ujedno i ograničava. S obzirom na to da dramaturgija predstave počiva na strukturi, ritmu, gesti i odnosima u samome neodredivom prostoru, plesni duet zapravo razotkriva intimnu dinamiku dvaju plesnih autora koji se kreću između poetskog i sirovog, ozbiljnog i ironičnog, ako i između konceptualnog i popularnokulturnog.

Foto Nikola Blagojević

Predstava stoga ne prikazuje samo »produkcijske« probleme, već ih performativno utjelovljuje, što postaje (i) metafora za traženje na većoj, općenitijoj razini – ona metafora za traženje svoga mjesta (u industriji), priznanje, vidljivost, mogućnost postojanja uopće. U tom smislu i njezin spomenuti naslov funkcionira kao svojevrsni umjetnički credo; i poziv, i optužba i krik onih koji stvaraju u uvjetima stalne nesigurnosti.

Na temelju onih početnih fragmenata razgovora koji opstaju kao kakvi iskreni komentari stvarnosti – o tome kako sustav postavlja »maske« i »kutije«, što umjetnike istodobno i potiče i sputava, o tome kako je sve manje prostora, novca i vremena za aktualno stvaranje – predstava preispituje granice umjetničkog rada i mogućnost tijela da zamisli neku budućnost izvan onih (sadašnjih i) zadanih okvira. Ponašanje performera i u dijelu kad sjede i u kasnijem plesnom dijelu stoga ostavlja dojam i kakva brainstorminga o kompleksnosti problematike koju zahvaćaju, kao i (tjelesni) komentar na ono o čemu promišljaju.

Foto Nikola Blagojević

Apsurdnost sustava

Glazbena podloga također je u suglasju s idejom predstave; glazba s matrice koja dopire ostavlja osjećaj pulsirajućeg ritma koji signalizira o apsurdnosti birokratskog aparata, samog umjetničkog sustava. Sagledavajući zvuk u kontekstu ideje predstave u cjelini, doima se nestabilan kao i sam umjetnički svijet, kao da neprestano klizi. Atmosferičnost koju donosi zvuk ima posebno snažnu emocionalnu dimenziju; oni mjestimično razliveni tonovi stvaraju osjećaj umora i kakve ranjivosti, dok tenzijom nabijeni tonovi stvaraju nelagodu. Publika tako biva uvučena u stanje koje oponaša emocionalni ritam umjetničkog procesa – tihi zamor, iznenadni nalet energije, frustracija zbog limita te opet (povremeni) humor.

Ples je u predstavi, dakle, način, sredstvo za postavljanje pitanja o identitetu umjetnika, o pritisku produkcijskih modela, o klišejima i očekivanjima koja se kontinuirano nameću, ali i o (našoj) sposobnosti stvaranja prijateljskog, posve novog prostora izvan kazališnih kutija. Upravo na tome raskrižju sarkazma, tjelesnosti, čak i konceptualne igre te detektiranih problema u plesnoj profesiji, rađa se hibridan jezik ovoga solidnog plesnog komada, onaj koji nastaje iz potrebe za autentičnošću, i ranjiv i kritičan, dijelom i političan, kao i ponešto poetskoga zamaha.