Ivan Mihelčić / arhiva NL
U 20 godina Pavlekove vladavine Vedrana Pavleka potrošen je velik novac, a njegovu odgovornost nitko ne propitkuje Nitko ne sudi jesu li odluke Vedrana Pavleka bile ispravne ili nisu. Nitko ga ne pita zašto danas imamo jednog, eventualno dva vrhunska svjetska skijaša koja su proizašla iz takvog sistema. Mislim da nije to baš puno
Ivan Mihelčić, 22-godišnji Riječanin, još je jedan u nizu skijaških reprezentativaca koji nije dobio pravu šansu. Ponukan ispovijestima Williama Vukelića i Dražena Abramovića, oca Tiriela-Luke, koji su na završetku protekle sezone na brutalan način saznali da za njih neće biti mjesta u reprezentaciji Hrvatske, odlučio je ispričati svoju priču.
Posljednju utrku vozio je 17. veljače 2013. godine.
– Prestao sam skijati jer sam vidio da to ne ide u smjeru kakvom sam zamislio. Nisam se više vidio u skijanju i posvetio sam se fakultetu – kaže Ivan Mihelčić.
Danas je mladić sa završenim preddiplomskim sveučilišnim studijem strojarstva.
– Upisujem Masters, postdiplomski studij strojarstva u Beču.
Umjesto »jakih« nogu, Mihelčiću su danas preuske – majice. Krenuo je u drugom smjeru.
– Bodybuilding je zamijenio skijanje, trening mogu odraditi bilo kada ili bilo gdje tijekom dana. Poslije tolikih godina u treningu, ostala je potreba za sportom i fizičkom aktivnošću.
Ivan Mihelčić je zagrizao u bodybuilding u toj mjeri da je ušao u projekt s brandom Never Satisfied, koji prvi put u povijesti fitness industrije nudi proizvode dizajnirane za pojedinačne mišićne skupine.
Veća ljubav
U skijanje je ušao prateći stope starijeg brata Marka, koji je trenirao u Ski klubu Rijeka, ali i oca Franje, koji je trenirao vaterpolo i skijanje.
– Trenirali smo i vaterpolo, i skijanje želeći vidjeti što će nam se više svidjeti. Meni je skijanje postala veća ljubav. Nisam bio talentiran kao Filip Zubčić, ali sam bio srčan. Takva srčanost mi je donijela mnoge medalje. Reprezentaciji sam pristupio izrazito mlad, u vrijeme zlatnog doba Ivice i Janice. U dječjoj reprezentaciji proveo sam četiri godine i postigao iznimne rezultate. Četiri su glavna natjecanja u dječjem svijetu skijanja: Pokal Loka, La Scara, Topolino i Pinocchio. Kroz četiri godine dječjeg skijanja osvojio sam medalje na gotovo svim navedenim natjecanjima. Pobijedio sam Pokal Loku u slalomu, pobijedio sam La Scaru u super G-ju i osvojio drugo mjesto u slalomu na Topolinu. Upravo to drugo mjesto s Topolina, usudio bih se reći, je i moje najveće dostignuće karijere. To je bila prva muška medalja na tom natjecanju za Hrvatsku u povijesti. Ni Ivica, ni Natko, a na kraju niti Zubčić nisu uspjeli doskijati do medalje. Bio sam vodeći nakon prve vožnje, ali popustio sam pod pritiskom. Pobijedio je Henrik Kristoffersen…
Šutite i radite
Norveški skijaš danas ima olimpijsku broncu iz Sočija te mali slalomski globus u Svjetskom kupu. Uz 15 pobjeda u tom natjecanju, 14 u slalomu. Pitanje je zašto je Kristoffersen uspio u skijanju, a Mihelčić nije. Mladi Riječanin zna odgovor.
