Ne, nismo dobili novu scenu HNK. Dobili smo bunker nazvan HNK2, smješten u zabačenoj i mračnoj Adžijinoj ulici, isto onoliko leden i zakovan u ravne plohe crne boje, koliko je to privremeno odlagalište vojne opreme. Rupa za orkestar duboka otprilike četiri metra stvara dojam da je muzika sahranjena, a sjedala podsjećaju na kinodvoranu američke provincije. Tamo je održana premijera mjuzikla »Cabaret« redatelja i koreografa Lea Mujića.

Riječ je o kazališnom djelu koje u svim svojim scenskim i filmskim adaptacijama progovara o sljepilu publike, dezorijentiranosti zabavljača i zabavljanih te bazično o zlu apolitičnosti. U nekim produkcijama, recimo onoj redatelja Harolda Princea iz 1966. godine te autorskog dvojca Kander i Ebb, jednu od glavnih uloga imalo je zrcalo: »Pogledajte se, draga publiko, zavirite malo u svoju pasivnost koja faktički omogućuje jačanje državnog nasilja.«

Prince se referirao na ubojstvo Malcolma X-a iz 1965. godine, koliko i na razne oblike američkog progona pokreta za ljudska prava, pri čemu je sjećanje na jačanje njemačkog fašizma prije nepune tri dekade također bilo veoma jako. U najpoznatijoj filmskoj verziji redatelja Boba Fossea (1972.), postavljenoj u svjetlu američkog Watergate skandala, redatelj je također isticao da ga zanima usporedba »bankrota vrijednosti« tadašnje Amerike i nacističke Njemačke. U Trumpovoj Americi ovakav je mjuzikl doslovce nezamisliv. Stoji u izravnoj opreci sa svime za što se zalaže aktualni predsjednik SAD-a. Zato smo zagrebačku premijeru očekivali s osobitim interesom.

Cabaret, danas

Redatelj i koreograf Leo Mujić odlučio se za povijesnu razglednicu Berlina tridesetih godina prošlog stoljeća. Nije se upustio u usporedbe sa suvremenom Amerikom, još manje s aktualnom Hrvatskom. Spomenimo još neke slavne interpretacije: u verziji redatelja Sama Mendesa, glavni lik ove predstave, ceremonijal-meštar ili Emcee, na kraju predstave iz kabaretskog se ruha presvuče u uniformu zatvorenika nacističkog logora (pritom otkrivajući rane i podljeve po cijelom tijelu), čime se ujedno podcrtava i kako je završila kompletna queer scena Berlina u vrijeme Hitlera (svi su pobijeni). Na kraju zagrebačke predstave glumački se ansambl pojavljuje u bijelim balonerima s tragovima isprane ružičaste boje. Ako bismo to trebali čitati kao »opstanak zabave« u kaputićima koji se peru od krvavih ruku, ne čini mi se lucidno. Prije kao fatalistički komentar o konformizmu, kojim se zapečaćuje apolitičnost. Sve u Mujićevoj predstavi ima štih solidnog (premda kičerski shvaćenog) kazališnog zanata, ali ne i kazališnog vizionarstva. Glumci, pjevači i plesači solidno rade svoj posao, posebno su korske dionice korektno otplesane u brodvejskoj maniri mjuzikla, dvije priče o dvije nemoguće ljubavi (mlada noćna dama i novopečeni pisac, nasuprot zreloj gazdarici njemačkog pansiona i vremešnom židovskom vlasniku voćarnice) završavaju podjednako nesretno. A problem crne rupe fašizma tretiran je kao »povijesni citat«: kukasti križ na ramenu uniforme koja prekida zaruke Njemice i Židova.

Foto Mara Bratoš

Iznenađenja: Mirta Zečević odlično pjeva kao gorka i pragmatična Fräulein Schneider; Adalbert Turner je njezin veoma topao susjed i ljubavnik, židovski gospodin Schultz. Mlada glumica Marina Žužić u roli prostitutke Kost pjeva mnogo toplije, intenzivnije i zanosnije od Lane Ujević Telenta koja igra naslovnu ulogu Sally (u kojoj se proslavila Liza Minnelli). Ivan Colarić korektan je Clifford (pisac u Berlinu koji se zaljubljuje u noćnu damu), ističući se u dionicama opraštanja partnerici različitih izdaja zajedništva. Silvio Vovk pogođena je prijeteća rola nacista Ludwiga i jedan od glumaca s kojim se mogla napraviti posve drukčija, bitno kritičnija i suvremenija predstava, na tragu brethijanstva upisanog u sve njezine uspješne inačice. Autor prepjeva, dramaturg i prevoditelj dramskog predloška, Dino Pešut, vješto je ritmički transponirao engleske glazbene originale u domaće stihove, ali kao da uopće nije prisutan u funkciji dramaturga čitavog uprizorenja. Dirigent i suautor prepjeva je Ivan Josip Skender, a orkestar Opere zagrebačkog HNK-a »sahranjen« je u (pre)duboki i tihi orkestar ispod novootvorene scene. Očekujem da će mikrofoni sigurno postati i ostati tehnička norma ove pozornice, dok bi se njezina vjerojatna primjena mogla pomaknuti od kazališta prema kongresnoj dvorani ili noćnom klubu. Scenograf Stefano Katunar također vrlo malo intervenira u mahom praznu i tamnu pozornicu koju ispunjava veliki plesački kor (članovi Baleta ansambla HNK-a) i nekoliko pomičnih podesta.

Muzejska baština

Predstava u trajanju od gotovo tri sata ostavlja dojam muzejskog uprizorenja, u kojem ni na razini teksta, ni na razini kostima (Manuela Paladin Šabanović) ni u režijskoj domeni ne susrećemo originalnost. Zarazna pjevačka i plesačka drskost, pa i žilava energičnost glumca Ivana Čuića koji nosi glavnu ulogu ceremonijal-meštra nema paralelu u izvedbama ostatka ansambla. A i tu je napravljana izrazito mačistički, bez senzibiliteta za queer kontekst bilo koje verzije »Cabareta« (još manje za suvremenu scenu transrodne i post-rodne kritike). Sve u svemu, ako nam je nova scena HNK-a trebala radi toga da dobijemo prostor za mjuzikl u svojoj nostalgičnoj, apolitičnoj formi oponašanja komercijalnog američkog spektakla, za to već imamo Komediju. A ako je cilj bio napraviti novo umjetničko središte, bojim se da bi valjalo krenuti ispočetka.

Foto Marko Ercegović

Od idejnog rješenja zgrade. I od činjenice da umjetnost nije tvornica kiča, nego istraživački centar – poput, recimo, Laube. Da ne govorimo o tome da bi četrdeset i pet milijuna eura (iznos troškova za izgradnju HNK2 naveden na stranicama Vlade Republike Hrvatske), ulupanih u ovo nakaradno zdanje, sasvim sigurno unaprijedili istinsku žilu kucavicu domaće umjetnosti: nezavisnu scenu i drame i suvremenog plesa. Ali kako naša vlast ne prati umjetnost, očito joj nije u stanju ni sagraditi kuću.