U nekoliko navrata tijekom predstave »Your Love Is King« Gavellina se pozornica puni navijačkom himnom Dinamovih navijača poznatih kao BBB. Podignute ruke glumaca, frenetično pjevanje refrena »I u nebo s njim – i u pakao…« (pjesma »Dinamo ja volim« glazbene skupine Pips, Chips & Videoclips), komentiranje utakmica i dilanja u pozadini aktualnih sportskih rezultata…

Redateljica Rajna Racz ima puno razloga da u drami Espija Tomičića podcrta socijalni kontekst navijaštva. U oba slučaja, riječ je o grupama koje su prožete siromaštvom, izgrednošću, ovisnošću, dakako i dilanjem droge (niz uhićenja vodećih članova skupine BBB zbog navedenih aktivnosti dokumentiran je u medijima), kao i različitim oblicima fanatički isključivog ponašanja. Štoviše, ekstremizam stavova i emocionalnih reakcija čini se uzrokovan manjkom društvenih perspektiva.

Propadanje kao agon

Fanatična ponašanja u drami zahvaćaju sve članove scenske obitelji, osobito gastarbajtersku majku koju zatječemo u Njemačkoj, u trenutku operacije i kemoterapije zbog uznapredovalog karcinoma dojke. Kao mračnog ženskog Dioniza u gorkom raspadu igra je Antonija Stanišić Šperanda. Brat na kućnom radijatoru ima spremnu dozu speeda, a utjelovljuje ga možda najbolji glumac predstave, onirično tmuran i ranjiv Domagoj Janković. Glavni lik i pripovjedač obiteljske kronike prvenstveno je određen kao transrodna osoba u tranziciji, zbog čega ga na sceni igraju i ženski i muški glumac (nijasniran i emocionalno snažan Matija Gašpari te podekspresivna, gotovo mehanička ili bar glumački hladna i neprozirna Laura Anić Kaliger). Oca je u dramskom predlošku prorešetao mafijaški obračun, no na sceni je prisutan u izvedbi Svena Medvešeka. Originalnom tekstu nadopisane su izvedbe Jesenjinovih pjesama (dramaturzi: Rajna Racz i Jan Samek), ne samo zato jer je lik oca »volio ruskog pjesnika«, nego i stoga što pjesme također donose emocionalno preobilje vezano za iskustvo očaja, gubitka, nasilja, stradanja.

Medvešek uživa u akrobacijama na scenskoj željeznoj konstrukciji nalik aluminijskim skelama, ali njegov odnos i prema poeziji i prema roli kriminalca malo je preblizu zavođenju publike spektakularnošću visoke glumačke patetike. Tome nasuprot, tekst izvornika predstavlja lik Oca kao surovu, šturu i nimalo egzibicionističku osobnost. Scenografija (Sara Haas) koristi pedesetak njemačko-hrvatskih rječnika razbacanih po podu pozornice te hrpu madraca koji se stalno premještaju scenom (naslagani jedni na druge ili rasuti). Ovo gomilanje znakova na maloj pozornici Gavelle zapravo odvlači pozornost od unutarnjeg rasula kao glavnog elementa dramske radnje, ali postiže i određenu vizualnu dinamiku, koja zapravo ne ulazi duboko u Tomičićev predložak; prati tek njegove vanjske – deklarirane – signale. Tako je i s glazbom koju potpisuje Marin Živković, ubacujući prigušeni šum u još uvijek prepoznatljiv hit Sade Adu »Your Love Is King«, kojim je predstava naslovljena.

Emocije kao politika

Stječe se dojam da Racz kao redateljica nije pronašla samosvojan ulaz u svijet gigantskih, razorno bolnih emocija koje donosi tekst. Kako veli kritičar Edmund White u svojoj zbirci »Biblioteka u plamenu«, queer, gay i transrodni pisci (grupa u koju se i sam ubraja) često rade s metaforama bolesti, jer na taj način krče put prema jačoj društvenoj empatiji. Klasičan primjer je Jean Genet. Ali postoje i pisci koji ne spadaju u ovu skupinu, a ipak fantastično lucidno opisuju emocionalno i seksualno autsajderstvo, poput Olge Tokarczuk u romanu »Kuća dana, kuća noći« (2002.).

Foto Sven Mrkonjić

Zato mislim da nema razloga zatvarati poetiku Espija Tomičića samo u queer estetiku. Važno je da dvoje glumaca ove izvedbe, Matija Gašpari i Domagoj Janković, grade uloge upravo kroz tijelo koje im na različite načine »ne pripada«, odnosno iz kojeg pokušavaju izaći (jedan postupkom rodne tranzicije, drugi drogiranjem). Obojica glumaca uspijevaju odigrati i bolni ponos društvenog dna, koliko i žestinu unutarnje borbe s beznađem, ali i veoma važan impuls želje za promjenom. Rukopis Espija Tomičića definitivno se bavi afektima koji se ne mogu ugurati u konvencionalne ladice, zbog čega predstavljaju najbolji mogući glumački i redateljski izazov. Primjerice, strah transrodne osobe da u situaciji majčinog karcinoma (za koji protagonist nije znao u trenutku prijavljivanja medicinski vođene promjene spola ili fizičke tranzcije) dvostruko više riskira vlastito zdravlje negoli u situaciji dok je vjerovao da u obitelji nije bilo ove bolesti. Tu je i opipljivo golema nemoć svih likova koji prate majčino urušavanje u smrt, a ne mogu o tome govoriti jedni s drugima, jer je riječ o obitelji koja nema zajednički jezik (izuzmemo li zajedničke ovisnosti). Pred nama je zapravo drama samrtne postelje, što je teško izdržati i onda kad je obitelj oko bolesnice vrlo dobro povezana, a kamoli kad su osjećaji stalno na granici ljubavi i mržnje.

Rad »zabranjenih« emocija

Rekla bih, stoga, da je oprez Rajne Racz oko zadanih emocionalnih intenziteta redateljski opravdan (svi likovi vape analitičku, pa i terapijsku podršku), ali i da je možda trebalo hrabrije slijediti i nadrealni element priče (metafizika ljubavi roditelja i djeteta), baš kao i jače kritički otvoriti navijački moment; isprepleten s rubnom egzistencijom jedne disfunkcionalne obitelji. Jer fanatizam je vrsta jakog kolektivnog osjećaja kojim se trenutno politički opasno manipulira, marginaliziranost navijača se politički instrumentalizira, do te mjere da čak ni sociolozi koji se bave navijaštvom nemaju petlje kritički progovoriti o govoru mržnje kao sve izraženijem aspektu navijačkog folklora.

Na samom kraju izvedbe, majka i dijete sklapaju svojevrstan pakt o tome da dijete (uz majčin blagoslov) mora napustiti poprište obiteljske katastrofe, što je povezano i s prestankom navijačkog načina života: kao da je uvjet preživljavanja napuštanje dvije tragične obitelji, a ne jedne. Ali da li se to ikada doista i dogodi? Sudeći po recentnim izvedbama tekstova Espija Tomičića, razorena obitelj tematski se vraća kao stalna nemeza. Pripovjedač ove predstave pisanje o svojoj obitelji naziva vlastitom kemoterapijom. Moguće je, međutim, pretpostaviti i da je riječ o široj vrsti društvene kemoterapije, u kojoj konačno možemo pustiti iz boce različite zabranjene, poništene, cenzurirane emocije. Susret s traumama bez spisateljske i redateljske brnjice može biti pouzdana metoda njihove šire transformacije.