Jedna od mantri premijera Andreja Plenkovića je – stabilnost. Hoće li uspjeti zadržati političku stabilnost vladajuće većine u ovim vremenima povećanih društvenih tenzija, to ćemo uskoro provjeriti (s “božićnim” koncertima Marka Perkovića Thompsona), ali stabilnost državnih financija on definitivno uspijeva zadržati. Pokazuje to i prijedlog državnog proračuna za 2026. godinu s kojim premijer ide uskoro pred Sabor, i to kao svojim desetim po redu prijedlogom proračuna.

U tih deset godina državne financije su se znatno oporavile – on je na vlast došao 2016. godine dok su se još osjećali repovi velike financijske krize iz 2008. godine. U ranijem mandatu tadašnje Vlade Zorana Milanovića okolnosti su bile potpuno drugačije – zaduženost države je bila ogromna, javni dug je bio na praktički 90 posto BDP-a, zaposlenost slaba, europskog novca bilo je puno manje jer je 2013. Hrvatska tek ušla u EU, a politika tadašnje europske ljevice oslanjala se na koncept rezanja troškova, a ne potrošnje kako danas hrvatska vlast, a i većina drugih u EU-u, generira rast.

U međuvremenu, sve donedavno, imali smo dosta bogate godine s dosta europskog novca. Iako smo se suočili sa snažnim krizama kao što je bila pandemija i u Hrvatskoj još i potres, javne financije ostajale su stabilne, a za one u društvu koji nisu mogli generirati osobnu potrošnju, dakle većinu socijalno osjetljivih skupina u tim krizama, Vlada se okrenula politici državnog intervencionizma. Na taj način sanirale su se posljedice kriza tako da je većina građana imala koristi od državnih subvencija za energiju i drugo. Na stranu sad politička polemika o tome je li politikom ogromnog upliva države, odnosno državnim intervencionizmom Plenković zapravo ljevici, odnosno SDP-u u prvom redu, izbio niz aduta iz ruku jer je praktički primjenjivao politiku koju inače zastupa lijevi politički pol, pa im je danas uglavnom ostala ideologija kao alat za političku borbu. U svakom slučaju, njegove su Vlade uspijevale smanjivati javni dug čak i u vremenima kriza. Uz to, dobro su se reprogramirali raniji krediti, pa je tako u 2023. i 2024. bilo moguće čak i masovno povećanje plaća u javnom sektoru, za neke i do 40 posto.

Osnov za to bio je u velikoj mjeri europski novac kojim se onda mogla financirati infrastruktura i kapitalni projekti poput Pelješkog mosta. Sada, kad se puno potrošilo na plaće, a i kad su neki veći europski projekti pri kraju, Plenković i njegovi ministri ipak uspijevaju deficit opće države držati na 2,9 posto BDP-a. To je rubno, ali je održivo, i Plenković može biti zadovoljan kako je proračun konstruiran.

Hoće li 2026. godina i potvrditi njegove optimistične planove, to ćemo provjeriti tek protokom vremena, no u svakom slučaju budžet mu ostaje održiv, a i socijalan. Iako to zvuči kao fraza, nema drugog način da se to kaže.

Moguće je, kad se brojke iz prijedloga proračuna ubace u neki imaginarni kalkulator, pretpostaviti i da bi plaće u javnoj upravi do kraja godine mogle rasti oko 5 posto. Naime, iznos koji se planira ipak je 400 milijuna eura veći nego u ovoj godini, dakle nekog prostora ima – za očekivati je, analizirajući predstavljeno, da će Vlada možda u prvom dijelu godine sindikatima javnih službi ponuditi 2 do 2,5 posto povećanja, a onda ako se budžet bude dobro punio do kraja turističke sezone, na rebalansu ponuditi još povećanje do ukupno 5 posto. Ako se zna da je povećanje ove godine bilo oko 10 posto, a prošle i prosječno 30 pa i do 40 posto, onda je 5 posto za ovu predstojeću godinu više nego realno. Posebno ako inflacija doista bude ispod tri posto.

Tako će Plenković zadržati i stabilnost javnih financija s deficitom ispod tri posto, i nastavak smanjenja javnog duga, a plaće, mirovine i socijalne naknade dizat će točno toliko da mu iz toga ne proizađe nikakav veći politički problem, ili problem kod koalicijskih partnera.

Realno je stoga očekivati da će i odnosi u vladajućoj većini ostati mirni, to jest stabilni. Proračun kao osnovni financijski dokument države ukazuje na to. A sve ostalo bit će u sferi emocija, Čavoglava i sličnih iracionalnih inputa.