– Tijekom godina u reprezentaciji treneri su nas učili da šutimo i radimo i previše ne razmišljamo. Smatram da je u to bila velika greška, nismo razmišljali što se događa tijekom skijanja, za vrijeme samog skijaškog razvoja. Sa svakom promjenom trenera vratili smo se nekoliko koraka unazad. Dali smo se kompletno trenerima u ruke. Mislim da je tu najveći problem: skijaši su snosili posljedice odluka trenera. Kada sam ušao u juniorski kadar, tada je sve krenulo nizbrdo. Bio sam u timu sa starijim dečkima koji su bili bolji skijaši od mene i iz tog razloga nisam bio u fokusu. Vodili bi me na utrke gdje sam imao izrazito visoki startni broj i gdje je za mene konkurencija bila prejaka. Ja kao 16-godišnjak, nerazvijen psihički i fizički, natjecao sam se protiv iskusnih 25-godišnjaka koji su bili dio austrijskih, talijanskih i ostalih Europa Cup reprezentacija. Danas, gledajući iz ove perspektive, moja je krivnja što nisam mislio svojom glavom i odabrao slabije utrke gdje sam imao šansu za postolje ili pobjedu. Na kraju sezone nisam postigao rezultate kojima sam dorastao i bio sam izbačen iz reprezentacije bez da sam pozvan na razgovor. Nisam se previše bunio jer sam bio svjestan da ti rezultati nisu dovoljni za članstvo u reprezentaciji. Ljutilo me jedino što se nitko nije zapitao zašto sam godinu prije bio u vrhu svjetskog skijanja, a tada praktički na dnu. Danas mi je sve jasnije.
U nogometu cijenu loših rezultata prvi plaća trener. U ovom slučaju stvar je postavljena naglavačke.
– Trenere nije bilo briga, radili su što su htjeli jer je tako postavljen sustav, drugačije bi se postavili kada bi oni snosili odgovornost za loše rezultate, za njihove loše odabire. Ali, nažalost, nije tako, oni su znali da će ostati u reprezentaciji, samo će iduće sezone dobiti novu ekipu. Kada bi se takav sustav usporedio s poslovnim svijetom, to bi bilo kao da je svejedno donose li ljudi koji odlučuju u tvrtkama dobit ili štetu. Menadžeri donesu pogrešne odluke, a za to odgovornost snose radnici. Doista čudan sustav, u kojem oni koji odlučuju ne snose posljedice svojih odluka.
Bez »štednje«
Mihelčić ne štedi trenere, ali ni »izbornika« Vedrana Pavleka, koji ih postavlja te određuje reprezentativce.
– U 20 godina vladavine Vedrana Pavleka potrošen je popriličan iznos, a njemu nitko ne sudi jesu li njegove odluke bile ispravne ili ne. Nitko ga ne pita zašto danas imamo jednog, eventualno dva vrhunska svjetska skijaša koja su proizašla iz takvog sistema. Mislim da nije to baš puno. Problem je što kao reprezentativac imaš sve, dok drugi nemaju ništa. Kada ispadneš, postaješ autsajder, sruši ti se svijet. Možete zamisliti kakav se pritisak u glavi stvara članovima reprezentacije. Kada znaju da će biti ostavljeni potpuno sami ako nešto pođe po krivu. Ja to dobro znam, godinu dana sam skijao sam i nisam uspio pronaći dobrog trenera i dobru ekipu. Tek treću i četvrtu godinu je krenulo na dobro kada sam pronašao potporu u Ski klubu Rijeci s trenerom Vjekoslavom Ružićem. Nakon dugo vremena sam opet osjetio onu ljubav, onu opuštenost. Trener je tu bio za mene, a ne ja za njega kao godinama prije. Sve je brzo kliknulo i tek tada sam shvatio da je skijanje misaoni sport, da moram sam znati zašto i kako se sve događa. Pobijedio sam u prvoj utrci koju sam startao u sezoni s trenerom Vjekoslavom Ružićem. Spustio sam FIS bodove i ostvario nekoliko dobrih rezultata. Planirao sam odlazak u SAD i nastavak svog skijaškog puta. Iako sam cijelog života sanjao Svjetski kup, živo gledajući snimke Ivičinih pobjeda u Wengenu, u jednom trenutku sam shvatio da to ipak nije moj put te sam odlučio posvetiti se fakultetu i studiranju. Danas sam zadovoljan svojom odlukom, završio sam preddiplomski studij kao jedan od najboljih studenata, najesen krećem u Austriju na nastavak školovanja, a ljubav za skijanje sam zamijenio bodybuildingom. Jedino se ponekad zapitam koliko bi zaista pobjeda u Svjetskom kupu imao moj rival Henrik Kristoffersen, da sam imao dobro vodstvo i da je ljudima koji su me vodili bilo stalo.
