Uživajte u albumu kao u pizzi s raznim sastojcima – poručuje Josip Radić (vokal znan iz bendova Kesington Lima i Valentino Bošković) koji je pod nazivom Izgubljeni vikend osmislio autorski projekt utemeljen na ideji da kroz duete i suradnju s nizom prijatelja i kolega stvori cjelinu koju može predstaviti kao album.

I tako je nastao album na čiji naziv, a on glasi »Je li ovo stvarno to?!«, možemo bez imalo dvojbe odgovoriti itekako potvrdno.

Stvarno je to – to!

Svi dali najbolje od sebe

Drugim riječima – odličan album, pitak, jednostavan, razigran, melodiozan, uhu i umu drag… Iako ga je radila ekipa raznovrsnih ljudi i glazbenika, konačan je rezultat kvalitetom ujednačen album iz čijih se pjesama osjeća opuštena radost stvaranja, sviračko i vokalno umijeće, zadovoljstvo suradnje, poigravanje stilovima i izrazima…

I sve to u vrlo ugodnom ozračju pa Radiću treba čestiti ne samo na hrabrosti da okupi ovako raznoliku ekipu, već i na činjenici da ih je uspio motivirati da, opušteno i bez nervoze, daju ono ponajbolje od sebe.

Album otvara njegova pet godina stara suradnja s Jadrankom Ivaniš Yayom čji glas idealno odgovara temi »Treba nam dosada« kroz koju je majstorski oslikan pojedinac koji previše ovisi o utjecaju drugih i društvenih mreža (»čitaš samo smeća, ni ne hraniš se bolje…«), a priča o njemu prenesena nam je kroz lagano plesni r’n’b s malčice soul funky ozračja.

Slijedi izvrsna »Potpišimo neriješeno«, sjajna mediteranska pop rock ljubavna balada srednje brzog tempa u kojoj glavnu ulogu ima, a tko nego Neno Belan koji u takvim pjesmama pliva kao riba u vodi.

Korak dalje je još bolja »Hektopaskal« (pjeva, i to odlično, Lovorka Sršen, pjevačica Radićevog najpoznatijeg benda Kesington Lima), tekstualno sjajna i vrlo realna priča o jednom od tipičnih ljubavnih pomirenja nakon manje-više žestoke svađe, pri čemu je izbor blagog americana i country rock ozračja idealan izbor.

Foto: Promo

Biser za kraj

Nakon tri iznimno dobre pjesme slijedi dobra prigodničarska božićna »Kitimo naš prvi bor« sa zvukom rasplesane pop jednostavnosti davnih šezdesetih, da bi potom kroz »Nemoj se obazirat na nas« (vokal Pavel) uslijedio jedan od vrhunaca albuma, sjajna, zanosna i melodiozna pop/rock posveta ljubavi prema djetetu.

»Izgleda da da« uranja u svijet glazbe i glazbenika koji su dugo u toj branši i prepuna je nježne nostalgije koja je jedna od bitnih odrednica ovog za slušanje iznimno ugodnog albuma. »Bon Voyage Farewell« (u kojoj gostuje bas gitarist Neven Kolarić) kroz vodviljski pristup nudi pop plesnog usmjerenja, a »Uloži u mene« sjetna je i jako dobra rock balada s odličnim gitarama i dojmljivom glasom Borisa Hrepića Hrepe, jednog od osnivača Daleke obale.

Istodobno je ta pjesma i početak sjajnog završetka albuma. »Nemam, ne mogu i neću« podiže na noge dobrim rifovima po uzoru na rokersko doba Parnog valjka ili jednostavnost boogie i pub rock scene Engleske, a za poletno, pomalo i southern rock ozračje uz sjajne gitare i izvrsnu ritam sekciju najzaslužniji je John (Ivan Katić) iz sjajnog sinjskog punk rock sastava M.O.R.T.

Za kraj Radić i prijatelji čuvaju još jedan biser – »Na vrhuncu« sjajna je, u stilu Etona Johna i vrhunskog popa otpjevana, balada u izvedbi Petra Beluhana iz grupe Mayales.

Klasični pop zvuk

»Albumom dominira klasični pop zvuk, a svaki od gostiju donio je svoj začin u rasponu od retro zvuka šezdesetih i sedamdesetih godina do countryja, americane i soula«, piše u pratećem materijalu i tome se nema što dodati ili oduzeti, uz napomenu da je album idealan gotovo za svaku priliku i definitivno predstavlja jedan od ponajboljih trenutaka ove glazbene 2025. godine i daleko je više od obične pizze s raznim sastojcima!