Zlatko Crnčec

Hrvatska ima pravo komemorirati Vukovar

Zlatko Crnčec

Foto Bruno Jobst

Foto Bruno Jobst

Opsada i pad Vukovara obilježili su Domovinski rat



Hrvatska je jučer obilježila još jednu godišnjicu vukovarske tragedije. Na svu sreću, politička previranja kojima smo svjedočili zadnjih mjeseci nisu se ni na koji način odrazila na samu komemoraciju. Sve je prošlo mirno i dostojanstveno kako i treba. Nije se ponovio onaj nesretni slučaj s dvije kolone otprije desetak godina ili nešto nalik njemu. Što je možda ipak nekakav pokazatelj da su se strasti barem donekle smirile.


Naravno, nije baš sve moglo proći do kraja savršeno. Nije do kraja jasno koje su bile namjere ljudi koji su željeli baciti vijenac u Dunav za srpske žrtve Vukovara. Nije, naravno, načelno nikakav problem da se komemoriraju žrtve druge strane, od kojih su neke bile i nedužni civili, a kakvih je definitivno bilo u ljetnim mjesecima 1991., prije početka same opsade. Jednog dana će to biti nešto što će biti prihvatljivo objema stranama, iako je jedna, a to je hrvatska, u Vukovaru nastradala nemjerljivo više. Ali ovo forsiranje s vijencem koji se željelo baciti u Dunav prvo u samom Vukovaru, a kada to nije uspjelo onda se to napravilo u Borovu Selu, ima ozbiljne naznake egzibicionizma. Posebno u onom dijelu da je to napravljeno u mjestu gdje se u svibnju 1991. dogodio zločin u kojem je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Neki od njih bili su ubijeni nakon što su se predali lokalnoj srpskoj paravojsci. Ovakve bi se stvari trebale rješavati kroz širi proces otopljavanja odnosa između dvaju naroda za koji se nadamo da će jednog dana ipak započeti, a ne kroz bizarne akcije političkih padobranaca koji, čak i u slučaju da im je osnovna namjera časna, samo dodatno kompliciraju ionako složene međunacionalne odnose u samom Vukovaru.


Uostalom, to otopljavanje može biti korisno samo ako je autentično, ako je zaista odraz želje dvije etničke skupine. Bilo koji drugi način samo je beskorisna politička parada bilo do jučer anonimnih lidera marginalnih braniteljskih udruga, bilo nekih hrvatskih krajnje lijevih stranaka koje žele dobiti bodove kod svojih birača iskakanjem iz okvira protokola komemoracije.




Potpuno je pogrešno uspoređivati recimo Francusku i Njemačku i njihovo pomirenje s onim što se događa na Balkanu među njegovim posvađanim narodima. Potpuno je to drukčija situacija od one u kojoj su dvije najveće članice EU-a. Kod njih se zna i tko je pobijedio u ratu i tko ga je izgubio. I što je u cijeloj priči najvažnije, obje su strane suglasne oko toga tko je rat započeo. Odnosno, tko snosi isključivu odgovornost za njegovo izbijanje.


Osim hrvatsko-srpskih, komemoracija u Vukovaru dovela je i do podjela i na unutarnjem hrvatskom planu. Dio hrvatskih medijskih djelatnika, intelektualaca i umjetnika, izrazio je još jednom zgražanje da se, po njihovom mišljenju i riječima, u Vukovaru radi jedna morbidna beskorisna priredba koja navodno samo produbljuje stare rane i nove podjele. Što je posvema deplasirana teza. Hrvatska naprosto ima pravo obilježiti i komemorirati vukovarsku tragediju. I to radi, osim gore spomenutog slučaja s dvije kolone, na jedan krajnje delikatan, pristojan i razborit način. Nitko nikoga ne tjera da taj dan mora ići u Vukovar ili da od kuće mora pratiti što se u njemu događa. Ako ga baš toliko živciraju upaljeni lampioni po ulicama hrvatskih gradova, neka gleda na drugu stranu. Nije ova i ovakva komemoracija hrvatski izum. Slično se svake godine događa u Srebrenici, kada Bošnjaci komemoriraju genocid u Srebrenici. Ili kada pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj komemoriraju stradanja svojih sunarodnjaka koja su se dogodila u NDH. I jedni i drugi imaju potpuno pravo to raditi i nitko im ga ne smije osporavati.


Pa tako zaista nema nikakvog smisla to osporavati Hrvatima. Opsada i pad Vukovara obilježili su Domovinski rat. Vojnim vještinama priučeni hrvatski branitelji pružali su otpor višestruko snažnijim vojnim snagama JNA i srpskih paravojski koje su vodili časnici koji su završili vojnu akademiju. Oni su prvo topništvom poravnali grad, a kada su u njega napokon ušli, napravili su zločine, od kojih je najveći bio likvidacija zarobljenih ranjenih hrvatskih vojnika koje su izvukli iz bolničkih kreveta. Hrvatska to naprosto ima pravo komemorirati. I radi to godinama na iznimno dostojanstven način.


više vijesti