Najavljeno poskupljenje police dopunskog zdravstvenog osiguranja HZZO-a, više od 60 posto u jednome potezu, dolazi kao prilično hladan tuš za građane – a najviše za one koji si to najmanje mogu priuštiti. A među takvima daleko je najviše umirovljenika. Mirovine su stravično male tako i da čak i šest eura mjesečno za puno naših sugrađana starije dobi može činiti razliku. Oni su, uostalom, najbrojniji korisnici usluga zdravstvenog sustava.

Sve se to događa u sustavu koji se nikako ne uspijeva racionalizirati. Istina je da su troškovi u zdravstvu rasli iz puno objektivnih razloga na koje država nema nikakvog utjecaja. Istina je i da je 180 eura godišnje, u međunarodnim usporedbama, iznos koji u pojedinim zemljama jedva pokriva jedan posjet liječniku opće prakse. No jednako je istina da je teret neefikasnosti, lošeg vođenja i nedostatka reformi ponovo prebačen na građane, umjesto na samu strukturu zdravstvenog sustava koju nijedna dosadašnja Vlada nije uspjela reformirati i racionalizirati.

Ako već postoji društveni konsenzus da zdravstvo u Hrvatskoj ostane besplatno i dostupno svima, onda taj sustav naravno ima i svoju cijenu. I nju društvo treba biti spremno platiti. Ali teret plaćanja ne bi smio biti nametnut najranjivijim, nego bi trebao biti pravednije raspoređen.

Hrvatska ima veliku tradiciju javnog zdravstva. Još prije stotinjak godina Andrija Štampar radio je velike reforme kako bi zdravstvenu zaštitu približio običnim ljudima koji nisu imali novaca da si je priušte. Zanimljiva je u toj priči i činjenica da u jednom trenutku te njegove ideje nisu baš najbolje sjedale ni tadašnjem privatnom zdravstvenom sektoru pa je bio prisiljen dati ostavku na svoju državnu funkciju. I onda otišao zdravstveni sustav organizirati u Kinu. Povijest se dakle ponavlja. I kao tragedija i kao farsa. I potpuno je deplasirana teorija da je besplatno zdravstvo tekovina propalog komunističkog sustava. Ono je postojalo i prije njega, a on ga je, to mu se mora priznati, dodatno unaprijedio. Stoga moramo jako paziti da ga sačuvamo. Njegov gubitak bio bi civilizacijski poraz.

Posebno je problematičan trenutak. Pred nama je razdoblje u kojem će se pred sudom naći bivši ministar zdravstva Vili Beroš zbog prilično gladnog slučaja korupcije. Nedavno su zbog sličnih optužbi uhićeni i vodeći ljudi jedne zagrebačke bolnice za duševne bolesti. Kako građanima objasniti da zdravstveni sustav nema novca, dok istodobno svjedočimo slučajevima kako se taj isti novac trošio. I kako se dio proračunskog novca, i to ne baš tako mali, namijenjen zdravstvu prelijeva u privatne zdravstvene ustanove. U političkom smislu, ovo je prilično nepovoljan kontekst za donošenje ovako osjetljive odluke. Posebno ako bi ona stupila na snagu negdje u vrijeme donošenja presude bivšem ministru zdravstva kojeg teško terete ostali optuženi.

Iz udruga pacijenata i umirovljenika, ali iz iz šire javnosti stižu ogorčene poruke. Ne ponajviše zato što se povećava cijena dopunskog osiguranja, nego zbog toga jer je jasno da bi se taj novac mogao pronaći racionalnijim poslovanjem zdravstvenog sustava i njegovim boljim vođenjem. Već desetljećima se želi otvoriti rasprava o organizaciji, neučinkovitosti i kroničnom nedostatku transparentnosti sustava i loše kontrole potrošnje. Zašto se ne provode mjere koje bi smanjile ovisnost o privatnim pružateljima usluga, čiji udio u dijagnostici raste iz godine u godinu? I zašto se ne otvori pitanje paralelnog rada liječnika u privatnom i javnom sektoru, kao što je to učinila Slovenija?

Umjesto svega toga, dobili smo poskupljenje predstavljeno kao »minimalno nužno«, iako će baš oni s minimalnim prihodima to najmanje moći podnijeti. Dok je zaposlenima 15 eura možda iznos koji ode na kavi s prijateljima za velik broj umirovljenika to je ozbiljan trošak.

Na kraju, pitanje nije treba li dopunsko poskupjeti – nego kako i zašto smo u situaciji da je to jedina ponuđena mjera. Zdravstvo se može održati samo ako je održiva i njegova organizacija. Bez transparentnosti, bez efikasnosti i bez odgovornosti, svaki sljedeći rast premije bit će samo krpanje jedne rupe dok puno toga curi kroz desetak drugih na koje se ne želi obratiti pažnja.